“Pufi” – naš mali pernati prijatelj

“Pufi” – naš mali pernati prijatelj

Kako je jedna čiopa dobila novi život

Tijekom ljetovanja u omiljenom mjestašcu Punat na otoku Krku krajem prošlog tjedna naišli smo na jednu crnu ptičicu kako nepomično leži na tlu na uzavrelom, prijepodnevnom suncu. Ležala je uz oborinski kanal, ali vode ondje nije bilo. Tko zna koliko je tamo boravila. Nije pokazivala znakove života, a kako smo je našli u blizini objekta u kojem ljetujemo, odlučili smo je ukloniti s ceste. No čim smo je dotaknuli, krilca su počela trzati i dok još nismo pravo smislili što ćemo poduzeti, već se za uglom pojavila lokalna četveronožna poznanica – dobro popunjena ulična mačka koju smo još pred koju godinu prozvali »Prugica«. Brzo bi ona presudila onemoćalom ptiču, ali ne zbog gladi, već onog urođenog mačjeg instinkta.

Naša prijateljica Prugica je jedna umiljata, ali i prepredena maca kojom ipak upravljaju instinkti (Foto: Boris Jagačić)

Čim smo podigli ošamućenu pticu koja nalikuje lastavici (ali to nije), mačka nas je počela predano slijediti u stopu. Odmah je bilo jasno da ostavimo li malenu čiopu* negdje vani, makar i u hladu i na povišenom, da će je ovi četveronošci pronaći, što bi po pticu bilo fatalno.

Uz konzultaciju s još tri člana obitelji odlučili smo da ćemo ptičicu skloniti u kupaonicu dok ne dođe k sebi, a dalje ćemo vidjeti. Malac je dobio hladne vode koju je odmah pio te malo kruha. U tuš kabinu mu je postavljena jedna kašeta s listovima loze koja joj je poslužila kao krevet, a kupaonica kao privremena veterinarska ambulanta. Zanimljivo, Prugica je još dugo vremena nakon toga vrebala iza ugla obližnje kuće.

Iako nismo utvrđivali radi li se mužjaku ili ženki, mala devetogodišnja djevojčica ptičici je onako spontano nadjenula ime »Pufi«.

Taj naš Pufi bio je u jako lošem stanju. Jedno mu je oko bilo posve zatvoreno, a i s jednim je krilom nekako slabije mahao pa smo zaključili da ga je u uličici udario bicikl ili moped. Isprva je samo ležao i odmarao u kašeti te smo se pobojali da se neće oporaviti. Ali već idućeg dana nije ga bilo u »krevetu«, već se počeo skrivati ispod kupaonskog namještaja i zavjese tuša. Vidjelo se da nas se uplašio, iako smo mu nastojali pomoći. Spomenuta djevojčica se jako brinula oko ishoda »terapije«, koja se sastojala od hranjenja, ispijanja vode i prinudnog odmora u kupaonici. Pogotovo jer nam se godišnji bližio kraju, a nismo imali kome ostaviti ptičicu. Vožnja u Zagreb pak nije dolazila u obzir. Osim što bi bila prenaporna, što bi ovakva jedna ptica koja obitava na Mediteranu radila u Zagrebu?

Srećom, »terapija« je ipak djelovala. Pufi se malo-pomalo sve više uzdizao u svojim letačkim pokušajima. A trećeg nam je dana odlučio pokazati da nas se više neće bojati, što mu baš i nije posve išlo za rukom (krilom), ali je mali ptič ipak na tren zauzeo odlučan stav. Uz to, otvorilo mu se i oko. »Pufiju« je puuuno bolje!, razdragano je uskliknula djevojčica, a i mi smo se radovali napretku našeg privremenog ljubimca.

Pufi spreman za let

Uspeo se na rub kašete i zauzeo gard kao da se radi o nekakvom orlu, a ne malenoj čiopi te nije ni trepnuo kad smo ušli u »ambulantu«. Dao nam je do znanja da želi izaći. Odlučili smo mu dati priliku.

Predvečer toga dana ponijeli smo Pufija na probni let te u mislima žestoko navijali za malca. Tražili smo neko ne previše prometno mjesto s prikladnim povišenjem, do kojega mačke ne mogu odmah doći. Najboljim mjestom nam se pokazao susjedov vrt s lovorovim stablom i barakom za alat.

Postavili smo letača na grančicu s koje je nakon kratkog mirovanja pokušao svoj prvi uzlet. Let nije dugo trajao, čiopa je letjela svega nekoliko metara, pa smo postupak ponovili.

Pufi se ponovno koncentrirao na let, a čim je nad nama proletjelo jato dobio je iznenadnu navalu snage i hrabrosti te se vinuo u vis ka svojima te ispustio onaj svoj karakterističan krik. Kao da nam je poručio: »Doviđenja i hvala!«

Pufijev prvi (neuspješni) pokušaj

Ma znali smo da to imaš u sebi! Odmah je krenuo spontani pljesak i bodrenje troje okupljenih: »Leti maleni, leti, hajde bravo!« Istovremeno, djevojčica je briznula u plač. Pomiješale su se emocije (a ni mi nismo bili na sve »imuni«) – sreća zbog Pufijevog uspjeha, ali i tuga što više nikada neće vidjeti »svog ljubimca«. »Ma hoćeš zlato, samo trebaš gledati u nebo. Sigurno ćeš ga vidjeti! A njemu ti je bolje tamo gore bolje s njegovim pernatim društvom«.

I tako je završilo jedno nesvakidašnje druženje s crnom ptičicom. Doći ćemo mi opet u Punat i nadamo se da ćemo ju ponovno vidjeti na nebu. Zapravo, sigurni smo… (B. J.)


*Čiope (lat. *cypela, *cylepa < grč. ϰύφελλα: obalna lastavica) (Apodidae), por. ptica iz reda čiopašica (Apodiformes). Slične lastavicama; tamna su perja, vrlo kratkih nogu, prstiju upravljenih naprijed za hvatanje po zidovima i stijenama. Odlični letači dugih, šiljastih krila, duboko urezana repa; selice. Više od 75 vrsta nastanjuje cijeli svijet. U hrvatske krajeve zalaze 3 vrste: čiopa (Apus apus), česta u gradovima, glasa se reskim pištanjem; bijela čiopa (Apus melba) odozdo je bijela, najčešća u planinskim predjelima; smeđa čiopa (Apus pallidus), slična je čiopi, s kojom često leti.(Izvor: www.enciklopedija.hr)

Komentiraj

*