Puca mi lajbek
U svakom slučaju dosadašnji slučajevi snimanja filmova državnim novcima kojima se vlastita država ocrnjuje i prikazuje u neistinitom svjetlu moguće je samo kod nas. Ne mislim pri tome kako satira, kritika ili humor nisu poželjni, ali očigledna antipropaganda se ne smije dogoditi
Žarko Delač
Još jedan u nizu prosvjeda ponovno je pokazao kako se ljudi vrlo lako okupe oko svojih interesnih sfera i brinući se samo za sebe ne mare pri tome ni za što drugo. Pri tome za oholost i sebičnost, koji su jedni od glavnih grijeha ili nisu ili ne žele čuti. Tako se i jedan dio filmaša najednom zabrinuo kako će im matično ministarstvo, na koje gledaju kao na političkog žandara, određivati teme i pisati scenarije filmova.
I to potaknuti činjenicom kako je jedno službeno i ovlašteno državno tijelo ustanovilo da se proračunski novci namijenjeni produkciji i razvoju filmske industrije troše netransparentno i nenamjenski. Stoga mi je kao i većini običnih građana koji sufinanciraju i filmsku kulturu potpuno nejasno što ti ljudi žele.
S jedne strane ne mogu osigurati sponzore, bilo domaće ili strane ulagače za svoje filmske uratke i u većini se slučajeva obraćaju državi. S druge stranu negoduju i prosipaju žuč po toj istoj državi jer samo želi uvesti financijsku kontrolu u tom segmentu trošenja proračunskog novca. Pri tome onaj tko daje novce vjerojatno bi trebao provjeriti i o kakvim se djelima radi i što se financira. Ne tako davno snimale su se u državnoj produkciji Sutjeske, Neretve i slični hvalospjevi jednoj ideologiji, a nisam primijetio da su se avangardni filmaši protiv toga bunili. Dapače nastojali su biti što više uz izdašni erar ili su otišli u inozemstvo stvarati svjetske karijere. Eto vrlo jednostavnog rješenja i za sadašnje nezadovoljne filmske djelatnike.
Financiranje filmova kojima se ocrnjuje Hrvatska
U svakom slučaju dosadašnji slučajevi snimanja filmova državnim novcima kojima se vlastita država ocrnjuje i prikazuje u neistinitom svjetlu moguće je samo kod nas. Ne mislim pri tome kako satira, kritika ili humor nisu poželjni, ali očigledna antipropaganda se ne smije dogoditi. Osobito u svjetlu velikih razaranja i pretrpljenih žrtava u Domovinskom ratu. Ratu za koji malobrojni pojedinci govore da je bio građanski, a upornim ponavljanjem takvih teza laž pomalo postaje istina. Isto kao što i upornim negiranjem slobode, demokracije i slobodnog stvaralaštva filmski stvaratelji stvarno mogu prikazati da su omalovaženi, cenzurirani ili podložni političkim pritiscima. A kako slika i osobito film ili video znači više od tisuću riječi ovakvi su centri vrlo snažni, a samim time i opasni za društvena zbivanja.
Upravo to se pokazalo kada je otkriven lopovluk i nepotizam u podjeli financijskih sredstva i ta činjenica se nastoji razvodniti i omalovažiti. Umjesto da se odgovorni procesuiraju i poput uzimanja lažnih dnevnica završe u pritvoru u prvi se plan guraju neke umjetničke slobode, kulturna samostalnost i odlični rezultati filmske industrije. Možda ako je broj gledatelja domaćih filmova obrnuto proporcionalan sa kvalitetom i zanimljivošću filmova. Naravno kako pri tome lončići nisu pobrkani već je to učinjeno organizirano i svjesno u moramo ipak priznati odličnoj režiji političkih burleski naših umjetnika. Stoga napokon njihov talent zapaze i domaće mecene ili inozemni producenti osim već dobro etabliranog u našoj sredini mađarskog neoliberala.
Do tada i dalje možemo očekivati otvorene, ali i zakulisne radnje različitih interesnih skupina čije muze nisu umjetnost već financije, regija a ne Hrvatska ili kozmopolitizam umjesto domoljublja. Srećom što takvi ne mogu uspjeti u politici u koju silom pokušavaju ući na mala vrata pa možemo i dalje mirno i bezbrižno spavati ili kak bi rekli po domaće puca mi lajbek za njih.