PTSP!
PTSP!
Govorili su mi
Da imam dara
Za klošara
Ili štrajkom
Izmorenog prosvjetara.
Nisu za mene škole,
Dnevne obaveze,
Moljakane dozvole,
Nezasitne veze.
Imali su pravo,
A bilo je hrđavo,
Mrzio sam štrebere,
Pamtio štemere,
Servisirao mezimice.
Godina
Kao vjetar prođe,
A ja još uvijek na početku.
Pamet nikako da dođe,
A knjige su
Izgradile zagonetku.
I onda
Posvađali se političari
I dogovorili ratno stanje,
A mi smo
Kao uljudni paničari
Nasjeli na pripremljeno sranje.
Disalo je smradom
Kao da
Pokvarenu dušu diraš
I žališ za nasladom
U kojoj
Prolivene žuči skrivaš.
Upisali me u dobrovoljce.
Čudnovata, prošarana škvadra,
Nalik na nevidljive moljce –
Za umiranje nije bila kadra.
Mislio sam:
Sve je prolazna avantura,
Ples na žici,
Razmirica s nekog žura,
Stajanje na trepavici
Ili
Zadivljeni opis nekih ura
Provedenih u nesanici.
Ali
Sve je nestalo u šali.
Postali smo mali,
Zbilja se promijenila,
Krv je potekla,
Srdžba se pjenila,
A molitva je
U strahu klekla.
Bježali smo,
Tražili sjenke ustajale,
Umirali na kiši,
Strepnjom iskopali kanale,
Grlili zaklon viši,
Mrznuli u inju,
Dozivali posustale,
Sanjali kuhinju,
Žalili odustale,
Proklinjali svetinju
I dogovore propale.
A neki,
Neki najbolji dečki,
Oprostite na suzi,
Ostali su iza
Odmarati ležečki
S krvavom mrljom na bluzi.
Oprostite,
Bili su korijeni pravi.
Vjerovali su grudi,
U majčinstvu tvrdoglavi,
prezirali su potkupljene čudi.
Prijale se u prkosu pobjede,
Uozbiljila se lica,
Preko noći pojavile se sijede.
Nestalo je propalica,
Školskih ulizica,
Maminih mezimica,
Bezličnih stranputica,
Glupih trzavica.
Mrtve su pokopali inati
Ljubav je snagu prosipala.
Gruda nam je bila mati,
A ponos
Utjeha učestala.
I odjednom kraj,
Usuglasili se interesi,
Osuđen je osjećaj.
Nemoć se kesi,
Liječi se doživljaj,
A krivnju
Promiču u primjesi
Za novi događaj.
Ukrali nam ideale,
Suzili horizonte,
Svrstali nas u budale
S nepotrebne fronte.
Govore:
Tko nas sa mržnjom zavadi,
Gdje smo omirisali blud.
Za one
Izgubljene u nadi
Izmislili su sud.
Koja šmrkava pravica,
Režirana iz fotelja,
Uz srkanje kavica
I odurnog istražitelja
Bez žila kucavica.
Ne znaju oni
Da se i metcima kosi,
Da se tijelo
Od izdajstva raspada.
Ne znaju
Kako želja ranjenike nosi
I koliko je u grudi
Krvavog jada.
Jednima nerazumno sude,
Nestale brojkom oslovljavaju.
Čudne riječi za utjehu nude,
A sjećanja zlostavljaju,
Početke zaboravljaju.
Priređuju nam zabave prazne,
Dijele nam diplome i značke,
Smanjuju dogovorene kazne,
Nude sezonska lječilišta,
Uče nas živjeti naopačke,
Prebrisuju u nama ratišta
Sudbinom poklonjena stratišta.
Politika Truje Svoje Pobjednike!
PTSP!
Sve mi je to prokleto jasno!
Vrijednost je gaziti podanike
Za uzvišenje časno
U igrama vječitih gubitnika.
Što da danas žalim,
Gdje da suzu pustim,
Komu da osmijehom malim
Patnje u povjerenju izustim.
Trebaju me samo
U bunilu zova,
U nekom nedoraslom pokriću.
Ne znaju put iz snova
I onda na posramljene viču.
Sjetim se često
One priče o klošaru
Prosvjetaru,
Nerazumne škole,
Ovaj puta u košmaru
Gdje sve uspomene bole.
Ladislav Prežigalo
