Propustili smo još jednu priliku za hrvatsko zajedništvo
(Foto: MUP)
Pitanje je zašto se nisu velikom broju uglavnom mladih navijača na središnjem zagrebačkom trgu uputile snažnije poruke vezana uz zajedništvo i obitelj kao temelj svakog društva. Zar milijun ljudi manje u Hrvatskoj između dva popisa stanovništva nisu dovoljan i alarmantan razlog da se svakodnevno nešto poduzima po tom pitanju?
Žarko Delač
Doček brončanih hrvatskih nogometaša i sve oko ili uz njih medijski je toliko bilo zastupljeno da su o svemu svoje morali reći čak i dežurni kritičari ili protagonisti na društvenim mrežama kako bi na toj temi ugrabili tri minute slave. U toj posvemašnoj euforiji emocija pomiješanih, nažalost, s malim brojem zavidnih, ali zato neobjašnjivo glasnih komentara te pretjeranim izigravanjem moralnih i ćudorednih vrijednosti nekoliko je stvari ostalo u zapećku.
U prvom redu pri tome mislim na sjajan govor Brune Petkovića pred okupljenom masom na Trgu bana Jelačića i brojnim televizijskim gledateljima. Ukratko, osvrnuo se na zajedništvo i jedinstvo reprezentativaca i osobito na nepostojanje međusobnih tenzija ili podjela između sjevera i juga u hrvatskom nogometnom svijetu. I umjesto da ove riječi zvone na svakom koraku, da ih prepoznaju i čuju navijači diljem Hrvatske, a osobito u Zagrebu i Splitu glavna se rasprava vodi jesu li voditelji za vrijeme dočeka nogometaša revali ili urlali!?
Tako smo propustili još jednu sjajnu priliku koju su nam HNS-ovci još jednom ponudili ne bi li premostili primitivni navijački jaz koji svako malo prelazi iz sportskih okvira. No, uz to vrlo je malo bilo riječi i o obitelji koju također hrvatska kuća nogometa promovira i nudi široj javnosti. Ispada kako je #obitelj samo jedan od natpisa na njihovom autobusu, nevažna dekoracija i dizajnerski privjesak.
Bezrezervna igra za reprezentaciju
Pitanje je zašto se nisu velikom broju uglavnom mladih navijača na središnjem zagrebačkom trgu uputile snažnije poruke vezana uz zajedništvo i obitelj kao temelj svakog društva. Zar milijun ljudi manje u Hrvatskoj između dva popisa stanovništva nisu dovoljan i alarmantan razlog da se svakodnevno nešto poduzima po tom pitanju. Izgleda da tome nije tako, pa vrijeme i energiju radije trošimo na pokušaje ponovnog uvođenja verbalnog i pjevačkog delikta, rasprave o glazbenom ukusu i tko je više zaslužan za loše organiziran doček Vatrenih.
Tako će i biti sve dok ne shvatimo kako se domovinu treba cijeniti, ljubiti i čuvati jer smo ju teško i nakon brojnih stoljeća stekli. I tu nam ponovno mogu biti primjer naši brončani Vatreni, koji unatoč godinama, ozljedama i osiguranom materijalnom statusu i dalje s velikim elanom trče i skaču te se bezrezervno bore igrajući za svoju voljenu reprezentaciju.
Pojedinci koji se nisu tako ponašali udaljeni su na vrijeme iz ekipe što jasno svjedoči kako kukolj treba na vrijeme prepoznati i odvojiti od žita. Pri tome možemo povući paralelu i sa situacijom u hrvatskom društvu. No, postavlja se pitanje na koji način to učiniti – je li došlo pravo vrijeme da se tako nešto uradi i može li to uopće netko provesti u djelo?