Prometalo za kopno, zrak i vodu – tri u jedan bez vozača

Prometalo za kopno, zrak i vodu – tri u jedan bez vozača

(Primjerak letećeg automobil nizozemske tvrtke PAL-V / Foto: www.pal-v.com)

Investicija uvođenja taksija bez vozača u Zagrebu je trenutno neprimjerena našem siromaštvu i stanjem u društvu. Je li se netko zapitao što će biti s taksistima koji će ostati bez posla?

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Jedna budala više koristi pametnome, nego deset pametnih jednoj budali. (Njemačka poslovica)

Viktor Simončič

Tema klimatske promjene je aktualnija no ikad. Upozorenje i ponavljanja činjenica nikada dovoljno. Pisao sam i sigurno ću još puno puta pisati o sličnom, ali i istom. Glas Slavonije je subotnji Magazin posvetio (i) postignutom dogovoru o Zakonu o klimi prema kojem će EU do 2030. smanjiti emisije stakleničkih plinova za 55 % u odnosu na 1990. I ja sam dao svoj doprinos temi.

Kako je lako reći hop, a teško skočiti, čelnici EU država su pokazali prošli tjedan, kad su odgodili raspravu na koji način raspodijeliti troškove ovog obećanja. Hoće li uspjeti? Postoji razlozi za sumnju!

Političari nemaju problema postići dogovor. Problem je u ispunjavanju obećanog. Prva velika obećanja o očuvanju planeta su dana na konferenciji UN-a posvećenu okolišu održane 1972. godine u Stockholmu. Slijedila su ona u Riju (1992.), Johannesburgu (2012.), Kyotu (1997.), Parizu (2015.) Evo, došli smo i do najnovijeg dogovora o smanjenju stakleničkih plinova za 55 %.

Nažalost, iskustvo govori da dogovori ne slijede obećano. Svakim obećanjem trošimo Zemlju još brže. Još 1972. godine smo trošili manje obnovljivih resursa od onoga što nam je bilo na raspolaganju. Trenutno Europljani potroše raspoloživi obnovljivi dio resursa već do svibnja, a na razini svijeta negdje do početka kolovoza. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine. 

Stalni gospodarski rast je nemoguća misija

Cilj smanjenja emisija je hvalevrijedan. Moguće ga je i ostvariti, ali samo kada bi se promijenio način gledanja na razvoj. Meni je nelogično, a nažalost izgleda još samo rijetkima, kako je moguće postići taj cilj kada svi u svijetu planiraju stalni gospodarski rast. Planira se i ostvaruje svake godine po par postotaka svega više. Za ovu godinu je predviđen rast na globalnoj razini za 6 %, a dogodine na 4,5 %. A to znači veću potrošnju prirodnih resursa i naravno – energije. Uz to, nas ima svake godine više, pa već s tog stajališta bi trebali svake godine svega više, od automobila do klima-uređaja i dezodoransa. Kako postići svega više, a ne odreći se stalnog rasta materijalnog blagostanja još je nepoznato.

Obuzdavanje globalnog zatopljenja je za klasični kapitalizam nemoguća i čak neprihvatljiva misija. Obuzdavanje bi značilo manji, odnosno uravnoteženi gospodarski rast, koji bi se odvijao u granicama obnovljivosti resursa, a ne kao danas na besprimjernom trošenju. Zemlja je zatvoreni sistem. Sve je, osim sunčeve energije, ograničeno. Kada je tome tako, onda je nemoguće da se stalno teži još većem gospodarskom rastu, koji zahtijeva sve više resursa. Uz ovakvo društveno uređenje možemo možda malo usporiti promjene, ali ih ne možemo zaustaviti.

Razmjere nejednakosti u svijetu su gotovo nevjerojatne. Prvi je Luxembourg s preko 130.000 dolara, a najsiromašnija je Somalija samo 150 dolara po glavi stanovnika godišnje! Netko u Luxembourgu do 10 sati ujutro »zaradi« više nego netko u Somaliji za godinu dana. Razlike između bogatih i siromašnih se ne smanjuju, ali i bogati i siromašni žele više, a to znači i više emisija stakleničkih plinova.

Hoće li se prosječni Amerikanac odreći dijela standarda za dobrobit stanovnika Čada?

Emisije stakleničkih plinova u nekim državama Afrike su po glavi stanovnika 16 puta manje od onih u SAD, Kanadi i Australiji. Kako ukupne emisije ne bi smjele rasti, što mislite, je li prosječni Amerikanac spreman na manje blagostanja, kako bi i netko u Nigeriji ili Čadu dobio svoj dio standarda? Jesmo li kod preuzimanja obaveza spremni na pravednost umjesto jednakosti? Kada razvijeni budu na to spremni zaustavit će se klimatske promjene.Do tada ostaje opravdana sumnja.

Tranzicija, prelazak na nužnu klimatsku neutralnost, neće biti jednostavna. Posebno se bojim hoće li biti i pravedna. Tranzicija će se uglavnom temeljiti na visoko sofisticiranim tehnologijama, u kojima će udio radne snage, posebno manje obrazovanih, biti sve manji.

Električni automobili neće biti jeftiniji od konvencionalnih. Niti energijski učinkovitiji hladnjak neće biti jeftiniji na kratak rok od starog. Bit će, kada se uračuna smanjena potrošnja energije, ali te uštede su moguće samo kroz puno godina. Kada se nema viška novca na početku, kada se kupuje, onda uštede na dugi rok, za siromašnije, nemaju smisla.

Hrvatska »vizionarski« riješila problem emisija stakleničkih plinova

Inače, Hrvatska nema problema sa smanjenjem emisijama za 55 % u odnosu na emisije u 1990. To smo spontano počeli ispunjavati prije 30 godina gašenjem industrije, pa smo ovaj cilj smanjenja emisija ispunili već prije nego je netko spomenuo potrebu smanjenja emisija. Pokazali smo svu dalekovidnost. Ne bi me čudilo da se time hvalimo po svijetu po principu čega se pametan stidi, budala se hvali.

Mi ćemo probleme imati u daljnjem smanjenju emisija, iza 2030. U Hrvatskoj imamo zastarjeli vozni park, slabašan javni prijevoz i gotovo zanemarivo korištenje željeznice i rijeke za prijevoz roba i ljudi, na desetine tisuća kuća koje nisu čak niti ožbukane…

Mi imamo potpuno krivi pristup u politici smanjenja emisija. Zapravo, nemamo ga. Ne poznajem niti jednu mjeru koja je donijeta tako da se kaže koliko će se njenim provođenjem smanjiti doprinos emisijama. Dobar primjer je težnja Vlade da se, unatoč upozorenjima gospodarstvenika i dijela struke koja od drveta vidi šumu, odlučuje na potpunu zabranu upotrebe određenih tankih plastičnih vrećica. Umjesto da dozvoli njihovu upotrebu, ako su izrađene iz reciklata, kako to rade mudri.

Je li netko procijenio koliko bi korištenjem plastičnih vrećica izrađenih iz reciklata uštedjeli klime, kada se zna da papirnate vrećice utječu 10 puta više na efekt staklenika, faktor iscrpljivanja prirodnih resursa je kod papirnatih vrećica 62 puta viši, a potrošnja materijala je kod papirnatih vrećica 22 puta veća od one kod polietilenskih vrećica. Da o gubitku 800 radnih mjesta, ako se uvede zabrana i ne govorim.

Koliko će još ljudi ostati bez posla?

Kako se sve gleda jednostrano vidljivo je i Planom oporavka i stabilnosti predviđeno uvođenje taksija bez vozača u Zagrebu. Investicija svakako ima smisla u nekoj daljnjoj budućnosti, ali je trenutno neprimjerena našem siromaštvu i stanjem u društvu. Je li se netko zapitao što će biti s taksistima koji će ostati bez posla? Novih 800?

Koliko će radnih mjesta otvoriti proizvodnja taksija bez vozača, kao zamjena za gubitak istih? Čitam da će osnovni program, srce taksija bez vozača, biti kupljen. Električni automobili se i tako već komercijalno proizvode, pa što će to onda biti inovacija koja bi trebala imati izvoznu vrijednost?

Koju će to globalnu softversku vrijednost imati zagrebački taksiji bez vozača? Možda onu kako se taksi bez vozača može uvesti i u gradu s neriješenim prometom, često zapuštenim ulicama. Nije li to samo šminka, kada se uzme u obzir dobrih 14 godina star vozni park u Zagrebu, silne oronule fasade, kuće koje se ne obnavljaju nakon potresa. Jako će me začuditi ako EU odobri milijarde za takav projekt.

Imajući u mislima nedavnu ideju iz Nizozemske o automobilu koji može biti i letjelica, predlažem da »Rimčev bez šoferski električni automobil« postane i letjelica i brod, pa da može letjeti na Sljeme i ploviti Savom. Vozilo bez šofera, pilota i barbe. K tome, s ugrađenim radarom koji će na vrijeme prepoznati opasnost padanje cigli i crjepova s krovova i putnike u taksiju opominjati: Stavite šljem! Za takvo prometalo bi mogla imati interesa i EU. Sarkazam, ili slika naše politike održivog razvoja?

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni