Prof. dr. Darko Chudy: “Što više saznajemo o ljudskom mozgu, to se više otvaraju pitanja o novim spoznajama”

Prof. dr. Darko Chudy: “Što više saznajemo o ljudskom mozgu, to se više otvaraju pitanja o novim spoznajama”

“Doktor Siniša Varga, bivši ministar zdravlja zaslužan je za to da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje financira određeni broj operacija duboke mozgovne stimulacije. Vjerujem da ćemo uživati povjerenje i novog vodstva hrvatskog zdravstva”

Razgovarala: Valentina Vukoje

Nakon sedam godina istraživanja i brojnih testiranja i mjerenja naši znanstvenici s Fakulteta strojarstva i brodogradnje na čelu s prof. dr. sc. Bojanom Jerbićem »oživili« su robota RONNU, specijaliziranog za neurokirirške operacije. Prva neurokirurška operacija s robotom RONNA izvedena je 10. ožujka ove godine u Kliničkoj bolnici Dubrava, a glavni akteri osim robota RONNA bio je tim liječnika Zavoda za neurokirurgiju KB Dubrava predvođen pročelnikom docentom Darkom Chudyem. Tada je operiran pacijent sa zloćudnim tumorom na mozgu. U medicinskim krugovima doktor Chudy ipak je poznatiji po primjeni terapije duboke mozgovne stimulacije, koja pomaže oboljelima od Parkinsonove bolesti, distonije, tortikolise i esencijalnog tremora, ali i osobama koje se nalaze u vegetativnom stanju. Doktor Chudy prvi je u Hrvatskoj počeo izvoditi zahvate duboke mozgovne stimulacije. Unatoč brojnim i svakodnevnim obvezama u KB Dubravi, ipak je pronašao vremena za intervju za naš portal.

Kada ste osjetili poziv da želite biti liječnik?

darko-chudy-1-ronna

Prof. dr. Darko Chudy

Razvilo se to još u djetinjstvu jer mi je otac obolio i imao je kamenac na bubregu. Često je odlazio u bolnicu na brojne operacije. Razmišljao sam o tome da li liječnici mogu pomoći bolesnoj osobi. Inače su me uvijek zanimali prirodni predmeti u školi. Tako sam se opredjelio za studij medicine. Mislio sam da ću se opredjeliti za urologiju, no onda tijekom studija postao sam demonstrator na kolegiju anatomija.

Zavolio sam sekciju na anatomiji i to me je usmjerilo prema kirurškim strukama. Tada je vodeći znanstvenik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bio prof. dr. Ivica Kostović. Radio sam u njegovom neuroanatomskom laboratoriju, koji je danas prerastao u Hrvatski institut za istraživanje mozga. Tako se javila ljubav prema neuroznanosti. Zanimalo me koje su to razlike u ljudskom mozgu u odnosu na mozgove životinja, zašto smo zbog mozga posebni i napredniji od ostalih živih bića. S vremenom sam dobio priliku specijalizirati neurokirurgiju na KBC-u Zagreb – Rebro, kod prof. dr. sc. Ive Jeličića.

Koliko je danas mozak istražen?

Mislim da smo mi na prapočecima istraživanja mozga. Neke stvari koje smo znali i prenosili jedni drugima, neuroznanost pokazuje da su bile točne. Sva saznanja u neuroznanosti nameću neka nova pitanja. Što više saznajemo o ljudskom mozgu, to se više otvaraju pitanja o novim spoznajama. Još uvijek nemamo odgovor na pitanja: »Gdje leži ljudska svijest? Što nas čini takvima kakvi jesmo?« Svi mi želimo znati od kuda smo došli, kamo idemo, hoćemo li prestati živjeti u trenutku smrti ili ćemo se negdje ponovno roditi, otići u neko drugo energetsko stanje? Neuroznanost polako ulazi u sve dijelove života. O njoj žele znati i vrhunski menadžeri, kako bi bolje »skidali« psihičke profile ljudi, koji su im suradnici.

Marketing želi saznati na koji način može utjecati na ljudski mozak da potrošači kupuju baš taj proizvod. Religija želi znati kad zapravo počinje život, kada se stvaraju sinapse, koje su odgovorne za to da fetus može u određenom trenutku biti svjestan svog postojanja. Tako se otvara pitanje abortusa, ovaj put pomoću neuroznanosti.

Je li neuroznanost ograničena na određeno područje?

Umjetnici su također bili neuroznanstvenici, a da to nisu ni znali. Tako Proust u djelu U potrazi za izgubljenim vremenom piše kako mu je miris kolača i čaja vratio sjećanja na djetinjstvo. Zato danas postoji knjiga Proust je bio neuroznanstvenik. Današnji je svijet svijet apsurda, vrednuje se ono što je ugoda. Izbrisani su osjećaji časti i vrednote, koje su zapravo umjerenost prema vlastitim nagonima. U takvom jednom svijetu neuroznanost želi objasniti postoji li nada da se ponovno vrati ona jedna iskonska empatija prema našim sugrađanima, suradnicima. Neuroznanost najbolje odgovara na pitanje majčinstva. Čovjek dok je još fetus, već u utrobi majke komunicira s njom.

Neka najnovija istraživanja pokazuju povezanost duhovnog života s određenim bolestima. Koliko emocije, ono što smo proživjeli, utječe na naše zdravlje?

Kirurzi znaju reći među sobom: »Nemoj operirati čovjeka koji zazire od operacijske sale, koji je na neki način već poražen, a da nije niti operiran«. Tada se uslijed operacije najčešće znaju dogoditi komplikacije. Danas kirurzi i neurokirizi to znaju i bodre takve pacijente da budu pozitivni u razmišljanju. Svi mi znamo da pozitivno razmišljanje jako utječe na ishod bolesti i rezultate liječenja. Mozak može utjecati na one stvari na koje smo mislili da ne može.

Kada ste se kao neurokirirg počeli zanimati za duboku mozgovnu stimulaciju?

Počeo sam se zanimati za stereotaktičku neurokirurgiju, koja je preduvjet za duboku moždanu stimulaciju, kada sam došao na specijalizaciju na KBC Rebro. Tada je moj mentor bio docent Ilija Petrušić. On me pitao što mislim o sterotaktičkom okviru. Tada je pokojni pjevač Tomislav Ivčić dao veliku donaciju za kupnju stereotaktičkog okvira. Ugovorena je i edukacija. Tako sam počeo proučavati stereotaktičku neurokirurgiju kod doktora Volker Sturma u Kölnu u Njemačkoj. Što se tiče duboke mozgovne stimulacije moj mentor je bio prof. dr. Marwan Hariz s UCL Instituta za neurologiju u Londonu. Duboku mozgovnu stimulaciju sam uveo u Hrvatsku 2000. godine. Danas je ovo Referentni centar za funkcijsku i stereotaktičku neurokirurgiju Zavoda za neurokirurgiju Kliničke bolnice Dubrava.

duboka_mozgovna_stimulacija

Duboka mozgovna stimulacija (Foto: http://znanost.geek.hr/)

Za koje se bolesti primjenjuje duboka mozgovna stimulacija? Opišite nam kako izgleda takav zahvat.

Najčešće se primjenjuje za Parkinsonovu bolest. Pokušava se koristiti i kod Alzehaimerove bolesti, no još je sve u eksperimentalnoj fazi. Naš Centar pokašava koristiti duboku mozgovnu stimulaciju u vegetativnim stanjima i stanjima minimalne svijesti. Sam operativni zahvat traje tri do četiri sata. Riječ je o zahtjevnom zahvatu i zato je važan tim iskusnih i educiranih stručnjaka iz područja funkcijske i stereotakitčke neurokirurgije.

Glava pacijenta je postavljenja u stereotaktički okvir, koji omogućava da znamo gdje se matematički točno nalazi pojedina jezgra u mozgu, zatim se CT-om se snima glava. Milimetarskom točnošću se izračunava položaj mozgovne jezgre, a zatim slijedi ugradnja elektrode kroz mali otvor na glavi veličine jednog centimetra. Potom slijedi kontrola položaja elektrode i ugradnja kućišta neurostimulatora s baterijom ispod kože na prsištu ili u trbušnoj stijenci. Nekoliko dana nakon toga počinje stimulacija mozgovne jezgre, a samo poboljašnje se očekuje katkada za nekoliko dana nakon operacije kao kod Parkinsonove bolesti, a katkada u mjesecima kao kod distonije.

Zašto je važna predoperativna obrada kod duboke mozgovne stimulacije?

U našem timu je neurologinja docentica Vladimira Vuletić školovana za duboku mozgovnu stimulaciju. Ona određuje što je indicirano, a što kontraindicirano za primjenu duboke mozgovne stimulacije kod pacijenta. Ja samo govorim što ću moći ili neću moći napraviti kod pacijenta, s obzirom na strukturu mozga određenog pacijenta. Uspostavilo se da pacijenti, koji imaju Parkinsonovu bolest, a uz to imaju jaki oblik depresije i suicidalne namjere, nisu dobri kandidati za duboku mozgovnu stimulaciju. Ovo su primjeri takozvane kontraindikacije, kada se zahvat ne savjetuje. Postoje pacijenti i njihove obitelji, koji imaju prevelika očekivanja od duboke mozgovne stimulacije. Tu im je važno objasniti kako mi tom metodom ne liječimo Parkinsonovu bolest, već bitno smanjujemo simptome te bolesti.

Imate li potporu hrvatskog zdarvstevnog sustava za duboku mozgovnu stimulaciju?

Imam potporu. Doktor Siniša Varga, bivši ministar zdravlja zaslužan je za to da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje financira određeni broj operacija duboke mozgovne stimulacije. Vjerujem da ćemo uživati povjerenje i novog vodstva hrvatskog zdravstva.

Je li se što promijenilo kod psihokirurgije?

Duboka mozgovna stimulacija je zakonom zabranjena kod psihijatrijskih pacijenata, kao što je zabranjen bilo kakav psihokiriurški zahvat. Takvi se zahvati provode u brojnim europskim zemljama, poput Švedske, Francuske, Engleskoj, Španjolskoj. Kod nas je ovo nasljeđe iz jugoslavenskog zakona. Psihijatri bi trebali ili ne bi trebali inicirati promjenu takvog zakona.

Postoje li etičke dvojbe kod duboke mozgovne stimulacije?

Etičke dvojbe postoje, a naglašene su kad se ona želi koristiti kao sredstvo da bi se promijenilo nečije ponašanje. Tu se može raditi o agresivnom ponašanju, seksualnom ponašanju, poput pedofilskih sklonosti, zatim kod osoba homoseksualne orijentacije. Postoje i nakaradne ideje da bi se pristupilo dubokoj mozgovnoj stimulaciji kao estetskoj kirurgiji. Tako bi se ona primjenjivala kod onih ljudi koji žele biti pametniji, imati veću memoriju.

U nekim domaćim i stranim medijima duboka mozgovna stimulacija se spominjala kao moguće riješenje za ozlijeđenog vozača Formule 1, Michaela Schumachera. Vi ste također spominjani kao liječnik koji bi mogao napraviti tu operaciju.

Navedeno je u jednom novinskom tekstu da je Michael Schumacher u svojevrsnom stanju poremećaja svijesti, za koju ja osobno, niti profesor Vedran Deletis s kojim surađujem na tom projektu, ne znamo o kakvom je točno stanju riječ. Tada sam rekao da kod takvih pacijenata mi izabiremo duboku mozgovnu stimulaciju kao moguću terapiju. Zanimljivo je da je na naslovnici izletjelo nešto drugo i očekivalo se da ću na aerodromu dočekati Schumachera. Nažalost, ta se vijest brzo proširila u svijetu i počeli su me nazivati brojni novinari, kojima sam morao objašnjavati da to što je napisano u Jutarnjem listu nije točno.

Nedavno je u KB Dubrava predstavljena robotska neuronavigacija RONNA, koja se koristi u neurokirurškim operacijama u Vašoj bolnici. Osobno ste sudjelovali u projektu razvoja RONNE i obavili ste prvu operaciju s ovim robotom.

To je rezultat rada 27-ero ljudi inženjera, liječnika, sestara i tehničara u operacijskoj dvorani. Injženjeri i svi u timu mogu odmah dobiti posao u zapadnoj Europi. Vjerujem da ćemo s ovim robotom moći zamijeniti stereotaktičke okvire i navigaciju i da će nam ovo dati vjeru da se i u našoj zemlji nešto pozitivno može napraviti. Govori se o velikom egzodusu liječnika, no vidi da se iseljavaju i pacijenti i to danas kada smo svoji na svome. Svi slojevi društva se iseljavaju, Slavonija je gotovo potpuno iseljena…

Ronna-operacija-2

Operacija s robotom RONNA izvedena 10.3.2016. u KB Dubrava

Imate li vremena za hobije?

Imam četvero djece i uključen sam u njihove hobije i aktivnosti. Najstarija kćerka Hana ima 19 godina, Jan 17, Jura ima 10, a Pavao 7 godina. Ovo dvoje mlađih još uvijek mazim jer se sjećam da kad su ovo dvoje starijih bili mlađi, njih nisam dovoljno mazio. Svoje vrijeme želim provoditi sa svojom obitelji i prijateljima iz djetinjstva, sa studija. Jako volim humor u društvu i nastojim da sve bude šaljivo. Smijeh je jedna ljudska osobina, koja pokazuje da ne želiš ništa nikome nauditi. Voditelj sam Zavoda za neurokirurgiju i svaki naš sastanak završava smijehom. Možda ne bi trebali neki od političara čuti čemu se smijemo, no nama je smijeh lijek u vremenima apsurda.

Koji su planovi Zavoda za neurokirurgiju?

Planiramo jače povezivanje s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga i s Medicinskim fakultetom u Zagrebu. Mislim da mi možemo pružiti puno toga Medicinskom fakultetu u stručnom znanstvenom i nastavnom pogledu, što može pomoći u školovanju studenata i specijalizanata. Vjerujem u mlade ljude, reprodukcija je definicija života s kojom će se svi složiti.

————

*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Komentari su zatvoreni