Prof. dr. Buljan Flander: Danas je normalno – ne osjećati se normalno

Prof. dr. Buljan Flander: Danas je normalno – ne osjećati se normalno

»Mladi mi često kažu da su roditelji previše na mobitelu, da nemaju vremena za njih. Djeca i mladi odraz su svojih roditelja, pa i društva u cjelini i uzroke njihovog stanja i ponašanja trebamo tražiti u nama samima«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala,kakav je životni san ostvarila u Zagrebu, što su to psiha i duša, ZG-magazinu govori prof. dr. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Otkriva kakvo je mentalno zdravlje nacije i kakve će posljedice ostaviti situacija s koronavirusom, ali i potresom u Zagrebu.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb danas volim iz tisuću razloga, no rado se sjetim prvih dana zaljubljenosti u ovaj mi grad.

Kakvih?

Pa znala sam oduvijek što želim studirati i raditi do kraja života, pa iako to možda nije bilo mudro, nisam se u studentskim danima bila prijavila ni na jedan drugi fakultet. Duboko u sebi znala sam da ću ugledati svoje ime na popisu studenata na oglasnoj ploči stoljetnoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kada se to zaista ostvarilo, Zagreb i ja započeli smo svoju priču koja traje desetljećima.

Da?

Da, otvorio mi je vrata psihologije, ponajprije one u knjigama, ali i životne. Priuštio mi je predivne dane studiranja, druženja, plesnjaka i jedne nove mladosti samostalnosti i slobode, daleko od sigurnosti doma dubrovačkih zidina.

Porijeklom ste iz divnog i gosparskog Dubrovnika…

Jesam.

Što je još slijedilo u Zagrebu?

Prof. dr. Gordana Buljan Flander

U Zagrebu sam dobila svoje dvije kćerke, gledala ih kako odrastaju i razvijaju se u divne mlade žene. U Zagrebu sam sjela i u svoju prvu ambulantu, u bolnici u Klaićevoj, a kako često kažem, dobila sam i svoje drugo dvoje djece – Hrabri telefon i Polikliniku. »Hrabri« je iz jedne male sobice sa nas nekoliko entuzijasta, volontera na telefonima, prerastao u jednu od najprepoznatljivijih udruga u Hrvatskoj, koja je pomogla tisućama djece i obitelji, ali i educirala više stotina mladih stručnjaka. Zagreb mi je prije gotovo 20 godina dao priliku za ostvarenje životnog sna…

Kojeg?

Ustroja zdravstvene ustanove specijalizirane za zlostavljanu i zanemarenu djecu, koja bi na jednome mjestu mogla dobiti pomoć svih stručnjaka koja im je potrebna. Do danas u Hrvatskoj, ali ni u Europi, ne postoji nijedan grad koji na takav način pazi na najranjiviju nam skupinu djece. To su prepoznale i nagradile i međunarodne institucije.

Zato je …

Ljubav Zagreba i mene stasala i sazrela. Osim što je Zagreb „dotaknuo” moj život, zajedno smo dotaknuli desetke tisuća života i to zauvijek ostaje naše nasljeđe. Danas Zagreb volim s puno manje leptirića u trbuhu, slabije osvajam sva kultna mjesta i rjeđe ga udišem u sitne noćne sate. Ali, imamo svoju povijest, svoje plodove i volim ga jer poznajem njegovu dušu.

Kakva mu je „psiha”?

Ljudska psiha fascinantna je i nedokučiva i najboljim znanstvenicima. Ima nešto oku nevidljivo i objektivno neuhvatljivo kada radimo s ljudima, pa se meni jako sviđa doslovni prijevod riječi psihologija, prema kojem bi to bila – znanost o duši. Iako se danas često mogu naći brzi savjeti kako do sreće, uspjeha, mira, stabilnosti i dr. u realnosti to tako ne funkcionira.

Nego kako?

Naša psiha i duša odraz su predispozicija koje nosimo u sebi, rani(ji)h odnosa koji nas oblikuju, života u obitelji, utjecaja vršnjaka, autoriteta, društva u cjelini.

Kažu da nas od (uvjetno rečeno) normalnog i onog koje to nije, dijeli jedan korak?

Govoriti o normalnom i nenormalnom ili čak ludom, također je popularno, no nije dobro. Štetno je lijepiti takve etikete na ljude, a posebno na djecu koja pod težinom etiketa i pritisaka mogu popustiti i (p)ostati manje od onoga što mogu biti. Umjesto da nekoga proglasimo ludim, bilo bi divno zastati i pitati se – kako je i tko je ta osoba? Što ju veseli, rastužuje, što ju ljuti, straši i brine, koja je njena životna priča? Koje je rane i dalje bole, kako si ih ona nastoji zaliječiti i – ima li načina da joj u tome pomognemo? Nadalje, koja je snaga te osobe i kako ju zajedno s njom razvijati? Nekada se osoba uklapa u određenu dijagnostičku kategoriju i u tome nema ništa loše. F (psihijatrijska) dijagnoza također ima svoj smisao jer osobi objašnjava što joj se događa, prepoznaju se njene teškoće i koristi se najbolji dostupan zdravstveni protokol da joj se pomogne.

Znači…

Znači, štogod da bilo, važno je ne zadržavati se na površnoj razini i označavati ljude jednostavnim kategorijama i prema njima ih diskriminirati.

Kakvo je stanje s djecom?

Isto vrijedi i za djecu i njihova nepoželjna ponašanja. Naravno da ona trebaju imati posljedice, no tu priča ne smije završiti. Osim posljedica, važno je istražiti što je iza nekog ponašanja, pa djetetu treba pružiti adekvatnu podršku od strane svih sustava, kao i njegovoj obitelji.

Što kažu istraživanja?

Istraživanja i klinička praksa sustavno pokazuju da su odnosi oni koji liječe, odnosno da je važno dijeliti ono kako smo. Bitno je pružati, ali i primati podršku. Također je važno ne zazirati od stručne pomoći i podrške, treba razbijati stigmu prema onima koji trebaju i(ili) žele pomoć psihologa odnosno psihijatra.

Kakvo nam je mentalno zdravlje nacije? Uzdrmano je koronom, uvelike u Zagrebu i potresom, otkazima, globalnom neizvjesnošću…

Mentalno zdravlje je također zdravlje o kojem trebamo brinuti, jer se traume odnosno emocionalne rane i psihičke smetnje ne mogu zauvijek držati pod tepihom. Čak i ako mogu, plaća se zbog toga previsoka cijena, pa se mogu javiti tjelesne bolesti ili naizgled neobjašnjive i neočekivane eskalacije nasilja prema sebi ili drugima.

Život nam se uvelike promijenio, i to na gore?

Cijeli je svijet u proteklih nekoliko mjeseci prošao nedvojbeno, kroz visoko stresno, a vjerovatno i traumatsko iskustvo. Zagreb je pogodio i razoran potres, ljudima se teško umiriti dok tlo i dalje povremeno podrhtava. Oko nas se nalaze dva „neprijatelja“, virus i potres, tako blizu, a tako neuhvatljivi, od njih se donekle možemo štititi, ali zapravo u potpunosti se zaštititi ne možemo. Osim straha od zaraze nas i nama bliskih ljudi, straha od razornog potresa, mnogi ljudi izgubili su puno. Neki su izgubili krov nad glavom, bliske osobe, osjećaj sigurnosti, predvidljivosti, strukture, u financijskim su gubitcima… Svi smo izgubili osjećaj „normalnosti“ jer se sve promijenilo, od običnog odlaska u trgovinu i malih životnih radosti do ozbiljne perspektive budućnosti.

Je li se pojačalo nasilje?

U ekstremnim uvjetima nerijetko ekstremnije postaje i nasilje u obitelji, a žrtve su zatvorene u domovima s počiniteljima. Eskaliraju i neke ranije teškoće i problemi s kojima se ljudi nose, tako da rizičnih skupina imamo puno. Kao što smo u jeku pandemije i potresa stalno naglašavali, normalno je – ne osjećati se normalno!

Proveli ste kakvo istraživanje?

Istraživanje koje smo proveli pokazuje da se mnogi osjećaju više anksiozno, depresivno, da su pod pojačanim stresom, što je i očekivano. Punu sliku posljedica na mentalno zdravlje vidjet ćemo tek za nekoliko mjeseci do dvije godine, jer su te posljedice često odgođene. U ovom je razdoblju i mnogo roditelja moralo raditi od doma, ali i organizirati skrb o djeci,školu od kuće što je zasigurno stvorilo dodatan pritisak.

Kakva su nam onda u svemu ovome djeca?

Prije svega ,moram naglasiti da svi na njih trebamo biti jako ponosni. Sve što je teško nama odraslima, još je teže na leđima djece, a pokazali su visoku razinu discipline, empatije i solidarnosti u cijelom ovom periodu. Posebno je bilo teško osmašima i maturantima, ali bilo je teško i svima drugima koji su morali promijeniti način školovanja. Nemalo i provođenja slobodnog vremena i druženja koje je u toj dobi od ogromne važnosti. Iako se ovaj tren na puno djece ne vide znakovi teškoća, inozemna istraživanja pokazuju kako 30 % djece koja imaju iskustvo karantene, postupno razvija simptome PTSP-a.

Dakle, možemo očekivati da je svako treće dijete u Zagrebu, pogođeno traumom do te razine, da ima ili će tek imati ozbiljne poteškoće u svom daljnjem funkcioniranju. Ali znate, vratila bih se zapravo na prvo pitanje, zašto volim Zagreb? Jedan od razloga jest u tome, što je Grad Zagreb promptno osnovao Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih u ovoj situaciji. Cilj mu je dugoročno ojača(va)ti otpornost djece, putem osnaživanja kapaciteta sustava zaštite djece i djetetove okoline. Ponajprije kroz koordinirane aktivnosti, potporu suradnji između svih ustanova u vlasništvu Grada Zagreba, koje izravno rade s djecom, i promicanje dijaloga između zajednice i zdravstvenih, odgojno-obrazovnih i socijalnih službi.

Poseban je naglasak na međusektorskoj suradnji i zajedničkoj inicijativi u zaštiti mentalnog zdravlja najmlađih. Već sada se na mrežnim stranicama Povjerenstva može naći na stotine materijala kao podrška djeci, mladima i obiteljima, a aktivnosti se nastavljaju i na jesen kada je predviđen „screening“ ukupne pedijatrijske populacije Grada Zagreba.

Pohvalno za Grad.

Da, a osim naših uobičajenih aktivnosti, kliničkog rada i istraživanja, u ovom razdoblju puno vremena, truda i energije posvetili smo upravo psihoedukaciji i istraživanjima usmjerenima na specifičnosti ove krize. Ponajprije kako bismo osigurali da podrška dođe u svaki dom, a i kako bismo mi stručnjaci bolje procijenili potrebe građana s kojima radimo i s kojima ćemo raditi u izazovnim vremenima ispred nas.

Generalno, kakvo nam je zdravlje djece?

Izvan konteksta cijele ove situacije, djeca i mladi kroz niz nacionalnih istraživanja već godinama nam jasno daju do znanja da – nisu najbolje. Usamljeni su, nalaze se indikatori anksioznosti, depresivnosti, rizičnih ponašanja, pojačane upotrebe društvenih mreža, pod stresom su. Pritisnuti su učincima izvrsnosti i uspjeha, s malo vremena provedenog u razgovoru i smislenim aktivnostima s članovima obitelji. Djeca nam jasno kažu i da je nasilje sveprisutno, da se ne povjeravaju odraslima jer nemaju vjere da će im pomoći, nemaju ni izraženu privrženost školi.

Obeshrabrujuće?

To su sve zabrinjavajući podaci na koje svi kao članovi društva trebamo reagirati. Čini mi se da ne mogu dovoljno naglasiti važnost odnosa, prije svega s roditeljima, koji se ne gradi kada imamo adolescenta čije ponašanje želimo kontrolirati,nego od samog rođenja djeteta, dosljedno i konstantno! Ima jedan divan citat meni nažalost nepoznatog autora koji kaže da „ako djecu ne slušamo dok su njihovi problemi mali, neće nam doći ni kad budu veliki. Prioritet svih nas odraslih treba biti da taj se djeca osjećaju sigurno, voljeno i prihvaćeno odnosno trebamo im pružati jasno i sigurno vodstvo u odgoju.

Često kažem roditeljima da dijete kada dođe doma prvo pitaju kako je, umjesto koliko je dobilo na testu. Kolegama u školi pak govorim da nijedna lekcija iz kurikuluma ne smije biti prioritet nad tim što se u razredu primjerice događa nasilje. Djeca više uče iz onoga što vide, nego iz onoga što im kažemo. Zato je ključno svojim primjerom pokazati vrijednosti koje želimo da nose – od empatije, tolerancije, važnosti podrške i odnosa, do toga kada i kako se koriste suvremene tehnologije.

Koliko im tehnologija uzima života i vremena?

Mladi mi često kažu da su njihovi roditelji previše na mobitelu, da nemaju vremena za njih, čak bih rekla češće nego što se roditelji žale da djeca tako provode vrijeme, sve dok nižu dobre ocjene. Djeca i mladi odraz su svojih roditelja, drugih odraslih koji ih okružuju, pa i društva u cjelini, tako da uzroke njihovog stanja i ponašanja, kao i promjene koje želimo postići, trebamo tražiti u nama samima.

Komentiraj

*