Pripazimo da nam u novoj predstavi opet ne podvale kukavičja jaja
(Foto: © Hrvatski sabor)
Čim završi raspodjela fotelja treba požuriti s inicijativom o zaštiti vodenih resursa. Posebno dođemo li u situaciju da nećemo moći vraćati dugove. Tada bi se lako moglo dogoditi, slično telefonskoj prodaji »Končara«, da nam objasne kako je bolje da našu vodu i oranice (pro)damo nekoj korporaciji ili kakvom fondu
dr. sc. Viktor Simončič
»Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete«. (Ivo Andrić)
Broj onih koji su odgovorili na pitanje: »Treba li u Republici Hrvatskoj Ustavom zajamčiti pravo na pitku vodu?« budi optimizam da s akcijom treba nastaviti. Priča se da smo gospodari sve manjeg broja oranica, tvornice i sve što vrijedi smo i tako rasprodali ili upravo rasprodajemo … Moramo se probuditi na vrijeme, kako nam ne bi oteli i pravo do pitke vode.
S obzirom da sam kontaktirao neke udruge za zaštitu okoliša, a obavijest je došla i do najglasnijih političkih elita za zaštiti nacionalnih interesa, očekivao sam da anketa »eksplodira«. Ali nije. Shvatio sam gdje je problem. Nisam dobro formulirao pitanje. Kako su naše zelene udruge i političke domoljubne partije uglavnom protiv nečega, pitanje je trebalo glasiti: Jeste li PROTIV da se pravo do pitke vode NE UVRSTI u Ustav? Kod neke nove ankete ću voditi računa o mentalnom sklopu tog dijela javnosti.
Mislio sam da će mediji dati barem malu vijest(ičicu) i podržati inicijativu. Nažalost, opet sam precijenio očekivanja. Pitanje je, imamo li uopće medije kojima je cilj neki nacionalni interes. Uglavnom su u rukama onih s izraženim privatnim interesom. Možda bi apel o potrebi zaštite prava do pitke vode nekome mogao pokvariti ili kvari kakav unosan posao, možda čak dogovoren s nekim iz političke elite, njegovom suprugom ili punicom.
Telefonska prodaja vode i oranica
Svejedno, onih 200 »DA«, u moru značajnih vijesti i informacija, u ovom, u odnosu na druge dosta marginalnom prilogu, obavezuje da se s prijedlogom »zaštite dostupnosti do vode, kao javnim dobrom« obratim(o) odgovornima. S obzirom na trenutno političko preslagivanje to ne bi imalo smisla. No čim se raspodjela fotelja dovrši, s inicijativom će trebati itekako požuriti. Posebno ako nam i dalje bude padao rejting na međunarodnom financijskom tržištu i ako dođemo u situaciju da nećemo moći vraćati dugove. Tada bi se lako moglo dogoditi da nam objasne kako je bolje da našu vodu i oranice (pro)damo nekoj korporaciji ili kakvom fondu s nekog idiličnog otočja, zna se – za »kikiriki«. Slično prodaji »Končara«, gdje je, ako sam dobro razumio, dobivena cijena jednaka dvogodišnjoj dobiti. Vrlo pojednostavljeno, kupac je za svoj novac, u vrijeme kada su kamate ispod 1 % dobio neku vrstu kamata na uloženo od 50 %. Pa da se radi i o puno nižem prinosu, kod takve ekstra zarade se zna upotrijebiti izraz da se »takva dobit ne ostvaruje čak niti u dilanju droge i švercu oružja«. Koje li su samo škole završili financijski stručnjak, međunarodnog ugleda, premijer Orešković i financijski stručnjak, lokalnog ugleda, ministar Marić? Sigurno nešto s demagogijom u vezi. Predlažem preispitivanje njihovih diploma.
Brine i mogućnost da nam u velikoj predstavi koja se odvija, ne podvale i druga »kukavičja jaja« nalik situaciji s »Končarem«. Prilikom posjete premijera Oreškovića Francuskoj, u nekom od izvještaja, koji su vrvjeli pozivima francuskim tvrtkama da samo dođu u Hrvatsku, kao da je kod nas rasprodaja »sve po pet«, zabrinula me izjava predstavnika velike francuske tvrtke, nisam zapamtio ime, koja se bavi okolišem, i koja samo čeka neki natječaj, pa da u Zagrebu riješe problem s otpadom. Znam da znaju, jer sam imao priliku upoznati se s mogućnostima francuskih tvrtki i institucija u postupanju s otpadom. Njihov pristup mi se čini nama čak primjereniji, od strogog germanskog. Jedino što se meni ne sviđa jest da tvrtke dolaze raditi kod nas posao za kojeg mi imamo puno bolja i financijski prihvatljivija tehnička rješenja. Osjećam da bi se Zagrebu vrlo lako mogao dogoditi slučaj kao s uređajem za pročišćavanjem otpadnih voda. I tada smo pozivali, došli najugledniji političari, i mi potpisali nešto. Što? Mislim da se još ne zna, jer da se zna ne bi sada imali na livadi stotine tisuća kubika mulja s kojim ne znamo kako i što. U takvim poslovima kod nas se zna samo tko plaća – (ne)radni narod.
U Bruxellesu se drži samo do forme
Bojazan da nam se ne sprema ništa dobro potvrđuje i vijest: »Zbog značajnog kašnjenja u ispunjavanju i usvajanju Plana gospodarenja otpadom 2016. – 2021., Hrvatska se već nalazi u procesu prekršajnog postupka, ali jednako se tako suočava i s rizikom suspenzije sredstava iz 475 milijuna eura vrijednog projekta u okviru Kohezijskog programa, navodi se u dokumentu Europske komisije koji je 29. travnja ove godine potpisala Vittoria Alliata di Villafranca, a koji je upućen Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova« (piše Slobodna Dalmacija).
Zašto nemamo Plan gospodarenja s otpadom 2015. – 2021., kada je negdje u travnju prošle godine Vlada usvojila promjene Plana samo za 2016. godinu, a negdje u listopadu je u raspravu stavljen Plan za razdoblje do 2021. godine? Pozdravljam odluku ministra Dobrovića da je prepoznao svu štetnost tog Plana koji je rađen pod patronatom stranaca i reprezentativni je primjeri nestručnosti i neodgovornosti. Na tom sam upozoravao javno, pa vjerujem da je ministar Dobrović u odbacivanju Plana koristio i moje primjedbe. Šteta da nije podržao i sugestiju po kojoj izuzetno niska stručna razina Plana gotovo da vapi zahtjevima za nadoknadu troškova i oduzimanjem izdanih ovlaštenja za rad tvrtkama i odgovornim pojedincima.
Ipak, da smo usvojili taj Plan, Europska komisija bi ga, kao i uvijek do sada, potvrdila. Jednoglasno, siguran sam. Na taj način bi otpala jedna od primjedbi da nemamo Plan. Uvjerio sam se na najvišim mjestima u Bruxellesu da oni uglavnom poštuju samo formu. A strane tvrtke su majstori u izradi naslovnih stranica dokumenata, znajući da za stručnost niti domaća birokracija niti ona iz Bruxellesa ne pitaju. Birokraciju Bruxellesa (imam dokaze za to) ne zanimaju čak i najveći promašaji, ako se radi o projektima ispod 50 milijuna eura. Sve ispod je »kikiriki«, pa i promašaj »Marišćina & Kaštjuin«, svaki po 20 – 30 milijuna, ili onaj famozni uređaj pročišćavanja otpadnih voda u Sisku.
Druga je priča vezana za kašnjenje u ispunjavanju obaveza. Obaveze, ne samo iz područja postupanja s otpadom, već i iz područja postupanja s vodom, ne možemo ispuniti niti »pod razno«. Kazne nećemo uspjeti izbjeći ako ne pokrenemo postupak derogacije. O tome sam pisao toliko puta da ovdje neću navesti ni jedu poveznicu.
Ministrova neutemeljena samouvjerenost
I sada se opet moram, u interesu izbjegavanja kazni iz EU-a, konfrontirati sa stručnim pristupom ministra Dobrovića. Hoda okolo, priča gradonačelnicima, načelnicima i županima kako se sve može ispuniti, jer eto on zna rješenje za koje će EU dati novac…
Uz svu vjeru u dobronamjernost ministra Dobrovića, na osnovi onoga što se može pročitati iz medija, jer pisana verzija dokumenta još ne postoji, mislim da bi njegova stručno neutemeljena samouvjerenost mogla biti zadnje davanje prava za sankcije EU-a. Ono što on predlaže samo na riječima izgleda idealno, ali je u praksi neprovedivo. Zamislite komopostere u svakom stanu, pa bacanje toga nekamo, pa izdvajanje otpad u posebne posude u kojima usput završava sve i sva, pa onda potreba za različitim vozilima, pa problemi s plasmanom sirovina,…
Nigdje brojke koliko će to koštati građane. Tko radi na tom dokumentu? Jesu li to dvorske tvrtke i dvorski savjetnici koji su do sada radili sve neuspjele strategije i planove ili su se pojavili neki drugi? Jesu li to iste strane tvrtke koje su radile za ministra Zmajlovića? Sve mi se čini kao da se zna samo od koga ćemo kupovati kompostere i kante,… Baš me zanima hoće li komposteri (kolokvijalno se spominje nabavka milijun kompostera) biti američki, kakve ima ministar u svom stanu ili od nekog drugog, također stranog proizvođača, po sistemu »tko da više«?
Ministre Dobroviću, ako želite dobro građanima Hrvatske, ako ne želite da nas kažnjavaju zbog ne ispunjavanja obaveza, postupite odmah, prije završetka trenutnog političkog karusela, na slijedeći način:
- Ako već niste, hitno uputite na ruke gospođe Vittorie Alliata di Villafranca koja je potpisala ono upozoravajuće pismo i na ruke gospodina Helmuta Maurera, (DG Environment – Unit C2 “Waste Management”) razloge za odbijanje Plana kojeg smo »dobili« od EU-a i pokažite Europskoj komisiji da nam više ne mogu prodavati »rog za svijeću«.
- Za utemeljenje razloga promašenog koncepta pošaljite analizu do sada izgrađenih centara gospodarenja s otpadom »Marišćina« i »Kaštjun«. Opozivom natječaja za Piškornicu, Bilja Donje, Lečevicu i »ine« slične projekte, pokažite da je dosta nametanja neprovedivih i za hrvatske građane štetnih projekata, samo s ciljem sitne zarade uvijek skoro istih dvorskih konzultanata i čini se istih isporučioca strane tehnologije.
- Pokrenite postupak povrata sredstava od domaćih i stranih dionika na projektima iz prethodnih točaka.
- Prihvatite prijedlog s kojim ste bili u više navrata detaljno upoznati i odustanite od »teorije šarenih kanti i kompostiranja po stanovima« kao vrha tehnološke revolucije.
- Sjednite s odgovornima za vode i »pod odmah« pokrenite postupak derogacije.
Sve navedeno se može napraviti u roku od par dana. Znam kako. Spreman sam pomoći.
Možda se neki pitaju zašto ovo pišem ovdje, a ne i u izravnom obraćanju ministru Dobroviću i »inima«. Obraćao sam se i njemu i »inima«. I to više puta. Ali postizanjem uzvišenosti, imenovanjem za ministra, odgovorni kao da postaju »bramani« s prezirom prema svakom tko nije dostigao razinu njihove uzvišenosti. I ne odgovaraju, čak niti na način dobrog kućnog odgoja – »kinderstube«. Ministar Dobrović u tome nije iznimka. Pa onda neka barem ostane zapisano, uz utjehu da će jednom morati odgovarati i za činjenje i za nečinjenje. Pri tome mislim na slijedeće: Ako je gospodin Polančec dobio godinu dana zatvora za 500 tisuća kuna plaćenu studiju koja navodno nije bila potrebna, ili je samo bila pretanka i nema daljnjih posljedica, koliko godina trebaju dobiti oni koji su izradili studije koje su vrijedile barem deset puta više, uz proizvodnju dnevne štete hrvatskim građanima u narednim desetljećima. Koliko oni koji nisu djelovali ili nisu znali djelovati, i koji bi nas mogli dovesti do milijunskih kazni?
Ne samo o tome, u organizaciji Europske asocijacije eksperata sudskih vještaka i forenzičara 8. lipnja 2016. godine s početkom u 18:00 sati u dvorani Tribina grada Zagreba, Kaptol 27 održat ću predavanje Hoćemo li potonuti u otpadu okolišnih obećanja danih Europi i kako preživjeti? Ako vas zanima, navratite.