Prijeti nam sustavno starenje akademske zajednice

Prema procjenama Mreže mladih znanstvenika Hrvatska bi godišnje trebala dobivati 300 doktoranada. Vodstvo Mreže pozitivnim vidi mjeru Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kojom su sveučilišta dobila veće ovlasti u preraspodjeli radnih mjesta za mlade znanstvenike. No ostaje problem s pomlađivanjem kadra u znanosti i visokom obrazovanju

Valentina Vukoje

I dok u Hrvatskoj gotovo svi ekonomski analitičari ističu nužnost reforme obrazovnog sustava kao preduvjeta izlaska iz ekonomske krize, tim suštinskim problemom nitko se ne želi baviti. Zbog nemogućnosti da pronađu posao Hrvatsku gotovo svakodnevno napuštaju školovani mladi ljudi. Među njima zasigurno ima i mladih znanstvenika, koje će bez kune uložene u njihovo školovanje dobiti neke druge europske zemlje. Dok se naši političari prepucavaju koliko je ljudi od početka ekonomske krize napustilo Hrvatsku, nama ostaje razmišljati da li se tom problemu nadzire kraj.

Posljednjih deset godina za promicanje unapređenja i razvoja zajednice mladih znanstvenika i njene uloge u društvu zalaže se Mreža mladih znanstvenika, koja broji oko 100-njak redovnih i oko 400 izvanrednih članova. Njihov je cilj samo jedan, a to je poboljšanje uvjeta za rad mladih znanstvenika i njihovo uključivanje u hrvatsko gospodarstvo. Naša je ekipa razgovarala sa Sanjinom Marionom, mladim znanstvenikom s Instituta za fiziku, koji je ujedno i predsjednik Mreže mladih znanstvenika.

»Sramotno nizak postotak završenosti doktorskih studija«

On ističe kako u Hrvatskoj ima preko 10 000 mladih znanstvenika, od kojih je najveći broj zaposlen u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, dok je manji dio zaposlen u privatnom sektoru.

»Treba napomenuti da se pojam mladi znanstvenici odnosi na znanstvenike koji su u procesu stjecanja doktorata, doktorande ili poslijedoktorande s manje od pet godina poslijedoktorskog iskustva. Statistika Agencije za znanost i visoko obrazovanje pokazuje da je postotak završenosti doktorskih programa sramotno nizak, na nekim doktorskim programima i 10 posto. To znači da velik broj mladih znanstvenika neće uspjeti dovršiti svoje doktorate. Razloge za to vidimo u lošoj kontroli provedbe doktorskih programa od strane nekih fakulteta. Po našim informacijama, u postupku je proces reakreditacije doktorskih programa u Hrvatskoj, čiji bi cilj bio uvesti neku minimalnu kontrolu, a time i kvalitetu. Ovo je naročito važno budući da pojedinci zaposleni izvan akademije za izradu doktorata često moraju izdvojiti i preko 10 000 eura«, pojašnjava Marion.

Iskorištavanje asistenata na fakultetima

Brojni su problemi s kojima se mladi znanstvenici susreću u Hrvatskoj, a naš sugovornik ističe tri ključna. To su loši uvjeti rada, nedostatak stabilnog financiranja i nedostatak poticajnih mjera temeljenih na izvrsnosti.

»Svi ostali problemi posljedica su toga. Od nemogućnosti pristupa inozemnim bazama časopisa, nedostatka novca za grijanje na nekim javnim institutima pa sve do nedostatka razvojnih radnih mjesta kojima bi se mlade i visokoobrazovane stručnjake zadržalo u državi. S druge strane, neki fakulteti sustavno iskorištavaju svoje mlade znanstvenike, asistente. Putem ankete koju smo početkom godine proveli među 1200 mladih znanstvenika povezanih sa Sveučilištem u Zagrebu, saznali smo da više od polovice asistenata na fakultetima drži višestruko više nastave od norme. S druge strane, po službenim dokumentima Sveučilišta ispada da nitko ne drži nastavu preko norme«, razočarano priznaje mladi znanstvenik.

Marion ističe kako je poznat način na koji hrvatsko tržište rada funkcionira i što nedostaje. No navodi kako neki fakulteti to sustavno ignoriraju te su za takvo ponašanje još i nagrađeni. Naš sugovornik smatra kako je Hrvatskoj potrebna bolja kontrola sustava, ali i nagrađivanje izvrsnosti.

»S druge strane, ako pogledate profil svih europskih država po pitanju izdvajanja u istraživanje i razvoj, Hrvatska je na začelju. Mi izdvajamo oko 0.75 posto bruto društvenog proizvoda, dok Europa u prosjeku dva posto s težnjom rasta na tri posto. Naši susjedi u Sloveniji izdvajaju oko tri posto. Dobro obrazovanje usklađeno s potrebama tržišta rada možemo jasno prepoznati kao temelj zdravog gospodarstva. Uz to, Njemačka i Austrija prednjače u istraživanju i razvoju te imaju veliki broj doktora znanosti, koji odlaze u privatni sektor i tamo nastavljaju svoj rad. Kod nas se to na žalost, sustavno ne provodi«, ističe Marion.

Hrvatskoj godišnje treba 300 doktoranada

Prema procjenama Mreže mladih znanstvenika Hrvatska bi godišnje trebala dobivati 300 doktoranada. Vodstvo Mreže pozitivnim vidi mjeru Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kojom su sveučilišta dobila veće ovlasti u preraspodjeli radnih mjesta za mlade znanstvenike. No ostaje problem s pomlađivanjem kadra u znanosti i visokom obrazovanju. Upravo zato Mreža mladih znanstvenika upozorava kako bi se Hrvatska mogla suočiti sa sustavnim starenjem akademske zajednice i smanjenjem njegove konkurentnosti.

»Ako su mladi znanstvenici preopterećeni nastavom, ne stižu raditi znanost. Tu vjerojatno možemo tražiti jedan od mnogih razloga zašto zagrebačko sveučilište više nije na šangajskoj listi 500 najboljih Sveučilišta na svijetu«, uvjeren je Marion.

Veliki problem za mlade znanstvenike je nedostatak radnih mjesta u privatnom, ali i u javnom sektoru. Marion kao izlaz iz takve situacije vidi rad izvan svoje struke ili preseljenje u inozemstvo. Mreža mladih znanstvenika posljednjih godina upozorava na veliki broj ljudi koji odlaze u inozemstvo na doktorate ili poslijedoktorsko usavršavanje.

»Nažalost, ogroman broj mladih znanstvenika se ne vraća. Budući da je doktorat jednog znanstvenog novaka ulaganje od oko 100 000 eura, jasno je da je riječ o velikom neiskorištenom kapitalu. Europska komisija jasno kaže da je jedan od temelja zdravog gospodarstva povećanje inovativnosti cijelog društva putem integracija doktora znanosti u gospodarstvo. To se kod nas ne događa te smo po inovativnosti rangirani na samom dnu, zajedno sa Rumunjskom. Kada bi Hrvatska pratila europski trend ulaganja u znanost te uvela promišljene i sustavne mjere, mogli bi napraviti snažan poticaj tehnološkog napretka, kao i drugih društvenih inovacija«, zaključuje Marion.

On je odlučio ostati u Hrvatskoj

Pitanje odlaska školovanih ljudi u inozemstvo posljednjih je godina česta tema u hrvatskoj javnosti. Takve ljudske priče vrlo su često na naslovnicama dnevnih novina. Posljednjih se godina, na jedan način radi »reklamiranje odseljavanja« iz Hrvatske. One negativne strane preseljenja u neku drugu državu kao da ne postoje. Upravo zato, vesele nas drugačiji primjeri od onih koji se predstavljaju našoj javnosti. Jedan takav primjer je onaj znanstvenika Stjepana Groša. On jedan od onih koji je ipak odlučio ostati i raditi u Hrvatskoj.

Groš je docent sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER), voditelj je laboratorija za informacijsku sigurnost i privatnost, a trenutačno radi na okupljanju tvrtki koje bi prijavile projekte za pametne specijalizacije koji se financiraju iz fondova Europske unije.

On ne razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Jedina mogućnost da preseli iz Hrvatske je usavršavanje, no i nakon usavršavanja ovaj znanstvenik bi se vratio u Hrvatsku. »Moj stav je da znanost mora služiti nekoj svrsi. Studenti FER-a, ako odu u inozemstvo ili se zaposle u privatnom sektoru, mogu imati jako dobre plaće, za razliku od plaća na fakultetu. No mislim da posao na fakultetu ima jako puno potencijala i on nudi određenu autonomiju koje nema u tvrtkama. U privatnom sektoru je točno određeno čime ćete se baviti pa tako da nema puno slobode«, pojašnjava Groš.

U Hrvatskoj, objašnjava docent Groš, ima naprednih stvari kojima se mogu baviti mladi znanstvenici i po tom pitanju Hrvatska ima što ponuditi. Problem je jedino u nižim plaćama, no Groš napominje kako je i to stvar o kojoj bi se dalo raspravljati.

»Za naše pojmove neka je plaća velika. No treba gledati troškove života države u kojoj živite i radite«. On smatra da je veliki problem i u tome što pojedinci pasivno promatraju okolnosti u kojima se nalaze, očekivajući isključivo da se država pobrine za njihov posao, plaću i ostalo. »Istina je uvijek negdje na sredini. Ima problema u sustavu, ali ima i problema s ljudima. Ljudi se školuju za neka zanimanja koja nisu tražena u Hrvatskoj. To je jedan od vrlo bitnih problema, iako ne i jedini problem. Ne treba školovati veliki broj stručnjaka koji će biti na burzi«, zaključuje Groš.

*Objava članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.