Priča o Končar-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja

Priča o Končar-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja

Završna gađanja plotunom Končarevog raketnog protuzrakoplovnog sustava S-10CRO A1 na Rtu Kamenjak kod Pule. (Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)

– Prvi dio –

Priča o osnivanju, rastu, razvoju i propasti SUS-a, Končareve tvornice za vojnu proizvodnju važan je dio Končareve povijesti, ali i važan dio hrvatske povijesti iz vremena početka 1990-tih godina. Rezultati koje su ostvarili i vrhunska oružja koja su proizvodili tijekom 4 godine Domovinskog rata su fascinantni, a razlozi propasti poduzeća teško razumljivi

mr. sc. Marijan Ožanić

Uvod

Krajem srpnja 2019. godine, gotovo u isto vrijeme dogodila su se dva događaja čija je veza vrlo simbolična. Najprije su mediji, 30. srpnja 2019. godine izvijestili kako je i dalje aktualna ideja da bi država sudjelovala u investiciji i gradnji tvornice streljiva, da se traži partner i lokacija, a tijekom posjete hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Izraelu ponovno je najavljeno da Izrael kani ulagati u gradnju tvornice streljiva u Hrvatskoj. U isto vrijeme završio sam i na svom portalu www.sveopoduzetnistvu.com objavio vrlo opsežan tekst o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja.

To je veoma zanimljiva i uzbudljiva priče o našoj proizvodnji oružja u ratnim godinama. Končareva tvornica je tijekom Domovinskog rata proizvodila najsofisticiranija oružja, od samohodnih raketnih lansera, minobacača, topova, mina do raketa. O tome se gotovo ništa ne zna i zato ta priča treba biti zabilježena, da se ne zaboravi. Pet godina nakon svog vrhunca u poslovanju i proizvodnje najsuvremenijih oružja SUS je otišao u stečaj, radnici su štrajkali pet mjeseci, nisu ništa postigli i poduzeća više nema. I taj dio priče je važan za razumijevanje razvoja našeg društva i gospodarstva u 1990-im godinama.

Kada se govori i piše o Domovinskom ratu, težište se stavlja na vojnike i časnike, na vojne operacije, na stradanja civila, na teške bitke koje su se vodile, a vrlo rijetko se spominju tisuće stručnjaka, inženjera i radnika koji su radili dan i noć i u teškim uvjetima proizvodili oružje da bi naša vojska imala čime ratovati. U tim ratnim uvjetima su pokazivali nevjerojatnu inicijativu, domišljatost, inovativnost i stručnost i u vrlo kratkom vremenu razvijali nove proizvode, nova oružja. U Končarevom SUS-u za vrijeme Domovinskog rata razvoj novih proizvoda bio je mnogostruko brži i efikasniji nego u Končarevom Institutu u mirnodopsko vrijeme.

Hrvatska kao Švicarska

Oružje se nije proizvodilo samo u velikim i manjim tvornicama i mnogi ljudi su postali poduzetnici i masovno se uključili u proizvodnju oružja i pokazali nevjerojatnu inicijativu i sposobnost.

Da su se taj zanos, ta nevjerojatna sposobnost, hrabrost, poduzetnost i kreativnost održali i poslije rata u vremenu mira, Hrvatska bi bila „kao Švicarska“. Zašto se to nije dogodili i što se dogodilo to bi trebao biti predmet posebnih znanstvenih istraživanja.

Ja se ne bavim temom proizvodnje oružja u cijeloj Hrvatskoj, jer je to preopširna tema za koju nisam kompetentan, pa sam se usredotočio samo na poduzeće KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., Končarevu tvornicu oružja koju smo svi uvijek zvali samo SUS.

U našem današnjem društvu industrija se slabo razumije, o industriji se jako malo zna, a o povijesti industrije još manje. U našim industrijskim poduzećima početkom 1990-ih su se odvijale nevjerojatne turbulentne, radikalne i bolne promjene. I o tome se malo zna, malo se proučava i sve se svodi na novinarske nestručne, površne i često zlonamjerne napise. Upravo je žalosno, često čak na nekim znanstvenim skupovima ili u znanstvenim časopisima, čuti ili pročitati komentare koji pokazuju potpuno nepoznavanje činjenica ili korištenje „činjenica“ koje su pročitali u novinama. Posebno me ogorčilo kada sam takva „lupetanja“ mogao pročitati o KONČAR-u.

Zato sam počeo proučavati i pisati o povijesti industrije s težištem na Končaru, jer ga najbolje poznajem i imam najviše dokumenata o toj temi.

Arhivar sjećanja

Ovaj tekst o SUS-u radio sam na isti način kao što sam se bavio razvojem tiristorske lokomotive. Gdje sam mogao, koristio sam dokumente, a većinu informacija dobio sam od kolega koji su mi ispričali svoja sjećanja. Vojna proizvodnja svugdje potpada pod vojnu tajnu pa sam našao jako malo dokumenata i zapisa, gotovo ništa. Zato sam se oslonio na sjećanja sudionika mnogih zanimljivih događaja iz života SUS-a. Naravno, sjećanja su uvijek subjektivna, a osim toga prošlo je oko 30 godina od vremena o kojem su govorili. Mnogo toga je zaboravljeno, a zapamte se samo pojedini segmenti događaja. Tako je i kod sve memoarske literature koja je zanimljiva zbog raznih, često uzbudljivih sjećanja sudionika, ali i pati od manjka objektivnosti. Sva naša sjećanja su subjektivna, mi govorimo ono čega se sjećamo, a sjećamo se često selektivno, iz svog osobnog kuta gledanja.

Ovaj moj tekst nema pretenziju biti znanstveni rad, uostalom memoari nisu nikada znanstveni radovi. Ja sam samo „arhivar sjećanja“, ali vjerujem da su ta sjećanja važan prilog u pisanju naše povijesti.

Svjestan sam da je u tim ratnim godinama, pod embargom, bilo „svega i svačega“ i o mnogim detaljima sudionici ne žele pričati. A neki se i nakon toliko godina o pojedinim detaljima boje pričati. Ali, i ono što su mi ispričali daje jednu zanimljivu priču, važnu u našoj povijesti industrije iz vremena stvaranja hrvatske države.

Vojna industrija

Hrvatska u bivšoj državi nije imala specijalizirane tvornice oružja, koje su uglavnom bile koncentrirane u Srbiji i BiH. U nekoliko vojnih tvornica izgrađenih u Bosni i Hercegovini proizvodilo se teško oružje, eksplozivi i avioni. Pristup toj proizvodnji nije bio moguć svakome. Postojala je razgranata kooperacija razmještena po ostalim republikama, gdje su se pod nadzorom oficira-stručnjaka proizvodile komponente, lijevali i obrađivali dijelovi koji su iz čitave države isporučivani samo u tvornice u BiH i Srbiji. U nešto povoljnijem položaju je bila slovenska industrija.

U Hrvatskoj nije izgrađena niti jedna vojna tvornica, a jedine vojne investicije bile su gradnja nekoliko novih izdvojenih i strogo nadziranih pogona u poduzećima „Končar“ u Zagrebu, „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu, „Imostroj“ u Imotskom, „Torpedo“ u Rijeci i pogon u Šibeniku te pogon poduzeća „ELKA“ u Tugonici kraj Zlatara. KONČAR je krajem 1980-ih u okviru Instituta započeo preuzimati proizvodnju protuzrakoplovnog raketnog sustava za JNA prema ruskoj licenci.

Faze razvoja proizvodnje oružja u KONČAR-u

Razvoj proizvodnje oružja u Končaru odvijao se u nekoliko faza. Prva faza bila je u „starom“ Končaru i započela je 1985. godine kada je Predsjednik SOUR-a Rade Končar Ante Marković potpisao sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu Jugoslavije, (SSNO) ugovor o proizvodnji Raketnog protuzrakoplovnog sustava za djelovanje na malim/srednjim visinama po ruskoj licenci, 9K35M Str’ela-10M. Svi končarevci su taj sustav zvali samo „Strela“, sustav S-10. Ta faza je trajala do kraja 1990. godine i završila stečajem Končarevog instituta koji je bio nositelj razvoja raketnog sustava.

Druga faza započinje 1991. godine, u novom Končaru, osnivanjem poduzeća KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., kojeg su svi zvali SUS. U novom poduzeću je nastavljen razvoj i proizvodnja raketnog sustava, uz stalna poboljšanja i modernizaciju. Uz to je proizveden veliki broj raznih novih oružja od raketa, minobacača, topova do mina. To je bilo „zlatno doba“ povijesti SUS-a koje završava 1995. godine smjenom direktora.

Treća faza traje od 1995. do 2000. godine i karakterizira ju pad proizvodnje, problemi s financiranjem, poslovna kriza i nemogućnost isplate plaća.

Četvrta faza se odvija 2000. godine kada započinje štrajk, stečaj poduzeća, radnici odlaze na burzu i poduzeće je prodano.

Početak u „starom“ KONČARU – izrada prototipa

Končar je ugovorom sa SSNO preuzeo rusku licencu za proizvodnju samohodnog raketnog lansera. To je kompletan lansirni uređaj na oklopnom vozilu koji koristi protuavionske rakete. „Strela“ je bila namijenjena za zaštitu od napada iz zraka i kao potpora oklopnim formacijama u kretanju. Koristila je samonavođene rakete dugačke 2,30 m. Lanser je imao 4 lansirna mjesta i još 4 nosača za kontejnere raketa u vozilu. Borbeni komplet sadržavao je 8 raketa – četiri u lanserima i četiri u unutrašnjosti vozila. Projekt je u KONČAR-u razvijan pod oznakom A85. Taj program razvoja i usvajanja proizvodnje A85 vodio je OOUR KONČAR-Elektrotehnički institut (ETI). Za voditelja programa postavljen je mr.sc. Boris Gvozden, a za usvajanje proizvodnje angažirani su stručnjaci proizvodnih poduzeća s lokacija Borongaj i Sesvetski Kraljevec kraj Zagreba.

Kao što je bio običaj u ono vrijeme u proizvodnji tako značajnih proizvoda angažiran je veliki broj kooperanata iz cijele države. Sve ih je KONČAR koordinirao i sve komponente je kontrolirao i ugrađivao u konačni proizvod koji je završavan i ispitivan u Končaru. Glavni kooperanti su bili: „Teleoptik“ iz Beograda, „FKS“ iz Svetozareva, „Zrak“ iz Sarajeva, „Rudi Čajavec“ iz Banja Luke, „Autoelektrika“ iz Gorice, „Famos“ iz Sarajeva, „TAM“ iz Maribora, „RIZ“ iz Zagreba i „Končar-Elektroagregati“ iz Rijeke.

KONČAR je zajedno s njima trebao finalizirati:

  1. lansirni uređaj na oklopnom transporteru na gusjenicama,
  2. posebnu pokretnu radionicu za kontrolu cijelog sustava i
  3. elektroagregat za napajanje energijom više vozila kako na vježbama ne bi morali koristiti vlastite motore.

Samovozni raketni lanser, ruska „Strela“ (9K35M Str’ela-10M), od koje je sve krenulo. Snimljeno u radionici u novoj zgradi za vojnu proizvodnju u Končaru. (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Zanimljivi detalji kod prevođenja ruske dokumentacije

Tijekom usvajanja licencne proizvodnje pokrenuto je moderniziranje našeg dijela sustava. U izvorno dobivenoj ruskoj dokumentaciji koristila se zastarjela tehnologija, elektroničke komponente su bile ruske. Sve se moralo preraditi na novu, zapadnu tehnologiju koju su u KONČARU već imali, odnosno dobili licencom od švedske ASEA-e. Taj postupak je nazvan „prevođenje ruske licence na našu, zapadnu tehnologiju“, što nisu najbolje prihvatili u SSNO-u.

Trebalo je prepoznati što to Rusi hoće u svojoj dokumentaciji, a onda to sve modernizirati. Po mišljenju Končarevih stručnjaka to je bila katastrofalna razina. Taj ruski dizajn je bio toliko star da se moralo puno toga novog napraviti.

Kod prevođenja ruske dokumentacije uočen je zanimljiv detalj. Na nacrtima je bilo puno njemačkih riječi i pojmova što su ih Rusi naslijedili od Nijemaca, zarobljenika koji su kod njih radili.

Prototip su končarevci završili 6 mjeseci prije roka. SSNO im je trebala isplatiti, zbog skraćenja roka, oko 10  vrijednosti do tada utrošenih financijskih sredstava na programu (preko 3 milijuna dolara), koje nažalost nisu nikada dobili.

Prototip Končareve „Strijele“ na oklopnom transporteru od „Famos-a“ (Sarajevo). Snimljeno za vrijeme tehničkog pregleda u ZTZ-u, zrakoplovno tehničkom zavodu, (sada ZTC-zrakoplovno tehnički centar), u Velikoj Gorici (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Testiranje

Tijekom proizvodnje provodila su se rigorozna ispitivanja svih dijelova i sklopova i kod kooperanata se išlo na preuzimanje svih podsustava koji se ugrađuju u lansirni uređaj. Gotovo vozilo odvezlo se na ispitivanje u veliku klima-komoru, u Nikince, u Vojvodini.

Kod ispitivanja prvo se išlo na + 50 °C, a iza toga na -30 °C, pa kiša, vjetar te ovo i ono. Kada se išlo na -30 °C, a prije toga su ispitivali „pod kišom“, morali su krampovima razbijati led da uopće mogu ući u vozilo.

Nakon toga se išlo na konačna ispitivanja na vojni poligon na Prevlaci. Tamo su gađali „imitatore cilja“. To su bile svjetleće rakete koje su se izbacivale u zrak. U momentu kada je sustav na vozilu „zahvatio“ taj imitator, lansirala bi se raketa koja se glavom za samovođenje automatski kretala prema cilju i pogađala ga.

Prevlaka, rt Oštro gdje se nalazi vojni poligon  (Izvor slike: http://jna-sfrj.forumbo.net/t3233p30-prevlaka-poligon-toc-a-tehnickog-opitnog-centra)

Ekipa končarevaca na poligonu na Prevlaci gdje su gađali imitatore cilja u letu. (Izvor slike: arhiva Gordana Kurelca)

Krajem 1980-ih nakon dobrih rezultata JNA je Končaru dala kredit za financiranje izgradnje nove zgrade i kupnju specijalnih, najsuvremenijih strojeva, obradnih centara, tokarilica, vibratora, laserskih rezača, klima-komora i elektroničke opreme za ispitivanje.

Zadnje ispitivanje u Nikincima bilo je 1991. godine, kada je rat već bio na pomolu. I JNA oficiri su gledali na končarevce s velikim nepovjerenjem.

Krajem 1980-ih cijeli KONČAR je sve teže poslovao i kriza je dolazila na vidjelo. Elektrotehnički institut je 21. prosinca 1990. godine otišao u stečaj.

Stečaj je tada doživjela i grupa radnih organizacija u KONČAR-u, među kojima je bila i radna organizacija Elektrouređaji koja je zajedno sa Institutom sudjelovala u proizvodnju raketnog lansera.

– Nastavak slijedi –


* Izvorna, šira inačica teksta je objavljena na mrežnoj stranici www.sveopoduzetnistvu.com

Komentiraj

*