Hrvatska u raljama američkih softverskih divova
S obzirom na dugoročnu isplativost i neovisnost slobodan softver nema konkurencije. Iz tih premisa sad treba zbrojiti samo 2 i 2 da bi se došlo do zaključka zašto Rusija i Kina, kao gospodarstva u uzletu, ne žele ovisiti isključivo o američkim tvrtkama te zašto u maloj zemlji poput Hrvatske prevladavaju vlasnička rješenja
Cilj je proizvođača vlasničkog softvera stvoriti ovisnost o njihovom proizvodu jer upravo ovisnost osigurava sigurnu i dugoročnu zaradu. Kako? Npr. dopustite da privatni korisnici koriste vaš proizvod “ilegalno” tako da ih naučite i naviknete na njega.
Razgovarao: Boris Jagačić
Uvođenjem slobodnih uredskih računalnih paketa kao što je OpenOffice te operativnog sustava GNU/Linux u javnu administraciju neke su zemlje Europske unije ostvarile nezanemarive uštede. A prema podacima iz jednog hrvatskog tjednika, Hrvatska izdvaja oko 32 milijuna kuna na godinu za korištenje Microsoftova softvera koji je instaliran na oko 85 tisuća računala u državnoj upravi (ministarstvima, uredima Vlade, državnim zavodima i agencijama itd), školama i sveučilištama. Stoga smo o aktualnim pitanjima oko mogućnosti uvođenja slobodnog softvera i Linuxa u državnu upravu upitali predstavnike Linux zajednice okupljene oko internetskog portala “Linux za sve”. Na pitanja nam je odgovarao Andrej Dundović, član uredništva portala.
Jako ovisimo o računalima pa tako i o softveru, svakim danom sve više. Činjenica da svi informatički sustavi u zemlji ovise samo o par proizvođača, i to isključivo iz jedne zemlje, morala bi svakome upaliti lampicu za uzbunu
Toliko se govori o uštedama koje bi država trebala ostvariti na različitim stavkama (uglavnom na račun građana), pa zašto se onda ne razmotri mogućnost ušteda koje bi se mogle ostvariti uvođenjem slobodnog uredskog paketa u javne institucije, a potom i GNU/Linuxa kao zamjenenama za Microsoft Office i Windowse?
Nismo naišli na javno dostupne podatke koliko javne institucije troše na licencirani softver, stoga ne možemo govoriti na koji način bi se moglo uštediti u tom segmentu, no načelno praksa vani pokazuje da prelazak na slobodan softver dugoročno smanjuje troškove, a naša administracija i javne institucije koriste gotovo isključivo vlasnički softver pa bi se sigurno napravile neke uštede. S jedne bi strane porasli troškovi implementacije i tranzicije na nova softverska rješenja, ali dugoročno više ne bi trebalo plaćati skupe licence vlasničkih sustava.
Slobodan je softver vlasničkom konkurencija što tvrtke kao Microsoft niti ne skrivaju, već financiraju i javno objavljuju studije i analize u kojima se uspoređuju sa slobodnim alternativama na način da sebe prikažu kvalitetnijim i ukupno gledano jeftinijim rješenjem. Međutim, skeptični smo prema takvim, s jednim ciljem naručenim studijama, jer postoji mnogo primjera gdje je pokazano upravo suprotno. Analize i studije koje su naručili korisnici pokazale da su slobodna rješenja povoljnija, a tim naručiteljima nije u interesu da se promovira slobodan softver već da se nađe jeftinije i kvalitetnije rješenje.
No, velika prednost slobodnog softvera nije samo cijena kao što se obično misli, već i neovisnost. Željeli mi to ili ne, jako ovisimo o računalima pa tako i o softveru. Svakim danom sve više i više kako napreduje informatizacija ovog ili onog sektora. Činjenica da svi informatički sustavi u zemlji ovise samo o par proizvođača, i to isključivo iz jedne zemlje, morala bi svakome upaliti lampicu za uzbunu. Upravo je smanjivanje ovisnosti o američkim softverskim kompanijama bila glavna motivacija za prelazak na slobodne sustave u europskim zemljama i Rusiji o kojima smo mogli čitati u medijima. Stoga prelazak na slobodne sustave nije samo ekonomski isplativ, nego i nužnost za svaku državu koja se diči svojom neovisnošću i suverenošću.
Koliko bi se tu milijuna kuna godišnje moglo uštedjeti? Samo gradska uprava Münchena je prelaskom na Linux i OpenOffice uštedjela 10 milijuna eura na godišnjoj razini, što nije malo. Sličnih primjera ima u Francuskoj i Španjolskoj. A kakva je situacija kod naših najbližih susjeda?
Nažalost nemamo detaljnih podataka niti kontakta s ljudima iz tih zemalja, već znamo samo ono što je dostupno u medijima i na internetu. Npr. sve susjedne zemlje EU-a: Austrija, Italija, Mađarska i Slovenija sudjeluju na platformi Europske komisije Joinup koja je namijenjena dijeljenju softverskih rješenja među zemljama EU-a da bi se uspostavila interoperabilnost između javnih administracija unutar zemalja članica. Tako je npr. Austrija preselila razvoj svojih slobodnih rješenja pod kapu Joinupa, a Mađarska sponzorirala s 1,23 milijuna eura razvoj slobodnih alata za ODF (OpenDocument format) koji je i u Hrvatskoj, barem na papiru, nacionalni standard za spremanje i razmjenu dokumenata (HRN ISO/IEC 26300:2008).
U Srbiji i BiH, kao i u Hrvatskoj, uglavnom je aktivna vaninstitucionalna scena okupljena oko raznih udruga i internetskih portala za GNU/Linux i slobodan softver, kakav je i “Linux za sve”, dok na institucionalnoj razini nema konkretnih pomaka osim političkih izjava koje su vjerojatno motivirane smjernicama Europske komisije za uvođenje slobodnog softvera u javnu administraciju, ali bez ikakve šire vizije ili plana.
Prema nekim tvrdnjama prelazak na Linux mogu si omogućiti samo razvijenije zemlje koje mogu omogućiti edukaciju svojih zaposlenika, a govori se i o potrebi paralelnog rada dvaju sustava dok se ne prebace podaci za što su opet potrebni resursi. Kako vi gledate na to?
Smatramo da je to više pitanje političke volje nego financijskih sredstava. Treba prvo napraviti analize, pa onda i pilot projekte na manjim institucijama i broju korisnika. Napamet govoriti o tome nema smisla jer svaki je slučaj specifičan, pa bi negdje prijelaz bio vrlo jednostavan i kratak, dok bi drugdje možda trebalo podizati i paralelne sustave. Nitko ne tvrdi da bi se takva migracija mogla napraviti bez dodatnih troškova, no bez detaljne analize teško je donijeti ikakav zaključak o trošku.
Mislimo da se troškovi edukacije često preuveličavaju – nove verzije Microsoftovih operacijskih sustava i uredskih paketa uvode se u ministarstva i nikad nismo čuli da to iziskuje ikakve velike troškove edukacije zaposlenika, iako se tehnički radi o značajnim promjenama radnih okolina. Slično bi bilo i sa prelaskom na LibreOffice ili GNU/Linux – ništa se revolucionarno ne bi dogodilo jer interakcija s tim softverom za krajnjeg korisnika nije puno drugačija u usporedbi s dosadašnjim rješenjima.
Npr. prijelaz s operacijskog sustava Windows 7 na sučelje Metro Windowsa 8 vjerojatno bi bio radikalniji korak za krajnjeg korisnika nego s Windowsa 7 na jedno od slobodnih grafičkih sučelja GNU/Linuxa koje sliče dosadašnjim sučeljima Windowsa (npr. KDE, LXDE ili Cinnamon), jer i dalje zadržavaju klasičnu alatnu traku, izbornik aplikacija i ikonice na radnoj površini. Kad govorimo o edukaciji osoblja, prioritet je educirati informatičko osoblje jer o njemu ovisi rad cijelog informatičkog sustava. Za njih prijelaz ne bi bio toliko trivijalan kao za krajnje korisnike jer se “ispod haube” ova dva OS-a značajno razlikuju.
Može li se taj prelazak doista napraviti „bezbolno“, bez stvaranja problema u radu sustava tih službi?
Svaka promjena donosi probleme i teško da išta može proći posve “bezbolno” i predvidivo, no načelno ne vidimo nikakve nepremostive prepreke ako bi se prijelazu pristupilo sustavno i postupno.
Zašto se u Hrvatskoj općenito protežiraju vlasnička softverska rješenja? Prvenstveno mislim na proizvode američkih softverskih divova kao što su Microsoft, Oracle, Adobe Systems … Indikativno je da ih pokušavaju izbjeći u Rusiji i Kini gdje su Linux i slobodni softver općenito dosta rašireni. Zar se (i) to pretvorilo u političko pitanje?
Mislimo da Hrvatska tu ne odskače od ostatka svijeta. Treba prvo znati da je softverska industrija visokoprofitabilna jer u suštini prodaje (skupu) uslugu, a ne proizvod kako se naoko čini. Vlasnički se softver licencira, a ne prodaje. Činjenica koja to potvrđuje popis je najprofitabilnijih korporacija na svijetu [1]: uz naftne i financijske kompanije dominira samo jedan sektor – IT. Takvi profiti omogućuju i velik utjecaj kroz lobiranje i druge slične legalne, ali često moralno upitne metode. Slobodni softver bez jakog patrona u takvom kontekstu nema jednake šanse u toj tržišnoj utakmici i zato je često marginaliziran iako tehnički ne zaostaje za vlasničkim konkurentima.
Slobodan softver upravo jest političko pitanje. Teško može pobijediti u trenutnoj tržišnoj igri, ali ako se uvedu nova pravila i uvjeti (dugoročna isplativost i neovisnost, što su samo manifestacije sloboda koje nudi) slobodan softver nema konkurencije. Iz tih premisa sad treba zbrojiti samo 2 i 2 da bi se došlo do zaključka zašto Rusija i Kina, kao gospodarstva u uzletu, ne žele ovisiti isključivo o američkim tvrtkama te zašto u maloj zemlji poput Hrvatske prevladavaju vlasnička rješenja.
[1] http://money.cnn.com/magazines/fortune/fortune500/2012/performers/companies/profits/
Hrvatska je u članku na internetskoj enciklopediji – Wikipediji – navedena kao zemlja u čijim je institucijama kao službeni format za elektroničke dokumente uveden .odf (Open Document Format). Moram priznati da u praksi to nisam doživio. Radi li se o pogrešnom navodu?
Ne piše to samo na Wikipediji, već je ta odluka dostupna na stranicama Hrvatskog zavoda za norme, ali ako se pogleda praksa zbilja se može doći do zaključka da se radi o pogrešnom navodu. Prema našim saznanjima, nijedna institucija u HR dosljedno ne koristi ODF kao format za spremanje i razmjenu elektroničkih dokumenata. Da bi ta se ta odluka provela u praksu, kako smo već odgovorili prije, vjerujemo da je potrebna politička volja, koje očito dosad nije bilo.
Javna je tajna da je u Hrvatskoj velik dio instaliranog softvera ilegalan. Situacija se popravlja s predinstaliranim Windowsima koje kupac sve češće dobiva uz novo računalo, ali što se tiče mnogih drugih aplikacija to nije slučaj. Hoće li se nakon ulaska u EU, kada će se vjerojatno pojačati kontrole, promijeniti ova slika i veći broj korisnika pribjegavati slobodnom softveru?
Stroža kontrola distribucije vlasničkog softvera vjerojatno bi išla u korist slobodnoga softvera, no sumnjamo da će se puno toga promijeniti ulaskom u EU jer to ne odgovara ni proizvođačima vlasničkog softvera, kako neslužbeno priznaju. I to možemo vidjeti po stopama piratstva u državama EU, gdje BSA (Business Software Alliance) naglašava da je piratstvo i tamo glavni problem [1], dakle nije Hrvatska oaza piratstva.
Cilj je proizvođača vlasničkog softvera stvoriti ovisnost o njihovom proizvodu jer upravo ovisnost osigurava sigurnu i dugoročnu zaradu. Kako? Npr. dopustite da privatni korisnici koriste vaš proizvod “ilegalno” tako da ih naučite i naviknete na njega. Jednom kad dođu na posao, poslodavcu će jeftinije biti nabaviti vaš proizvod nego educirati zaposlenika na neki drugi, možda i jeftiniji ili besplatan. Apsurdno je stoga što Microsoft ne plaća državu da koristi njegove proizvode u školama, nego država plaća licence za tisuće računala u školama Microsoftu. Sva ta djeca, jednog dana kad se zaposle, tražit će Microsoftove proizvode, a poslodavac neće imati izbora nego kupiti ih.
Predinstalirani Windowsi su i velik problem za korisnike GNU/Linuxa jer ne mogu odabrati računalo bez da ne plate operacijski sustav koji neće i/ili ne žele koristiti. S jedne strane to je odraz monopola jer Microsoft uvjetuje proizvođačima da prodaju računala s operacijskim sustavom, dok su s druge strane svi naučeni na Windowse, pa ispada da je to želja tržišta. U licencnom ugovoru (EULA) na koji korisnik pristaje kada prvi put uključuje svoje novokupljeno računalo s predinstaliranim Windowsima stoji stavka da je moguće tražiti povrat novaca za Windowse od proizvođača ukoliko se kupac ne slaže s tim licencnim ugovorom. Nažalost, malo je ljudi upućeno u tu mogućnost, a još manje proizvođača takav povrat olakšava.
[1] https://circabc.europa.eu/d/d/workspace/SpacesStore/fb0484a1-9831-4b5b-867b-61c250fc027d/bsa_en.pdf
Mogu li aplikacije iz fonda slobodnog softvera kvalitetno zamijeniti većinu vlasničkih rješenja? Možete li nam navesti neke primjere?
Ne vidimo zašto ne. Postoje specifični programi za koje je teško naći kvalitetnu slobodnu alternativu, ali oni su iznimke, a ne pravilo.
Za početak, tu je cijeli operacijski sustav GNU/Linux sa svim mogućim pripadajućim programima koji može u svakom trenu za veliku većinu korisnika računala u državnoj upravi odmah zamijeniti operacijski sustav Windows. Distribucije GNU/Linuxa “punokrvni” su sustavi na kojima je moguće raditi uredske poslove, slušati i uređivati multimediju, surfati internetom, pregledavati e-poštu itd. Većina ljudi danas koristi slobodna rješenja, a da toga nije niti svjesna, npr. sve kućne instalacije i uređaji za internet i digitalnu televiziju vrte Linux, čak i noviji televizori. O popularnosti Androida, mobilnog operacijskog sustava baziranog na Linuxu ne trebamo ni pričati – pametni telefon danas ili je iPhone ili Android. Cijela infrastruktura interneta leži na Linuxu, od poslužitelja (servera), preko rutera i preklopnika pa sve do podatkovnih centara. Pravo bi pitanje bilo, dakle, gdje se ne nalazi Linux.
Osim GNU/Linuxa, krajnji korisnici često koriste Firefox (zamjena za Internet Explorer), Thunderbird (zamjena za Outlook), OpenOffice ili LibreOffice (zamjena za MS Office), GIMP (zamjena za Photoshop), Inkscape (zamjena za Corel Draw) i tako u beskonačnost.
Linux je na glasu kao sustav koji je za krajnjeg korisnika ipak kompliciraniji od Windowsa. Tu je i „šuma“ distribucija koje se razlikuju po grafičkom sučelju te zbog različite baze iz koje su izvedeni (Debian, RedHat, Slackware itd.) nisu međusobno posve kompatibilni i drugačije se na njima radi. Sve to može biti zbunjujuće za početnog korisnika što nije plus. Jesu li to glavni razlozi bog kojih mnogi izbjegavaju Linux?
Teško da to mogu biti glavni razlozi zašto GNU/Linux nije popularniji. “Šuma” distribucija posljedica je glavnog svojstva slobodnog softvera, a to je da je slobodan i da s njime možete raditi što želite. Uklanjanje “šume” distribucija i svođenje na samo par ili jednu (!) značilo bi negiranje same naravi slobodnog softvera, čime bi dobili još jedan vlasnički OS kao Windows ili OS X. I Windows i OS X tehnički su vrlo dobri operacijski sustavi, stoga nam zbilja ne treba još jedan takav. Sviđala nam se “šuma” distribucija ili ne, nemamo drugog izbora ako želimo slobodan softver. Sve to može biti problem za onoga tko prvi put ulazi u svijet slobodnog softvera, ali to je mala cijena koja se mora platiti s obzirom na dobrobiti koje slobodan softver donosi.
Kod vlasničkih sustava situacija je obrnuta – lako uđete u taj ekosistem jer postoji samo jedan način, međutim kasnije se želite diferencirati – zadovoljiti svoje potrebe, želje i osobine, a to ne možete pa onda radite ono što možete: mijenjate pozadinsku sliku radne površine, boju prozora i izgled ikonica, instalirate drugi internetski pretraživač ili koristite drugi preglednik slika, jer to je najviše što možete. Tako je mogućnost izbora ujedno i pozitivan i negativan faktor, no ipak je važno da postoji jer samo u slobodnim okolinama moguće je slobodno stvaralaštvo – plodno tlo za kreativnost i inovativnost.
Treba istaknuti kako ni sami „linuxaši“ često ne pridonose popularnosti sustava. Na Linux forumima nije teško naići na članove koji svisoka „prodaju pamet“ početnicima ili potencijalnim korisnicima koji razmišljaju o migriranju s Windowsa. Oni nisu skloni čak ni korisnicima jednostavnijih Linux distribucija koje su stvarane na način da olakšaju korištenje krajnjem korisniku, kakva je recimo Ubuntu. Čemu taj snobizam?
Snobizam je prisutan u svakoj grani ljudske aktivnosti – nije tu zajednica okupljena oko Linuxa ništa posebno. Imamo snobizma-elitizma u zanimanjima: kod doktora, pravnika, znanstvenika i sl., kao i kod npr. ljubitelja automobila, motora ili dizajnerske odjeće. No ponašanja koja ste opisali u pitanju nisu uvijek vezana za snobizam.
Većina projekata slobodnog softvera nastala su ili nastaju u nečije slobodno vrijeme i to može stvoriti drugačiju vrstu povezanosti nego kad je netko “isplaćen” za svoj rad. U takvim volonterskim zajednicama treba djelovati vrlo obzirno prema svakom članu jer omalovažavanje nečijeg rada može izazvati burne reakcije. U tom vidu treba gledati događaje koje ste opisali gdje novi korisnik dolazi i očekuje da ga se “posluži” jer ne poznaje manire takve zajednice, što nekad izaziva gnjev kod članova koji doprinose zajednici, pa zato znaju frcati zajedljivi komentari.
Što se tiče odnosa prema Ubuntuu, priča je donekle slična. Dio zajednice ima osjećaj da Canonical, kompanija koja stoji iza Ubuntua, puno više uzima od zajednice nego što vraća i opet se stvara taj odboj prema “nekorektnom” članu zajednice. To je posebno došlo do izražaja kad je Canonical povukao neke poteze koji su štetni za cijelu zajednicu slobodnog softvera. Zato postoje glasovi koji govore protiv Ubuntua. U konačnici nikoga ne trebaju zabrinjavati takvi procesi jer su oni prirodni za takve okoline i takve situacije – bilo bi čudno da ih nema jer bi to ukazivalo da su “linuxaši” zbilja posebna sorta ljudi, ali istina je da nisu.
Novije verzije Windowsa više nemaju “mušica” – pokazali su se kao stabilni, robusni i pouzdani operativni sustav – što je dobar dio karakteristika koji je motivirao ljude da koriste Linux. Mislite li da bi to moglo znatnije utjecati na smanjenje porasta korisnika Linuxa?
Ne, jer GNU/Linux i nije tu da nadoknadi tehničke nedostatke vlasničkih operacijskih sustava, već da korisnicima ponudi slobodnu alternativu. Sve dok će Microsoft i Apple, ali i druge IT tvrtke proizvoditi vlasnički softver koji ograničava korisnika, dotle će postojati potreba za GNU/Linuxom.
IT tržište polako doživljava zasićenje, jer gotovo svi koji si to mogu priuštiti imaju računala i računalne gadgete, a istovremeno dolaze i novi proizvodi koji dodatno ukidaju potrebu za starima (sada dlanovnici i pametni telefoni). Zbog toga padaju profiti IT tvrtkama, što vidimo na primjeru proizvođača računala koji prolaze rekonstruiranja i otpuštaju radnike (Dell, HP itd.) jer potreba za desktop računalima iz kvartala u kvartal opada, a to čeka svaku granu. U takvim situacijama štednja je nužna za preživljavanje, što se manifestira na slobodama i pravima korisnika koji imaju za početak kraće garantne rokove, a onda i slabiju tehničku podršku, manju ponudu proizvoda i mogućnosti itd. Oni inovativniji smišljaju nove načine kako da zarade ograničavajući slobode korisnika, npr. i Microsoft i Apple već provode politiku ograničavanja instalacije programa na njihove platforme van isključivo njihovih, službenih kanala. Na taj centraliziran način te kompanije ostvaruju dodatni profit (jer ubiru direktno postotak od prodanog softvera) i ograničavaju korisnika samo na onaj softver koji oni odobravaju.
Upravo je zato potreban GNU/Linux – da postoji kao slobodna alternativa dok se slobode korisnika na vlasničkim platformama sve više smanjuju. Zato broj GNU/Linux korisnika može samo rasti, a možda upravo zbog njegovog postojanja Apple i Microsoft nisu u potpunosti zatvorili svoje platforme i do kraja ograničili slobode svojih korisnika.
U usporedbi s našim susjedima Hrvati manje sudjeluju u društveno korisnim internetsko-informatičkjim projektima. Vidi se to kada se otvori Wikipedija, traži prijevod za neku informatičku aplikaciju itd. Koji je razlog tome?
Mislimo da se Hrvatska ne razlikuje puno od drugih zemalja sličnih prilika. S obzirom na broj stanovnika, informatičku pismenost i političko-ekonomski kontekst, ovoliki je broj volontera na slobodnim projektima očekivan. Moguće su neke fluktuacije zbog ovog ili onog događaja, odnosno postojanja ili nepostojanja neke inicijative, no s vremenom sve je to statistika – koliko stanovnika, informatički pismenih i onih koji si mogu priuštiti volontiranje – toliki je doprinos takvim volonterskim projektima.
Postoji li u Hrvatskoj elektronički rječnik koji bi se mogao koristiti u „slobodnim projektima“? Dr. Goran Igaly s PMF-a pokrenuo je projekt „slobodnog rječnika“. Jeste li upoznati s tim projektom?
Ovisi na koji će se način koristiti. Npr. EH.txt dr. Igalyja koji ste spomenuli vrijedan je (i jedini?) cjeloviti elektronički rječnik, no nažalost nije jasno pod kakvim se točno uvjetima može koristiti, čime je njegova upotreba u svijetu slobodnog softvera vrlo ograničena. Npr. ako se ograničava upotreba za komercijalne svrhe, nema mogućnosti da se ukomponira u projekte slobodnog softvera koji komercijalnu upotrebu ne brani. Nema mogućnosti uvrštavanja rječnika u slobodne programe niti u repozitorije distribucija. Jedini je način na koji se taj rječnik može koristiti (i koristi se) kao referenca za prevođenje slobodnih projekata. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi se taj projekt razvijao kao slobodan “wiki projekt” gdje svi mogu ravnopravno sudjelovati.
Kad govorimo o prevođenju softvera, veliki je problem što ne postoji referentni glosar fraza i pojmova koji se koriste u informatičkom kontekstu. Postoji HRANA (Portal Hrvatskog RAčunalnog NAzivlja) u elektroničkom obliku i Kišov informatički rječnik u fizičkom izdanju kao dobra pomoć pri prevođenju softvera, ali nažalost oba izvora dosta su zastarjela i nepotpuna. Prije par godina pokrenuli smo inicijativu za izradu informatičkog glosara u sklopu projekta HrOpenWiki, gdje smo skupili korpuse svih većih projekata slobodnog softvera, napravili frekvencijsku analizu kako bi izvukli najčešće pojavnice i izbacili većinu besmislenih nizova riječi. Inicijativa je stala kad je trebalo sav taj korpus pojavnica prevesti s engleskog na hrvatski. To je najveći dio posla. Kad bi se to napravilo, glosar bi bio završen i mogao bi se uvesti u svaki program za prevođenje, čime bi se prevođenje softvera olakšalo i učinilo konzistentnijim, a ne da jedan pojam u jednom programu prevedemo na jedan način, a u drugom na drugi.