“Predlažem da se Kvaternikov trg preimenuje u Trg arhitektonskih i prometnih promašaja”

Hanibal Salvaro: »Trebalo bi postaviti skulpture s obje stane rijeke Save. To bi svakako bilo atraktivno, vizualno jako ugodno i jedinstveno. Kad bismo takvo nešto napravili, bili bismo jedini grad koji ima aleju s rijekom u sredini. I znate što? Sve to ne bi koštalo ni kao jedna trećina za jednu fontanu«

Razgovarala: Melita Funda

Hanibal Salvaro likovno djeluje od 1958. godine, zahvaljujući svojoj sestri, kiparici Lidiji Salvaro, koja ga je uvela u svijet likovnih umjetnosti. U svojoj bogatoj i dugoj karijeri izlagao je na više od 400 izložaba, samostalnih i grupnih, u Hrvatskoj i inozemstvu u 30-ak zemalja. Salvaro je jedini hrvatski umjetnik koji je nagrađivan u Faenzi (Italija) i jedini hrvatski umjetnik keramičar koji je član Međunarodne akademije za keramiku (IAC) u Ženevi. Njegova djela nalaze se u mnogim svjetskim muzejima: u Italiji, Japanu, Australiji, Egiptu, SAD-u, Koreji, Kanadi, Španjolskoj… te u mnogim domaćim i stranim zbirkama. Dobitnik je raznih nagrada i priznanja za likovna djela. Trenutno je na funkciji umjetničkog voditelja Likovnog art dizajn centra LADICA. U razgovoru za ZG-magazin otkriva zašto bi trebalo osnovati Stranku likovnih umjetnika, opsiuje svoje viđenje umjetničkog oplemenjivanja savskog nasipa, kao i razloge za preimenovanje važnog zagrebačkog trga…

Gospodine Salvaro, možete li nam reći kad ste se i zašto odlučili baviti likovnom umjetnošću?

Može zvučati malo razočaravajuće, ali moji razlozi da se bavim likovnom umjetnošću su bili najprije ekonomski jer su 1958. godine postojale dobre mogućnosti plasmana umjetnina, pogotovo keramike, a na poticaj moje sestre Lidije, tada već afirmirane kiparice. Sjećam se dobro tog trenutka ili bolje rečeno tih vremena kada sam mislio da ima smisla napraviti nešto donekle umjetnički i vizualno vrijedno, što se može prodati i od čega se može živjeti tj. finacirati moj studij građevine. Međutim, pokazalo se drugačije. Jer kad se u mislima vraćam unatrag, vidim da sam radio i jako puno stvari koje nisu bile ekonomski isplative. Bile su to stvari koje su daleko više vezane uz kulturne razloge i nagonsku potrebu da se umjetnički izrazim. Kako sam bio »nepažljiv«, jednog dana sam konstatirao da me smatraju umjetnikom, da mi radove prihvaćaju na selekcionirane izložbe i da mi daju neka priznanja i nagrade. Pisali su o mojem radu dobre recenzije i da mi je likovna umjetnost ustvari neizmjenljiva sudbina.

Ekonomski gledano, koliko se isplati biti likovni umjetnik?

Nekome da, nekome ne. Najlogičnije je prodavati svoja djela, a netko prodaje i sebe samog. Nisam na prodaju, ni danas niti sam ikad bio. Ali volio bih kad bi se i sada od umjetnosti moglo živjeti. To bi za mene i dosta mojih kolegica i kolega imalo puno smisla, jer djeluje poticajno i ekonomski i kreativno. No zaključio sam da je vizualno stvaralaštvo društveno najeksploatiranije, a likovni umjetnici najeksploatiranija stvaralačka populacija. Ako uzmemo za primjer glazbenu umjetnost, vidjet ćete kako glazbeni novac ide glazbenicima. Na koji se način taj novac dijeli unutar njihove glazbene »zajednice« tj. ZAMP-a, o tome ne mogu govoriti. Ali, mogu govoriti iz vlastitog iskustva da vizulano-likovni novac ne ide vizualnim umjetnicima, nego u državni proračun. Istovremeno, turisti dolaze posjetiti mjesta koja su vizualno zanimljiva.

Postoje tvrdnje kako je vizualnost neke sredine 80 posto razloga da se u nju dođe. Za to su zaslužni vizualni umjetnici, ne samo likovni nego i graditelji i svi koji u tome sudjeluju. Ako to znamo, onda bismo trebali daleko više cijeniti vizualne umjetnike i njihov rad. Tužna je činjenica da naši umjetnici, primjerice, slikari i kipari imaju mirovinu između 2100 i 2500 kuna. Država im je osigurala nekakvo socijalno-zdravstveno osiguranje i to se onda prezentira kao društvena žrtva, socijalna mjera, ne uzimajući u obzir u kojoj su mjeri rezultati rada vizualnih umjetnika ekonomski korisni za cijelo društvo. Da nema umjetničke baštine pitam se kakvi bi bili ekonomski pokazatelji turističkog gospodarstva, unatoč wellness-ima i fitness-ima.

Osnivač ste i umjetnički direktor Likovnog art dizajn centra »Ladica«. Možete li nam nešto o tome reći?

Centar je registiran 2005. godine, a započeo je s radom 2000. Nekad sam organizirao Svjetski triennale male keramike, ali sad to više ne postoji. Kroz »Ladicu« sam se potrudio da napravim što više mogu, prvenstveno za keramiku kojom se najviše bavim. Ladicu sam osnovao zato što je način financiranja i organiziranja umjetnosti naslijeđen iz starog sustava, s time da su neke stvari znatno pogoršane. Birokratski način razmišljanja kaže da trebamo financirati programe. Ja se s time uopće ne slažem. Zar svi ne nude nekakve programe, uključujući i političare? Trebalo bi honorirati i nagraditi gotov i dokazano uspješan »proizvod«, a ne njegovu projekciju. Stoga sam sklon da se prilikom izbora biraju dokazano postojani, civilizirani i pametni ljudi, a ne osobe koje nude programe, koje, nota bene, rade marketinške agencije, poštujući načelo »ponudit ćemo vam ono što želite čuti«. A nakon toga što bude da bude. Kad bi se uvažavo tržišni princip po kojem bi novac osim za programe išao i za ostvarene projekte, kad bi ljudi, umjetnici znali da će naknadno dobiti novac za nešto pametno i korisno što su napravili, to bi onda bilo jako stimulativno. Energija mladih ljudi koji dolaze bi mogla dati tada jako dobre rezultate.

Imao sam sreće kad sam svojevremeno od direktora Sajma utomobila Zagreb, pokojnog gospodina Stjepana Obada, dobio na raspolaganje prostor od 250 četvornih metara. U njemu se nalazila Galerija »Zlatni konj« koja u ekonomskom smislu riječi nije polučila uspjeh, ali u umjetničkom smislu jest. Sve što se tamo događalo, nerijetko svaki tjedan, bilo je medijski dobro popraćeno. Afirmirali smo mnoge mlade umjetnike. Veseli me kad god mogu pomoći mladim i talentiranim ljudima. Neki to s vremenom zaborave, ali neki ne. Mogu reći da je više onih koji ne zaborave.

Građevinar ste. Kako komentirate podizanje novih zgrada i preuređenje Zagreba?

Na to pitanje možemo odgovoriti na nižoj i višoj razini. Na višoj razini znači da su oni koji kritiziraju postojeće stanje donekle krivi na neizravan način. Uvijek se javljaju problemi kad znanost pokušava zamijeniti umjetnost, a rezultati su poražavajući. Kad govorimo o izgradnji Zagreba i njegovom vizualnom identitetu, nemoguće je ne dotaći se teme o fontanama. Naravno da su fontane ukras, ali je pitanje kakve fontane gdje ih postaviti. Kod nas se očito o tome ne vodi računa. Napravili su neke drugorazredne fontane najčešće ne vodeći računa o tome da prostor ispred NSB-a nije i nikada neće biti produžetak Zrinjevca. Ako imamo dvije dosta brze prometne arterije tada i mlaz vode mora biti visok barem 8 metara. Nažalost, prisiljeni smo još jednom prihvatiti objašnjenje: »Bolje išta – nego ništa. Pa poljana stoji prazna preko 50 godina«.

Stalno se suočavamo s pogrešnim dilemama tipa treba li ili ne treba. A stvarno pitanje je kako i gdje. Na primjer, gradske garaže su prijeko potrebne, ali ne s ulazima kao na Langovu trgu, Varšavskoj ili na Kvaternikovu trgu. U Barceloni imate stotinu garaža u najužem centru, a uopće se ne vide. Moj kolega iz fakultetskih dana, Vinko Boban, glavni je projektant podzemnih garaža u Zürichu. Tamo ulaz u garažu određuje ekipa za arhitektonsku usklađenost u kojoj su arhitekti i povjesničari umjetnosti te se konzultiraju i različiti drugi stručnjaci. U svim talijanskim gradovima postoje komisije koje usklađuju nove projekte s postojećim stanjem i njima se objekti kao tzv. Costa Concordia na Eurpskom trgu skoro nikada nije događaju. Radi se timski, a kod nas se očekuje da sve napravi jedna osoba.

Pogledajte samo Kvaternikov trg. Zbog podzemne garaže Kvaternikov trg je uništen. Predlažem da se tom trgu promijeni ime u »Trg arhitektonskih i prometnih promašaja«. Ako nemamo dovoljno kvalitetnih domaćih projektanata, zašto ne bismo angažirali nekoga izvana? Ako nam ne smeta voziti strane automobile, zašto bi nam smetalo da nam netko izvana projektira vrhunske građevine u Zagrebu? Zašto ne bismo imali prvorazredne građevine? Naš Muzej suvremene umjetnosti je mogao biti svjetska atrakcija, a ne neka poluočljiva zgrada, iako je na sjajnoj poziciji. Ima onih koji smatraju da se u Zagrebu ne bi smjele podizati građevine više od zagrebačke katedrale. Ne slažem se s time. Davno sam od nekih krasnih profesora na Građevinskom fakultetu naučio da ne postoji teren koji ne može nositi neku građevinu. Zato je pogrešno pitanje treba li podići novi neboder ili ne. Samo je pitanje gdje ga podići. Sigurno ga nema smisla podići na 2 kilometra od centra grada, ali bi mogao niknuti na pola puta do Samobora ili u blizini Dugog Sela. Kad podignete jedan takav neboder, on postaje centar i dalje sve samo po sebi raste, grad se širi i postaje velegrad.

Vratimo se na keramiku. Gdje je hrvatska keramika u svjetskim razmjerima?

Iako je Hrvatska mala zemlja, u keramici smo prepoznati i rekao bih da dosta dobro stojimo. Međutim, opet imate problem s većim dijelom naših stručnjaka. Nažalost, i na akademskoj razini prisutan je određeni primitivizam. Zato će vam olako reći da je keramika primijenjena umjetnost. To je apsurd. Na Svjetskom trijenalu keramike ste, primjerice, između tristotinjak izložaka imali svega 12 do 15 primjera primijenjene keramike, a sve ostalo su bile skulpture. Ne kažem da su sve bile umjetnički jako vrijedne, o tome se može raspravljati, ali su bile skulpture. Unatoč lošem tretmanu, u Hrvatskoj postoji tradicija uspješne keramike. Hrvatski i novosadski keramičari su zajedno sudjelovali na pariškom Expo-u 1937. I tom su prilikom nagrađeni. Ako uzmemo za primjer Boliviju, Novi Zeland, Kinu, Indiju, Gruziju, tamo je naša keramika stigla, a kiparstvo i slikarstvo nisu. Ljerka Njerš je još prije 30 godina u Portugalu vrlo uspješno dizajnirala i izrađivala keramiku. Nedavno preminula Zlata Radej dizajnirala je šalice za poznatu argentinsku tvornicu porculana koje su se sjajno prodavale, još prije 40 godina, a neki se primjerci mogu vidjeti u Muzeju za umjetnost i obrt. Ukratko, možemo reći da naši keramičari i keramika imaju puno veći ugled u inozemstvu nego ovdje.

Mladen Ivančić iz Rijeke je sjajan, zatim Marinko Jelača, Marina Badurina, Bruno Paladin, Višnja Markovinović, Nadica Eichhorn, i Đurđica Horvat su prvi koji mi padaju na pamet. Uostalom, Zagreb je možda jedini grad na svijetu u kojem se svake godine priredi baren jedna međunarodna izložba keramike. Žalosno je to kad naši umjetnici, ne samo keramičari, postižu uspjeh izvan granica naše zemlje, a naši mediji uglavnom šute. Nedavno je u Milanu održana impresivna izložba »Nesvrstana modernost« u vrlo prestižnom prostoru Frigoriferi Milanesi, na kojoj je izloženo 700 djela od 120 umjetnika (iz kolekcije Marinko Sudac), ali uz gotovo potpuni muk hrvatskih medija. O televizijama da ne govorim.

Kakav je to projekt Aleja skulptura na Savskom nasipu?

Riječ je o iznimnom projektu. Akademski kipar Ratko Perić došao je na ideju da se na Savskom nasipu postave skulpture poznatih hrvatskih umjetnika. Međutim, za to je osiguran jako mali novac, neka minorna svota u odnosu na druge projekte. Također, tu valja naglasiti da se malo po malo došlo do krasne aleje i to bez ikakve medijske podrške. Vezano uz Aleju skulptura, moja je zamisao da bi trebalo postaviti skulpture s obje stane rijeke Save. To bi svakako bilo atraktivno, vizualno jako ugodno i jedinstveno. Kad bismo takvo nešto napravili, bili bismo jedini grad koji ima aleju s rijekom u sredini. Dakle, lijeva obala rijeke Save trebala bi dobiti još 15 do 20 vrijednih skulptura hrvatskih kipara, a neka desna ostane rezervirana za skulpture europskih kipara, umjetnika iz svih zemalja Europske unije. I znate što? Sve to ne bi koštalo ni kao jedna trećina za jednu fontanu.

Kad smo kod rijeke Save, što je sa Savskim mostom i okolnim prostorom?

Bilo je nekih čudnih prijedloga uz Savski most. Predloženo je da bi tamo trebalo postaviti 20-ak klupa kako bi ljudi mogli sjediti i promatrati rijeku. To i baš i nema puno smisla. Prvo treba pogledati što se nalazi u blizini tog mosta. Između ostalog, nalazi se studentski dom. Studentski dom je pun mladosti, a gdje ima mladosti tamo ima i radosti. Ima i umjetnosti i napretka. Nadalje, od Studentskog doma »Stjepan Radić« do trgovačko-zabavnog Arena centra ima pola sata hoda. Držim da bi se na tom potezu trebalo nešto događati. Zašto tamo ne bismo stvorili neku novu futurističku Ilicu? Na primjer, zašto Savskom mostu ne bismo promijenili ime u Most umjetnosti? Na tom mjestu bi mogle stajati kućice u kojima bi isključivo bili umjetnici. Nekih pedesetak umjetnika koji bi prodavali kvalitetne suvenire, slike, keramiku… Ako bismo to lijepo i kvalitetno izveli, dobili bismo novu turističku, umjetnički vrijednu atrakciju. Umjetnički most, tj. Most umjetnosti bi povukao otvaranje klubova, tu bi počela cvasti i ugostiteljska ponuda. Vjerojatno bi se otvorio i kakav hostel, pa neki noćni klub na Savi. Tamo zaista buka nikome ne smeta. Sve to bi pojačalo šoping, turizam itd. Ima li išta loše ili neizvedivo u jednoj ovakvoj zamisli? Naravno da nema, ali oni koji odlučuju na nivou grada nisu takvo nešto nikad vidjeli. A njihova je tužna logika da ako nešto slično nisu vidjeli, onda to ne dolazi u obzir. Oni rade po principu copy & paste i to tako da loše kopiraju, uglavnom dodaju nešto loše i sve pokvare.

I zato ne bi bilo loše osnovati Stranku likovnih umjetnika. Takva bi stranka mogla okupiti otmjenu čeljad koje nema previše, a ti bi ljudi mogli artikulirati te neke stvari koje su nam itekako potrebne. I onda bi mogli na nekim mjestima utjecati na one koji odlučuju. Jer oni koji su na vlasti, takvi su spremni ponekad učiniti i nešto dobro. Sve da bi ostali na vlasti i da bi se imali čime hvaliti. Ali neka se i hvale, ako realiziraju nešto dobro i kvalitetno, a pogotovo ako je vrhunsko. Uostalom Zagrebu i ne samo Zagrebu, trebaju samo umjetnički vrhunska rješenja.

U rujnu 2016. godine održana je međunarodna izložba Zagreb Ex tempore. Jeste li zadovoljni kako je prošla ta izložba?

Zamisao Ex tempore dolazi od shvaćanja aktualnog durštvenog trenutka. Ljudi moraju komunicirati. Umjetnici, likovni umjetnici moraju komunicirati. U SAD-u postoji Nacionalni savjet za edukaciju keramičke umjetnosti NCECA gdje se ljudi okupljaju. Svake godine dva tjedna prije Uskrsa sastaju se u drugoj saveznoj američkoj državi. Svi se okupe: galeristi, umjetnici, likovni kritičari, nekoliko tisuća ljudi. To mi se jako dopalo kad sam tamo bio i pomislio sam zašto i mi ne bismo imali nešto slično. I zato mi imamo Zagreb Clay Fest. Prve godine se okupilo 34 sudionika, druge 53, a treće godine 84 sudionika iz 24 zemlje, među kojima su Indija i Libanon. I mogu reći da sam jako zadovoljan. Ljudi još uvijek dolaze u Europu da bi se dokazali. Europa ima određeni imidž. Sad se već pripremamo za Zagreb Ex Tempore 2017 koji će se održati u rujnu 2017. i očekujemo do 300 sudionika, umjetnika i kritičara iz 45 zemalja svijeta. Hrvatska ima što pokazati, a i zemljopisno je tako divno smještena. Izgleda da su stranci svjesniji te činjenice od nas samih. Ako govorim o sudionicima na našem događanju, oni dođu na pet dana a ostanu dva tjedna. Obiđu i druge gradove osim Zagreba i dešava nam se kulturni turizam. Uvijek se potrudimo da ih što bolje ugostimo da pronesu glas o nama kao dobrim domaćinima. Ako im, na primjer, osiguramo besplatan posjet nekom muzeju, to je za njih jako lijepa gesta jer se posvuda ulaz u muzeje plaća. A u Zagrebu su bili besplatno u muzeju, i onda se vraćaju kući pod dojmom da Zagreb nije samo kulturan grad sa skoro 40 muzeja, nego i gostoljubiv grad.

Zagreb Ex Tempore ima svojih specifičnosti i zanimljivosti. Sudionici donose sami svoje izloške bez granično-carinski peripetija i postupaka. Nagrade se biraju kao na Euroviziji – svi glasaju za sve. Dajemo šansu da se ljudi natječu i osvoje neku nagradu. I sve o čemu govorim je realizirano bez i jedne kune društvenog novca. I još nešto. Društveni novac mora netko odobriti, ako nemaš poznatog da to učini, teško da ćeš dobiti novac. A mnogo je i tih tzv. verbalnih domoljuba. Jaki na riječima, a kad treba nešto konkretno onda ih nigdje nema. Nedavno smo po prvi put gostovali s izložbom Suvremena hrvatska keramika u Buenos Airesu. Grad Zagreb je to financirao sa nula kuna, a Ministarstvo kulture za samu izložbu također nula kuna iako su troškovi iznosili skoro 50.000 kuna.

Što biste kao autor izdvojili iz svoje karijere? Možda neku anegdotu i slično?

Po edukaciji sam građevinar. Prvi posao koji sam radio u životu bilo je bušenje tunela na otoku Lastovu. Ako želite u kamenu bušiti tunel, morate koristiti mine, a miniranje je destruktivan čin. Kao vrlo mlad sam shvatio da se kontroliranom destrukcijom može konstruirati. Onda sam počeo raditi keramiku i uslijed tehničkog neznanja dešavale su se neke stvari koje nisu valjale, međutim, meni se to vizualno svidjelo pa sam počeo eksperimentirati. Potencirao bih neke stvari i dobivao bih još »uništeniji« efekt i tako sam stvorio vlastiti jezik izražavanja i vlastite tehnike. I upravo zahvaljujući njemu sam postigao međunarodno značajne rezultate. Promatrao sam što će se desiti ako prepalim keramiku. Premašivao bih temperaturu na kojoj se keramika uobičajeno peče pa sam tako došao do termičkih formacija. To znači da nešto termički »destriurate« i preoblikujete a nakon toga dalje radite mehanički na hladnom predmetu. Pilite ga, na primjer. Te moje termičke formacije su mi donijele priznanja i pozive da držim tečajeve.

Primljen sam u Međunarodnu akademiju za keramiku te sam ušao u povijest španjolske i portugalske keramike. U Barceloni sam 1986. održao seminar termičkih formacija zahvaljući kojem je Emili Sempere autor knjige o povijesti španjolske i portugalske keramike napisao: Malo je svjetskih keramičara imalo tako intenzivan i vremenski dug odnos s Barcelonom i ostavilo takav trag na suvremenu španjolsku keramiku kao Hanibal Salvaro. Tako je napisao jer tvrdi kako sam ukazao na neke nove mogućnosti u keramici. Danas u Španjolskoj neki keramičari rade na način kako je to Slavaro pokazao.