Požari u Amazoni su šala mala u odnosu na fekalije u Jadranu

Požari u Amazoni su šala mala u odnosu na fekalije u Jadranu

(Ilustracija: Índio da Costa / www.dailykos.com)

Mi smo u nezavidnoj situaciji, ali ne zbog klimatskih promjena. Imamo problem s fekalijama.Izgradili smo blještave hotele i apartmane, luksuzne brodove i jahte, ali nismo se još dosjetili kamo s fekalijama. Jadran smrdi! Fekalije završavaju ili u moru ili na kopnu u jamama i na poljima. Tehnologija srednjeg vijeka

dr. sc. Viktor Simončič

Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! (Miroslav Krleža)

Viktor Simončič

Požari u Amazoni su novi krik prirode da se trgnemo. Nešto se mora učiniti. Prve reakcije »razvijenih« su bile sankcije Brazilu, ako ne spriječe požare. Time će oni njima pokazati »svog boga«. Čudi me da ti isti »razvijeni« nisu najavili sankcije SAD-u nakon odluke da napuste Pariški sporazum pa da i njima pokažu »njihovog boga«? https://zg-magazin.com.hr/trumpova-odluka-o-istupanju-iz-pariskog-sporazuma-kao-poziv-na-budenje/

Na sastanku G7 se odustalo od sankcija i ponudila se pomoć. Iako je utjecaj na klimatske promjene sličan, ipak postoji bitna razlika između požara u Amazoni i izlaska iz Pariškog sporazuma o klimi SAD. Prebogate SAD su za odustajanje iz Pariškog sporazuma motivirane egoizmom i željom za još većim bogaćenjem. Bogati još od industrijske revolucije troše resurse siromašnih (i) na jeftinoj »prljavoj« energiji. Bez potrebnih mjera zaštite okoliša, bogati su postali bogati. Dosadašnjem povećanju koncentracija COnajviše su doprinijele emisije iz SAD-a s 28 %, pa Kine s 9 %, Rusije 8 %, Njemačke 6,9 % … Zadnjih godina najviše emisija CO2 dolazi iz Kine (28,6 %), koja po istom principu kao (ranije) bogati, na štetu okoliša podiže »standard«, a slijedi SAD (16 %).

Požari u Amazoni nisu ništa nova. Amazonska prašuma nestaje desetljećima. Dijelom zbog eksploatacije drveta, a dijelom zbog dobivanja novih poljoprivrednih površina. Drvenu masu su uglavnom iskoristili bogati, a povećanje poljoprivrednih površina je u funkciji osiguranja egzistencije najsiromašnijeg dijela stanovništva.

Satalitska snimka požara u amazoni snimljena 22. kolovoza 2019. (Foto: Joshua Stevens / NASA Earth Observatory)

Odustajanje od međunarodnih sporazuma – put prema apokalipsi

Ono što je slično između odustajanja od Pariškog sporazuma SAD-A i sve većeg broja požara u Brazilu su njihovi lideri. Obojica zastupaju stav da im je briga samo o njihovim interesima. Na Trumpovo Amerika »first«, sada imamo i Borsonalovo Brazil »first«.

U tom najnovijem nizu probuđenog nacionalnog egoizma, nema razloga da i druge države svoje interese ne postave ispred egzistencijalnih prioriteta čovječanstva i odustanu od postojećih međunarodnih sporazuma. I ako se niz nacionalnog egoizma stvarno nastavi, ako Kina, Indija, Rusija,… odluče da su i one »first«, onda mislim da možemo lagano predvidjeti opću katastrofu. Nisam sklon apokaliptičnim scenarijima, ali uz sav moj optimizam ne vidim niti jedan postojeći međunarodni mehanizam kojim bi se apokalipsa mogla zaustaviti.

Širenje ugljičnog monoksida kao posljedice požara u Amazoni – snimke dobivene NASA-inim instrumenomt za atmosferske infracrvene snimke AIRS.

Siromašni Brazil ima 209 % više obnovljivog okoliša na raspolaganju nego što mu treba. Znači da bi oni mogli trošiti dva puta više prirodnih resursa pa da zadrže prirodnu ravnotežu. SAD bi smjele trošiti dva i nešto puta manje, a Europa čak tri puta manje nego što troši.

Hrvatska u nezavidnom položaju, ali ne zbog klimatskih promjena

I kojim onda pravom oni koji troše više (zajedničkog) okoliša zahtijevaju od siromašnih da štite, za egzistenciju svih nas bitna područja, na njihov trošak? Ne bi li brigu za globalne ekosisteme (prašume, oceani, zrak,..) trebali preuzeti zajednički i zajednički snositi troškove? Ako treba, morali bi financijski nadoknaditi nekome jer se u cilju zaštite šuma odrekao njihovog pretvaranja u oranice. Morali bi shvatiti da je biološka baština Zemlje zajednička vrijednost koju ne smiju samostalno kontrolirati pojedine države. Nešto na tragu nobelovke Elinor Ostrom koja je razvila teoriju zajedničkih resursa i kolektivne samouprave https://zg-magazin.com.hr/kapitalizam-ne-moze-sprijeciti-klimatski-aparthejd/

Znam da je to u trenutku paradigme »America first« nemoguća misija. Ali kako god to utopijski izgledalo, mislim da je za sada jedino moguće rješenje da SAD uzmu stvar u svoje ruke. Kada će oni preuzeti vodeću ulogu? Onda kada klimatske promjene dovedu do povećanih katastrofa u SAD-u? Oslanjam se na činjenicu kako su SAD uspješno povele borbu u zaštiti ozonskoga sloja (Montrealski protokol), jer je zbog povećanog ultravioletnog zračenja utjecaj na zdravlje ljudi bio najveći upravo u SAD-u. Da je taj utjecaj bio negdje drugdje, siguran sam da bi i danas proizvodili freone. Osjete li u SAD-u bitno veće štete od dosadašnjih, pa ako one zahvate onako po pravo, bez točke i zareza, još ponekog od najbogatijih i velikih, eto mogućeg spasa.

A što je s nama? Mi smo u nezavidnoj situaciji, ali ne zbog klimatskih promjena. Imamo problem s fekalijama. U narodnom prijevodu s govnima. Izgradili smo blještave hotele i apartmane, luksuzne brodove i jahte, ali nismo se još dosjetili kamo s fekalijama. Jadran smrdi. Fekalije završavaju ili u moru ili na kopnu u jamama i na poljima. Tehnologija srednjeg vijeka.

Nerješiv problem fekalija u Jadranu

I ako se nekome problem fekalija čini banalan, u našoj situaciji je gotovo nerješiv. Da bi se riješio, trebali bi promijeniti sve uhljebe od Hrvatskih voda i nadležnog ministarstva, do razine lokalne samouprave, turističkih ureda i komunalnih tvrtki. A kako se uhljeb hrani i jača na uhljebu, kako je uhljeb uhljebu uhljeb, to je neprovedivo. I zato će ostati nerješiv problem da netko provjeri stanje septičkih jama i dinamiku pražnjenja.

Gotovo se na razini leta u svemir teškim smatra provjera kamo idu fekalije, čije prikupljanje naplati neka ovlaštena tvrtka. Za potenciju složenije je pronaći pojedince koji fekalne vode na crno priključe na neku oborinsku kanalizaciju. Zamislite kao nemoguću misiju (i) da netko provjeri kojoj su ovlaštenoj tvrtki fekalije s turističkih brodova (onih malih za 20 – 30 osoba, veliki nisu problem) i/ili neke jahte predane.

Kako smo i za nabavu kanti za otpad trebali EU pomoć, predlažem da slijedeće puste milijune naših EU para potrošimo za međunarodni projekt: “Kamo idu naša gov…?” Iako mi se čini da bi nama bio najpotrebniji projekt, ne kako se riješiti fekalija, već kako se riješiti uhljeba. Za to rješenje i Nobelova nagrada bi bila premalo priznanje.

Nekoliko podataka o šumama

Podatke sam nasumce skinuo sa nekih portala, pa ne moraju nužno biti konzistentni. No sigurno su dovoljno upozoravajući!

Kada bi se, primjerice, od tekuće godine nadalje nekim čudom potpuno prestalo s uništavanjem šuma, brzo bi smanjili trećinu zagađivanja atmosfere s CO2 koju čovječanstvo planira smanjiti do 2030. u svom klimatskom planu.

Na svjetskoj razini godišnje gubimo šumskih površina veličine 4-5 površina Hrvatske. U Hrvatskoj »samo« nekih 5- 6 četvornih kilometara.

Od 2000. do 2012. svijet je postao siromašniji za 230 milijuna hektara šuma; svakoga dana gubitak šumskih površina veličine 50 nogometnih igrališta. Najviše stabala gubili su Rusija, Brazil, Kanada, SAD i Indonezija.

Najviše šuma strada u vijetnamskoj delti Mekonga i zapadnoj Africi, a šume najbrže nestaju u Kambodži, Sierra Leoneu, Madagaskaru, Urugvaju, Paragvaju i Maleziji, uglavnom zbog uzgoja sirovina za proizvodnju gume i palminog ulja, uzgoja soje i podizanja stočnih farmi.

Danas je manje stabala nego u bilo kojem trenutku ljudske civilizacije. Rusija ih ima najviše na svijetu, 641 milijardu, a po glavi stanovnika 4461, Venezuela 1176, Norveška 2774, Švedska 3200, Kanada 8953, Zambija 1838, Crna Gora 948, SAD 716, Slovenija 689, Hrvatska 554, BiH 515, Bugarska 386, Španjolska 245, Srbija 232, Ujedinjeno Kraljevstvo 47, Švicarska 135, Kina 102, Indija 28, Libija 4, Kuvajt 0.

Komentari su zatvoreni