Požari otpada sve učestaliji

Požari otpada sve učestaliji

(Foto: DVD Trnje)

Istini za volju, neki puta se teško mogu izbjeći. Svejedno, opravdano se postavlja i pitanje nije li to najjeftiniji način zbrinjavanja otpada na štetu građana i društva? Naime, zbrinjavanje otpadne plastike košta i do 200 €/t, a opasnog otpada čak nekoliko tisuća eura po toni, dok su kazne za odgovorene u slučaju požara simbolične u odnosu na „uštede“

dr. sc. Viktor Simončič

Ničeg u životu se ne treba bojati, samo treba razumjeti. Sada je vrijeme da razumijemo više, tako da bi se bojali manje. (Marie Curie)

Viktor Simončič

Požari, pa niti otpada, nisu novost. Gotovo svako odlagalište uz obalu i na otocima je znalo gorjeti pa su stranci mogli misliti da se dogovaramo dimnim signalima. Posebno inovativni su bili u Novi Vinodolskom. Na odlagalištu se otpad zbrinjavao namjernim gorenjem. Na postojeću vatru „kipale“ se nove količine. Iskorišten je nagib terena, pa je kamion dolazio iznad odlagališta – iznad vječne vatre – na prirodnu rampu za istovar, i isipavao otpad. I tako desetljećima.

Požar na Jakuševcu je bio samo predzadnji u nizu, jer je dan dva iza gorio otpad na Mirogoju. Zadnjih godina bilo ih je podosta po Hrvatskoj: Jakuševec, CIOS, Kaštjun, Brač, Totovac, Rijeka, Piškornica, Grubišno Polje, Varaždin,Velika Mlinska,… Zadnje tri godine bilo je nekih desetak velikih požara otpada i u Sloveniji. Gorilo je nedavno u Rimu (Italija), pa u Njemačkoj. Odlučio sam malo pojasniti stvari, posebno za dobre domaćice. Izraz dobra domaćica koristim jer znam da normalno misleći lako mogu razumjeti stvari. Za visokoobrazovane nisam siguran.

Utjecaj dima

Kako god strašno izgledalo samo mjesto požara (otpada) već na vrlo maloj udaljenosti nema nekog utjecaja. To se najbolje može vidjeti iz slika požara na Jakuševcu, gdje grupa ljudi vrlo ležerno prati požar.

Izgaranjem nastali plinovi su topli, lakši od okolnog zraka i dižu se kod normalnog vremena gotovo okomito u zrak. To se može vidjeti na slikama s požara Jakuševca, Totovca (Čakovec) i kod gorenja otpada na Mirogoju.

Na sreću, nije se pojavilo niti jedno od stanja atmosfere u kojima bi se moglo izravno ugroziti zdravlje stanovnika. Kako izgledaju ta stanja, pogledajte na grafičkom prikazu, kojeg sam i sam prije skoro 40 godina upotrebljavao za studente Metalurškog fakulteta na predmetu Zaštita okoline.

Što se mjeri?

Kada se vide perjanice, pitanje je što se uopće može mjeriti. Dim se diže u vis, odlazi daleko i razrjeđuje se. Mala količina jedva da može pasti u neposrednoj blizini požarišta, pa je besmisleno ondje, ispod perjanice dima, raditi mjerenja. Naravno, praksa je drugačija, pa odgovorni, nr bi li se opravdali pred građanima zahtijevaju mjerenja, a tvrtke koje ih rade mjere da bio zaradile. Kada vidim što i kako mjere, imam osjećaj da vlasnici instrumenata (često) ne znaju što i zbog čega mjere. Ostavljam normalno mislećima neka u miru pogledaju perjanice i sami presude što ima smisla mjeriti u slučaju navedenih požara. Ako imaju dilemu, neke se prisjete da se dim od roštilja osjeća samo ako vjetar puše u smjeru nosa. Već samo pola metra lijevo ili desno dim se ne osjeti.

Kod procesa gorenja mogu nastati i u pravili nastaju jedni od najotrovnijih spojeva, koji se kriju iz trivijalnog naziva furani i dioksini. Kada se poklope određeni parametri mogu nastati i nastaju kod svih procesa gorenja, od grijanja u domaćinstvu, iz automobila, gotovo svih industrijskih procesa, i naravno u prirodi kod na primjer šumskih požara. Ugrubo se sjećam nekih odnosa specifičnih emisija furana i dioksina. Ako je specifična emisija dioksina i furana kod spalionica opasnog otpada 1 (spalionice imaju mjera zaštite, uključujući i filtre s aktivnim ugljenom), kod starih automobila može biti 7 – 8, kod kućnih ložišta negdje i do 20, kod šumskih požara oko 40, a kod nekontroliranog gorenja otpada čak 40 000.

“Kaubojska” mjerenja – sramota za struku

Količine u kojima nastaju su u pikogramima, a to znači bilion dijelova na gram (pikogram = 10 -12 grama). Ne znam kakvi danas postoje instrumenti za mjerenje, jer dok sam se još površno bavio tim poslom, znam da je trebalo filtrirati silne metre kubne zraka, provoditi ih kroz izuzetno čistu tekućinu u kojoj bi se zadržali, da bi se na taj način nakon koncentriranja moglo nešto izmjeriti. Ako se dobro sjećam, kod požara u C.I.O.S., postavili su mjernu stanicu pored požara i rekli da nema furana i dioksina.

Požar u CIOS-u 2017.

Slično je bilo i nakon požara u Splitu, kada je rađeno određivanje dioksina i furana u tlu. Ni tamo nisu nađeni dikosini i furani, jer nisu niti mogli biti nađeni. Izgaranjem, ako su uopće nastali, su otišli s dimom u zrak, pa se nisu mogli taložiti na tlo. Moram priznati da još nisam čuo da netko mjeri dioksidne i furane u tlu nakon požara. Spojevi nisu topivi u vodi. Mogu se pod nekim spektakularnim uvjetima zadržati na nekoj čestici prašine i to je sve. To izmjeriti bi značilo iskopati milijune tona tla, sve podvrći ekstrakciji i onda pokušati izmjeriti.

Stoga, ako nisu izmišljeni neki novi instrumenti, u kojima se odmah očitavaju količine tih spojeva, takva mjerenja spadaju u grupu „kaubojskih“ i sramota su za struku. Vrijednost rezultata je jednak kućnim brojevima. U jednom smjeru brojevi rastu, a u drugom padaju.

Zbog visoke postojanosti, furani i dioksini se zadržavaju u prirodi i akumuliraju. U organizam ulaze preko prehrambenog lanca, i zadržavaju se u masnom tkivu. Svaki pa i navedeni požari pridonijet će porastu koncentracija furana i dioksina. No u odnosu na druge izvore, ovo su ipak zanemarive količine. Po sjećanju, disanjem u organizam unesemo najviše 0.1 % od ukupnog dnevnog unosa dioksina i furana hranom uglavnom kroz životinjske masti, koji je na nekih 120 pg (TEQ TCDD – Toxic Equivalent Quantity).

Jesu li požari najjeftiniji način zbrinjavanja otpada?

Požari otpada kao da postaju učestaliji. Istini za volju, neki puta se teško mogu izbjeći. Može planuti neka zaostala (litijeva) baterija ili iz otpadnog stakla nastane neka vrsta konveksne leće i sunčane zrake nađu žarište na lako zapaljivom materijalu. Vatru može izazvati i grom. Postoje i slučajevi kada neuređene deponije počinju tinjati iznutra.

Svejedno, opravdano se postavlja i pitanje nije li to najjeftiniji način zbrinjavanja otpada na štetu građana i društva. Zbrinuti tonu otpadne plastike može koštati i do 200 €/tona, opasnog otpada čak nekoliko tisuća eura po toni. Kazne za odgovorene su u takvim slučajevima simbolične u odnosu na „uštede“. Smatram da bi u slučajevima kada se dogodi požar na odlagalištima i/ili pogonima za obradu otpada, i kada se požarom smanji količina otpada kojeg treba zbrinuti, razliku u cijeni, to jest iznenadnu „uštedu“, trebalo penalizirati po cijenama na tržištu.

Poučkom nisam htio ublažiti štete koje nastaju kod požara otpada. Najmanje sam htio abolirati odgovorne. Bio bih zadovoljan ako sam uspio barem malo demistificirati opasnost, jer postoji profesionalna skupina pojedinca i organizacija, neki i s blistavim sveučilišnim titulama, koji namjerno ili samo zbog elementarnog nepoznavanja struke, stvari iz svakodnevice koriste za izazivanje panike i neke meni nerazumljive (političke?) ciljeve. Nepoznavanje stvari i plašenje s dubioznim činjenicama, može na psihičko zdravlje biti pogubnije i opasnije od mogućih fizičkih posljedica.

A što se tiče primjera zadnjeg jakuševečkog požara, uz pretpostavku da je izgorjelo nekih 1000 tona otpada, u zrak je mogla biti emitirana količina furana i dioksina, koju bi jedno energetsko postrojenje na alternativno gorivo iz zagrebačkog otpada proizvelo u 50 godina.

Komentiraj

*