“Povijest nije nikakva znanost”
Admiral Domazet Lošo kaže da povjesničari ništa ne znaju, da ne znaju koristiti dokumente, ne razumiju geopolitičke odnose, ne znaju tko je bio žrtva, a tko agresor u Domovinskom ratu, itd. Nisam povijesne struke, ali ipak znam razlikovati mišljenje od znanja – što čini (još od Platona!) temelj znanosti
dr. sc. Nenad Raos
Što mislite gdje sam čuo ovu rečenicu od koje sam napravio naslov za ovaj članak? Nisam je čuo u birtiji od nekog lokalnog pijanca, nego na udarnom terminu Hrvatske televizije, u emisiju Studio 4. Čovjek koji je to rekao nije bio pod djelovanjem alkohola jer je sasvim suvislo (unatoč svojim neobičnim mislima) govorio. Riječ je o admiralu pod imenom Domazet Lošo. Oni (povjesničari), kaže, ništa ne znaju, oni ne znaju koristiti dokumente, oni ne razumiju geopolitičke odnose, ne znaju tko je bio žrtva, a tko agresor u Domovinskom ratu, itd., itd. Na kraju poziva povjesničare na dvoboj, pa da se vidi tko je u pravu! Nisam te, povijesne struke, ali znam razlikovati mišljenje od znanja – što čini (još od Platona!) temelj znanosti.
Problem je, naravno, u perspektivi. Jedno je perspektiva vojnika, drugo je perspektiva generala, treće političara, a četvrto perspektiva povjesničara. Bio sam vojnik, pa i u Domovinskom ratu, pa znam na što je taj rat iz moje perspektive nalikovao. Stave te u neku šumu, nemaš pojma gdje si, okruže te se s desetak ljudi koje si prije tri dana prvi put u životu vidio, pa ti kažu da bacaš mine u cijev minobacača koje lete na tebi posve nepoznatu (i nevidljivu!) metu. Onda nešto počne padati po tebi, pucaju nekakve granate, a ti gledaš da se od njih što bolje sakriješ. Ima jedan, danas već pokojni gospodin, koji je govorio kako je borba partizana u Hrvatskoj prijesna laž – jer ih je vidio tek kad su 1945. ušli u Zagreb!
Riječ je o tome da je pala ideja da naši branitelji idu po školama i pričaju o Domovinskom ratu, a povjesničari se protiv toga bune. Ne vidim što bi tu bilo sporno, i zašto se jedni drugima suprostavljaju – pitanje je samo o tome tko će o čemu govoriti. Govoriti o planiranju operacije Oluja tema je za vojnu akademiju, a ne za osnovnu školu. Planirati ratnu operaciju tako da se izbjegnu žrtve, jedna je stvar, no to postići na terenu nešto je sasvim drugo. Rat je brutalan, on ne štedi nikoga. U životu nikad nisam ubio nijednu ribu, premda bi mi ribičija prijala, jer smatram sramotnim oduzimati život bilo kome iz pukog zadovoljstva – no da mi se na nišanu našao četnik, ubio bih ga lakše nego što bih zgazio mrava. I onda pričati bajke kako hrvatski vojnik štedi ovoga ili onoga… (Na vodu pacifistima: rat je institucionalizirani oblik ljudožderstva).
O čemu su prvoborci nekad govorili u školama
Evo, i ja mogu govoriti o ratu, ali bojim se da to nikoga ne zanima. No ono što je u cijeloj priči bitno je da trebamo biti civilizirani, a to znači da svatko radi svoj posao. Sjećam se kako su u školu dolazili »prvoborci«, dragovoljci iz onoga rata. No oni nam nisu došli predavati o uzrocima i povodima Drugoga svjetskog rata, nisu čak govorili o borbi proleterijata. Pričali su o svojim patnjama, prkosu i otporu, o mržnji prema dušmanu. Pričali su o moralnim vrlinama borca i prvoborca – a to je ono najvažnije. Jer okreni kako hoćeš, vojnik, a prije svega dragovoljac, mora biti hrabar.
A što je hrabrost? Hrabrost uvijek proizlazi iz osjećaja dužnosti – kaže nam francuski (ratni) pilot i književnik Antoine de Saint-Exupéry. (»Znaš li što mi se dogodilo?«, priča mi jedan hrvatski branitelj u činu poručnika. »Dobio sam poziv, sjeo na traktor, traktor se prevrnuo, a ja slomio tri rebra. Doktor mi hoće dati poštedu, a ja njemu: A tko će vojsku voditi?« Živa slika kapetana Tušina iz Tolstojeva Rata i mira!) Takve ljude treba predstavljati djeci, da se nauče voljeti svoju zemlju, a prije svega da mogu hrabro ući u život, a to znači – kao što rekoh – razvijati u njima osjećaj dužnosti i odgovornosti.
Danas sam upravo kupio krupnu morsku sol. »Nemojte to kupovati, jer je sol radioaktivna«, kaže mi kupac do mene. A ja njemu da su mu nešto krivo rekli, jer u soli sigurno ima radioaktivnog cezijeva klorida (jer ga i u Jadranskom moru ima, a CsCl je jako sličan NaCl), no to nikako ne može utjecati na moje zdravlje ako uzimam samo gram soli na dan – a NaCl (krupni) sam, uostalom, kupio za perilicu. Nisam, kao što rekoh, povjesničar no mogu si misliti što povjesničari misle o svemu ovome. Admirale, bavi se svojim poslom! No gdje ti je mornarica?