Pouka “egipatskog ropstva”

Današnja znanost daje sasvim drugu sliku graditelja piramida od one prikazane u Deset zapovjedi. Nije bila nipošto riječ o robovima, nego o seljacima koji su za redovitih poplava Nila selili u već pripremljena naselja kako bi postali graditelji

dr. sc. Nenad Raos

»Jesi li gledao Deset zapovjedi?«, pitaše me u ovo Božićno vrijeme. E, pa nisam. Ne samo zato što sam taj film već sto puta gledao, nego što me iritira njegova činjenična netočnost i kriva poruka. Pri tome ne mislim kako biblijske priče moraju pričati povijesnu istinu niti mislim kako film, kao uostalom i prvih pet (Mojsijevih) knjiga Svetoga pisma nosi krivu moralnu i vjersku poruku. Mislim prije svega na stradavanje židovskoga naroda u »egipatskom ropstvu«.

Na živce mi ide kada vidim kako Egipćani-nadzornici nemilice mlate Židove-robove korbačima kao da im je jedino na pameti da ih što više izmuče i ponize. Dobar gospodar ne tuče svoje volove, pa tako ni svoje robove. Rob, kao ni tegleća marva, ne služi za iživljavanje nego za rad. U Auschwitzu su u plinske komore išli samo oni koji nisu mogli raditi. Oni pak koji jesu dobivali su pokatkad čak posao primjeren svojim kvalifikacijama. Primo Levi, talijanski kemičar i pisac, radio je u laboratoriju i pritom otkrio da se može hraniti kemikalijama, masnim kiselinama – odvratna hrana, ali glad ne pita.

Problem s »egipatskim ropstvom« je u tome što se o njemu uglavnom zaključivalo prema onome što piše u Bibliji i još nešto prema svjedočenjima iz treće ruke što ih nalazimo u Herodotu. Arheolozi su bili fascinirani egipatskim hramovima, a posebice piramidama, pa su se malo bavili onima koji su ih gradili. No današnja znanost daje sasvim drugu sliku graditelja piramida od one prikazane u Deset zapovjedi. Nije bila nipošto riječ o robovima, nego o seljacima koji su za redovitih poplava Nila morali napuštati svoja polja. Tada bi se selili u već pripremljena naselja u pustinji kako bi postali graditelji. Riječ je bila – da kažemo modernim riječima – o ekonomskoj emigraciji i elegantnom rješavanju izbjegličke krize.

Ako izbjeglicama ne daš posao oni postaju društveni problem. Njemačkoj treba radna snaga no ona se teško, barem ne u dogledno vrijeme, može stvoriti od izbjeglica iz Sirije, Afganistana i afričkih zemalja. Umjesto da žive od svoga rada izbjeglice žive od socijalne pomoći – što ih gura na margine društva, stvarajući očaj i revolt, potičući kriminal i terorizam.

No pobuna Židova u Egiptu druge je vrste. Sjećam se iz povijesti kemije da su prvi, egipatski alkemičari radili pokuse na peći koja se zvala athanor ili »peć lijenčina«. Zašto »peć lijenčina«? Zato što je bila riječ o trajnožarećoj peći, peći koju nije trebalo stalno nadzirati i ložiti. Egipćani su bili vrijedan narod kojem je, vidimo već iz ovog primjera, bilo čak zazorno olakšati si rad da ih se ne bi proglasilo lijenčinama. Za razliku od Židova.

Povijest se ponavlja

Židovi su, razumije se, bili stočari, pastiri. I njih je trebalo uključiti u gradnju piramida. Kako su radili možemo si misliti. Jedno je čuvati ovce, a drugo klesati i vući kamen. A onda šabat. Egipćani rade, a Židovi se odmaraju – jer im je Bog tako zapovjedio.

Ta se priča stalno kroz povijest ponavlja. Da su Indijanci htjeli i mogli naučiti orati Američka bi povijest bila sasvim drugačija. Da naše Rome pustimo da žive onako kako su vjekovima živjeli – kao nomadi – ne bismo sada imali problema s neodmjerenim izjavama državnoga tajnika i mudrovanjima onih koji ga osuđuju. Afroamerikancima je trebalo više od sto godina da dosegnu civilizacijsku razinu svojim bijelih robovlasnika. Nije lako napustiti stari i prihvatiti novi stil života. To je povijesni proces.

Takvom procesu nazočimo i u Hrvatskoj. Zalud je grmiti na političare kad je riječ naprosto o tome da oni ne znaju svoj posao – jer ga nisu imali gdje i od koga naučiti. A kada se susrećemo s neznalicom najlakše nam je pripisati mu zle, nepoštene namjere. Staljin je sve one koji su loše vodili državna poduzeća proglašavao »saboterima« i slao u gulag ili pred streljački stroj. A bila je naprosto riječ o ljudima, seljacima koji nisu poznavali suvremenu tehnologiju niti su bili naviknuti na industrijsku disciplinu. »Znaš li da je u Staljinovo doba radnik koji je neopravdano zakasnio dvadeset minuta na posao dobio tri mjeseca logora?«, kažem jednoj mlađoj ženskoj osobi. »A kakav je to radnik kojem moraš prijetiti zatvorom da poštuje radno vrijeme?«, na to će ona. Logično.

Eto, u nekakvo takvo vrijeme i mi živimo. Bili smo kmetovi, sada trebamo biti slobodni građani, čak poduzetnici. Bili smo uljuljkivani u socijalistički mir (»Divan li je ovaj režim – plaća ide, a ja ležim«.), a onda uvučeni u bespoštednu borbu (bellum omnia contra omnes) liberalnog kapitalizma. I nije čudo da se mnogi ne snalaze. Nije čudo da se mnogi i ne mogu snaći jer su do položaja došli ne zahvaljujući svojem radu i svojim sposobnostima nego podobnostima, vezama i vezicama ili naprosto društvenom inercijom. I to na svim razinama. Tako se stvaraju, prema terminologiji pokojnoga našeg sociologa Josipa Županova, zombiji – ljudi s praznim titulama, titulama iza kojih ništa ne stoji. (Institucije su pak po njegovoj terminologiji »prazne ljuske«.)

Jednom sam, dotičući se u znanstvenom radu geoloških tema angažirao kao koautora jednog našeg geologa. Recenzija je bila porazna: recenzent je pokazao da »autori« ne razumiju osnovne geološke pojmove što se, prema njegovom mišljenju, i moglo očekivati jer su rad pisali kemičari, a ne geolozi. A moj koautor ne samo da je bio doktor prirodnih znanosti iz područja geologije nego i redovni sveučilišni profesor!