Poučak o toleranciji

Poučak o toleranciji

(Grafit ispisan u Splitu: *Romper Stomper (Divlji korak) je film australskog režisera G. Wrighta iz 1992. godine o grupi neonacističkih skinheadsa iz predgrađa Melbournea. Film je stekao kultni status među neonacistima; nadimak za vrstu visokih čizama; nadimak za australske skinheadse / Foto: DalmacijaDanas)

Ne podnosimo nikoga tko je drugačiji, tko i za pola dlake strši iznad nekih, ne znam kakvih društvenih normi. Jer taj drugi je, zbog svoje drugosti, nekakav čudak, bedak, bezveznjak, izrod. I nije važno zbog čega je drugačiji. Bitno je da je drugačiji

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

– Kažu da Japanci ne jedu meso. Kako bi ga i jeli kada u Japanu funta bifsteka košta sto dolara. A kad dođu ovamo ne mogu ga se najesti – govori mi američki kolega koji me je zajedno sa suprugom pozvao u svoju kuću, na večeru, pa nastavlja: „A da vidiš Indijce. Dođu na aerodrom, pa hodaju bosi. Onda zakupe komad zemlje, obuku se u bijelo, kupe ovcu – i zatuku je kamenjem. Poslije onako krvavi odlaze u saloon piti Coca Colu.“

I ide tako priča dalje, poput priča starog mornara, jer rečeni je doista živio životom mornara, onog kopnenog, ili bolje rečeno životom kauboja: obitelj mu je tko zna gdje, a ni on sam ne zna gdje će sutra biti, jer Amrikanac se, a pogotovo ako je obrazovan, ne zadržava dugo na jednom poslu, u jednom mjestu. No u njegovim riječima nisam osjetio ni prijekora, ni zgražanja, ni snebivanja, čak ni pravog čuđenja. Više su to bile priče putnika, turista koji je vidio mnogo ljudi i krajeva – u svojoj zemlji.

»Stari, mogao bi još i na šaku naletjeti!«

U nas sasvim druga priča. Kada je moj tast promijenio vjeru, kada je naime postao Jehovinim svjedokom, priđe mi njegov susjed pa reče: „A što ti to ne središ?“ Gledam ga u nevjerici, no iz očiju mu odmah vidim što bi mi bila dužnost, kao zetu, učiniti. Trebao bih doći i reći: „Stari, daj si izbi te gluposti iz glave! Mogao bi još na šaku naletjeti.“

Eto, takav smo mi narod. Ne podnosimo nikoga tko je drugačiji, tko i za pola dlake strši iznad nekih, ne znam kakvih društvenih normi. Jer taj drugi je, zbog svoje drugosti, nekakav čudak, bedak, bezveznjak, izrod. I nije važno zbog čega je drugačiji. Bitno je da je drugačiji. Jauče mi susjed kako je morao kupiti sinu tenisice za tri tisuće kuna, a koliko novca ima najbolje govori to što mi je rekao kako jako dobro živim jer imam (toliko je on od oka procijenio) plaću od sedam tisuća. A zašto ih je morao kupiti? Zato da, valjda, njegov sin ne bi izgledao drugačije od svojih bogatijih (ili ipak siromašnijih?) vršnjaka.

Da netko nema novca to se još kako-tako može tolerirati. No da je odnekud došao, da ne pripada sasvim sredini u kojoj živi, to ipak ne. Najgore što se za čovjeka može reći je da je „dođoš“, „kumek“, „seljober“, da je „došao s kamenjara“. Čak u Zagrebu nije svejedno gdje živiš. Mene je kolega na poslu smatrao zemljakom jer sam „Trnjan“, iako sam do svoje desete godine živio u Frankopanskoj ulici, a u tridesetoj se godini života preselio u susjednu Trešnjevku. Drugi kolega, koji je živio u Palmotićevoj, malo je s visine gledao na nas dvojicu, jer on je građanin, pravi purger, a mi smo (valjda) nekakvi seljaci.

Šovinističko divljanje u Supetru

I kako sad komentirati sve što se oko nas događa? I oni protesti protiv Roma, i ono šovinističko divljanje protiv Srba u Splitu i u Supetru? Svi se koncentriraju na nasilje, na to kako je netko dobio batine zbog ovoga ili onoga. No nasilje nije uzrok nego posljedica. Ne tuku se ljudi zbog nesposobnosti rješavanja sukoba mirnim putem (razgovorom, dogovorom) nego zbog netrpeljivosti, zbog nesposobnosti prihvaćanja drugog i drugačijeg, zbog zatucanosti, malograđanske skučenosti, zbog bahatosti, zbog primitivizma. Jer ako na takav način ne sagledamo stvari na krivom smo putu. Zar bi bolje i ljepše bilo da je netko, umjesto da je pretukao one sezonske radnike, napisao u lokalu „Ovdje se ne govori srpski!“? Ili da je napisao ono što su Englezi pisali u Indiji, a Indijci im to do dana današnjega ne mogu zaboraviti: „Zabranjen ulaz Indijcima (Srbima) i psima“?

To treba učiti djecu, a ne samo da ne komuniciraju nogama i šakama. Treba ih učiti da pokraj nas Hrvata žive drugi narodi, da pored katolika postoje druge kršćanske sljedbe i druge vjere. Umjesto da se u školi uči katolički (pravoslavni, islamski) vjeronauk, zašto se ne uči komparativna povijest religija? Zašto se djeci ne da zadatak da usporede kršćansko Vjerovanje s prvom kuranskom surom (El-Fatiha)? Znaju li djeca, a i oni strariji, da svaka kuranska sura počinje s Bismilom, u kojoj se izrijekom kaže da je Božje ime, pored Alaha, Rahman (Sveopći dobročinitelj, onaj koji svima pomaže) i Rahim (Milostivi, onaj koji svakoga voli i svakome oprašta)? Kad bi to djeca (i odrasli) znali kako bi mogli prezirati i mrziti muslimane?

Ono što ne poznajemo ne možemo voljeti, stara je mudrost. Još je veća ona da se bojimo onoga što ne poznajemo, bilo da je to vjera ili običaji (Srba ili Roma na primjer), jezici i narječja, stilovi odijevanja, ćirilica, jedenje kuhane pšenice umjesto kuhanog krumpira, bilo što, bilo što što ne razumijemo. A najgore od svega je što ne želimo razumjeti, jer se bojimo i misliti: „Glup čovjek se obično pri svakoj riječi (logos) ukoči od straha“ (Heraklit). Po tome se, eto, mi Hrvati razlikujemo od Amerikanaca, barem od onoga s početka priče.

Komentari su zatvoreni