Potres

(Posljedice potresa u Zagrebu / Foto: MUP/Twitter)

Nakon što se potres smirio, izišao sam na ulicu i udaljio se dvadesetak metara od kuće i barem tri metra od najbližeg sugrađana…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Zagrebački potres zatekao me je u krevetu. Čim sam osjetio da se krevet ljulja, a stvari po stanu padaju, skočio sam i za dvije se sekunde našao ispod armiranobetonske grede nad kućim vratima. Tamo me je već čekala torbica u kojoj se nalazila voda, hrana i pribor za prvu pomoć (zavojni materijal plus analgetici). Nakon što se potres smirio, izišao sam na ulicu i udaljio se dvadesetak metara od kuće i barem tri metra od najbližeg sugrađana. Zašto sam učinio to što sam učinio?

Zato, dragi čitatelji, što sam se za tu situaciju pripremio. Zagreb se nalazi na trusnom području, kontinentalne se ploče taru (Europa se približava Americi brzinom rasta noktiju), pa je jasno da će se potres kad-tad dogoditi. Zato sam sve isplanirao. Ako me zatrpaju ruševine ostat ću sa tom torbicom.

Ona će mi osigurati sedam dana života pod ruševinama, a sjekirom – koja se nalazi pokraj nje – lupat ću po plinskim cijevima koje se nalaze dva metara od armiranobetonske grede. Kad sam pak izišao na ulicu, ponio sam sa sobom i torbicu. Ako se kuća sruši, imati će od čega živjeti dok me netko ne zbrine. (Takvu je torbicu i inače dobro imati. U nju se uvijek mogu pouzdati ako mi štogod u kući zatreba.)

Dva životna iskustva

Ovakav odnos prema opasnosti dugujem dvama životnim iskustvima. Prvo je da sam služio vojsku, pa znam kako treba znati kako se ponašati u izvanrednoj situaciji – i za to se valjano pripremiti. Prije, a ne poslije događaja. Samo tako možemo izbjeći paničarenje, čemu – na kraju – možemo pripisati velik, ako ne i najveći broj stradalih u potresu i drugim nesrećama. Drugo je pak iskustvo iskustvo znanstvenika koje uči da svakom problemu treba pristupati racionalno.

Moja je pak susjeda zajedno s mužom istrčala na ulicu. I to još u spavaćici. Pustimo sada to što je riskirala prehladu (i upalu pluća), ali ona bi – da je bio jači potres – prva stradala. Prvo se, naime, ruši stubište i s krova padaju crijepovi. Da se pak čitava zgrada sruši, a čovjek ostane zatrpan pod ruševinama, mora pa biti jako slaba zgrada i vrlo jak potres.

Ipak, iziđoh na ulicu. Ljudi glavu uz glavu – kao da je potres uništio virus. O čemu pričaju? Pa o čemu u ovakvim prilikama priča. Zabrinuti su. To sam, brigu, podijelio sa svojom djecom, ne sa susjedima – jer sam se bojao da stara kuća u kojoj stanuju nije izdržala potres. (Hvala Bogu, izdržala je, i to bez ikakve strukturne štete). Ovako, ljudi stoje i laprdaju. I kad već laprdaju, bar da se odmaknu jedan od drugoga. Nitko, čini se, ne zna da se normalan, razgovorni glas čuje u krugu od četiri metra. No mi smo navikli sve nešto u polušaptu jedan drugom govoriti – čak i preko telefona.

E, ljudi Božji, naša se, ljudska vrsta zove Homo sapiens, pa se dodaje još jedno sapiens (Homo sapiens sapiens) da bi našu rasu (podvrstu) razlikovali od rase neandertalaca (Homo sapiens neanderthalensis), jer, kao, više mislimo (sapiens = onaj tko misli) od njih. Kad vidim ovu reakciju od potresa, a još više kad vidim kako se ponašaju kod ove epidemije, zbilja posumnjam u to.

Posljedica demokracije

Voltaire

Eto, to je posljedica demokracije. Kao što je bivši sustav pretpostavljao da su svi ljudi klasno svjesni, tako i ovaj sustav – demokratski – pretpostavlja da svi ljudi imaju demokratsku kulturu. A demokracija se oslanja na prosvjetiteljstvo, na stav da je čovjek ens rationale, razumno, slobodno i odgovorno biće. To je točno, ali je točno samo za očeve prosvjetiteljstva (Voltaire, Rousseaou i dr.), a ako hoćete i za zadnji izdanak prosvjetiteljstva – Karla Marxa.

Karl Marx

Oni su se gubili u filozofskim visinama, a nisu se pitali kako obični ljudi žive, a ponajmanje kako misle.

Da budem do kraja otvoren, sam sam sebi odredio karantenu. U dobroj sam kondiciji, ali približio sam se već sedamdesetoj, a usto imam astmu. Sedam dana nisam izišao iz kuće. Kako provodim vrijeme? Čitam i pišem. I nije mi teško tako živjeti, jer i inače to čini – čitam i pišem.

No kako možeš na takav život, vita contemplativa ili bios theoreticos naviknuti čovjeka koji nikad ništa nije čitao, a još manje pisao, koji se nikad nikakvim hobijem nije bavio? Kako takav čovjek provodi vrijeme? Vidio sam i to: sjedi u birtiji, ispija pivo, vinjake i gemište, prodaje društvu stoput iste štosove – a kad se napije ide kući, da sjedne pred televizor i otvara limenke piva.

Eto, to smo barem osvijestili ako ne i naučili u ovo doba krize. Pametan može iz toga mnogo naučiti, a onaj tko to nije može mnogo propatiti. Ili, da se vratimo staroj mudrosti: „Pametan u svakom problemu vidi priliku, a lud u svakoj prilici problem.“