Potrebno je sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost

(Medicinski fakultet u Zagrebu)

Pozivam premijera i Predsjednika da hitno sazovu Vijeće za nacionalnu sigurnost! Ako nepopunjena kvota na zagrebačkoj medicini nije dovoljan razlog, to mora biti činjenica da smo 2015. imali 7000 maturanata više nego danas

Dr-Ing. Viktor Simončič

Lakše je biti ministar no brijač. Brijač, prvo, mora znati brijati, a drugo, mora paziti da koga ne posiječe, a ministar niti mora znati brijati niti mora paziti hoće li koga posjeći, jer, i ako posiječe, nije kriv. (Branislav Nušić)

Dođe mi da viknem do neba, do Markovog trga i Pantovčaka. Zar ne vidite da smo iz slobodnog pada, prešli u ubrzano. Ubrzanje sile teže, onaj poznati »g«, koje na Zemlji prosječno iznosi 9,8066 m/s², političkim odlukama zamijenili smo nekom puno snažnijom silom, pa u jedinici vremena prevaljujemo sve veći dio puta prema bezdanu.

Koliko je velika ta sila, pokazuje činjenica da Medicinski fakultet u Zagrebu prvi put u dvadesetak godina, od kada održava prijemni ispiti i od osnivanja 1917. godine, nije uspio popuniti kvotu od 300 studenata. Od 1200 prijavljenih, a obično se za medicinu odlučuju oni najbolji od najboljih maturanata, prijemi ispit je položilo samo njih 287. Kako su se neki nakon prijemnog odlučili za neki drugi studij, ostalo je nepopunjenih 59 mjesta.

Kvaliteta važnija od broja

Oduvijek me fasciniralo što se sve može očitati iz nekog broja. U Zagrebu je od njih četvero (ukupno 1200) prijavljenih na medicini mogao proći samo jedan (ukupno 300). Na Splitskoj (90 mjesta 723 prijavljena) i Riječkoj (130 / 972) medicini konkurencija je bila skoro dvostruko veća, prošao jedan od njih sedam, a u Osijeku (70 / 834) i trostruko veća, pa je prošao svaki dvanaesti.

Što se da zaključiti iz ove usporedbe? Prvi zaključak bi mogao biti da je studij medicine u Zagrebu je najmanje atraktivan, a u Osijeku najprivlačniji, pa maturanti biraju najbolje. Eh, da je tako. Muči me da se možda nije pročuo glas, da je u Zagrebu najteži prijemni ispit, koji tako bezobrazno razotkrije svu ispraznost ocjenjivanja po kome je većina učenika »100 % odlikaša«. Isprika, ako su na svim medicinskim fakultetima, naravno i na upravo otvorenoj katoličkoj medicini, gdje nova 43 studente neće u potpunosti moći kompenzirati 59 neupisanih budućih medicinara u Zagrebu, za upis vrijedili isti prijemni ispiti.

Duboki naklon i »chapeau« dolje rukovodstvu zagrebačke medicine. Kvaliteta im je bila važnija od broja. Oni znaju da je za studij medicine potrebno predznanje, ali ne ono potvrđeno našom maturom, već znanje koje treba prije početka studija imati student na svakom kvalitetnom fakultetu.

Hrvatska sveučilišta padaju na svjetskim rang-listama

Nepopunjenu kvotu za zagrebačku medicinu, povezao sam s ljestvicom rangiranja svjetskih sveučilišta za 2022. godinu (THE World University Rankingsa, objavljenoj 2. rujna), koje kao i svako drugo rangiranje može imati puno nedorečenosti. Ali i ti brojevi nešto govore. Ranking se računa za godinu unaprijed kako bi oni koji žele studirati na najboljim fakultetima prije upisa znali koji su to.

Naša dva najveća sveučilišta, Zagrebačko i Splitsko su u kategoriji od 1001. – 1200. mjesta. Možda ni to nije loša pozicija u svijetu, ali svakako nije nešto dobro, ako su Univerzitet u Beogradu i Univerza u Ljubljani bolje rangirani i ako je Univerzitet u Kragujevcu plasiran u kategoriju od 401. do 500. mjesta. Posebno zabrinjava da su od 2018. do 2022. oba sveučilišta pala iz boljih kategorija – Splitsko iz 501. do 600., a Zagrebačko sveučilište iz 801. do 1000. u nižu kategoriju. Prije tridesetak godina Sveučilište u Zagrebu bilo je oko 130. mjesta na nekoj takvoj listi.

U Republici Hrvatskoj trenutno djeluje 119 visokih učilišta sa statusom ustanove: 8 javnih sveučilišta, 2 privatna sveučilišta, 68 fakulteta i umjetničkih akademija, 1 sveučilišni centar na javnim sveučilištima, 4 privatna veleučilišta, 11 javnih veleučilišta, 22 privatne visoke škole i 3 javne visoke škole.

Koliko je diploma prazna forma?

Gdje stoje te škole u usporedbi sa sličnima u svijetu? Na koliko mjesta je netko provjerio da li polaznici imaju kompetencije? Koliko od tih škola daje garanciju da netko s njihovom diplomom stvarno zna znanje? Koliko diploma ima potrebnu težinu izraženu u bezbrojnim neprospavanim noćima učeći? Koliko utkanog straha od mogućeg pada na ispitu i gubitka godine? Koliko li je tek novo proizvedenih doktora znanosti osoba u poodmaklim godinama, kojima diplome služe za uljepšavanje zid u nekom salonu? Koliko diploma je prazna forma? (https://zg-magazin.com.hr/lazne-diplome/)

Zar podatak da se zbog manjka znanja ne može popuniti kvota za medicinu ne tjera strah i budi potrebu da preispitamo obrazovni sistem? Sutra, ako ne već i danas, mnogi naši maturanti neće znati dovoljno matematike za neki od studija iz STEM područja – akronim sastavljen od riječi znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika (science, technology, engineering i mathematics).

Tko će nas liječiti?

Ako se pooštre kriteriji za upis ili ako se sroza kompetencija budućih liječnika tko i kako će nas sutra liječiti? Kako ćemo hvatati korak sa svijetom koji sve temelji na znanju i kompetenciji prije svega u tehnici i tehnologiji? Na kojem mjestu ćemo biti kada loši đaci postanu profesori i po logici stvari počinju proizvoditi još lošije? U mojoj struci kao da je to već poodavno nastupilo.

Pozivam premijera i Predsjednika da hitno sazovu Vijeće za nacionalnu sigurnost! Ako nepopunjena kvota na zagrebačkoj medicini nije dovoljan razlog, to mora biti činjenica da smo 2015. imali 7000 maturanata više (39 000) nego danas (32 000). Koliko će ih biti sutra?

Sjetio sam se iz 2015. godine 6. poučka, kada sam upozorio kako zlatne uzde (tada sam mislio na prazne diplome) ne čine konja boljim (Senka): »A oko mene, čini se, sve više zlatnih uzdi, uzda ili kako li se već deklinira imenica ‘uzde‘? Nedostaje mi lekcija vrhunske emisije Hrvatskog radija Govorimo hrvatski. Lako stečene diplome i titule lete zrakom. Mogu se kupiti, a neke i dobiti. Kompetencija, čak i onih s najblistavijim uzdama, najčešće upitna. I sve bi to bilo pola jada, kada takvi ne bi autoritativno odlučivali o našim sudbinama…« Više na: https://zg-magazin.com.hr/zlatne-uzde-ne-cine-konja-boljim/