Potok Medveščak – jedan od “najgradskijih” zagrebačkih potoka

Potencijal potoka Medveščaka i njegove vode poslužio je i za otvaranje brojnih javnih kupališta-zabavišta. Bilo je to početkom 19. stoljeća. Na desnoj obali Medveščaka, u današnjoj Medvedgradskoj ulici bila su dva kupališta: Parno kupalište na posjedu Schönbach (Lepa Ves) i Petrova parna kupelj

Melita Funda

Stari potok Medveščak i danas živi u sjećanju mnogih Zagrepčana. Naime, taj je potok tekao kroz povijesnu jezgru Zagreba i dijelio je dva susjedna srednjovjekovna grada: biskupski Kaptol i kraljevski Gradec. Riječ je o važnom gradskom potoku koji je omogućio nastanak i razvoj modernog Zagreba. Poduhvatom regulacije Medveščaka (1896. – 1898.) potok je kanaliziran i izmješten pa gotovo cijelim svojim tokom danas teče ispod tramvajske pruge. Postoje oni koji se pitaju je li moguć povratak »pravog« potoka Medveščaka. To je dobro pitanje, međutim, unaprijed je jasno da bi to bio više nego zahtjevan poduhvat. Također, stanje koje je postojalo na potoku Medveščaku krajem 19. stoljeća neće više nikad moći biti uspostavljeno. Ipak, još uvijek je otvorena mogućnost da se malom otvorenom dijelu potoka Medveščaka da prilika da dostojanstveno teče, obogaćujući dijelove kojima prolazi – obronke Medvednice. Ovdje nije riječ samo o prilici već i o našoj obvezi prema jednom od »najgradskijih« potoka.

Potok je u prošlosti imao značajnu ulogu u gospodarskom razvoju grada Zagreba. Voda iz Medveščaka i njegovih pritoka stoljećima je služila za pogon mlinova, kupališta, manufaktura i industrijskih objekata. Nereguliran tok potoka Medveščaka zbog učestalih poplava, ali i zbog ljetnih suša stvarao je probleme i otežavao rad svih spomenutih objekata. Regulacija potoka je utjecala na zatvaranje mnogih od tih objekata, što je logično, promijenjen mu je i okoliš, a što je sve zajedno u konačnici utjecalo na razvoj Zagreba kao modernog grada.

Potok Medveščak, nekoć zvan Crikvenitza, Cirkuniza, Crikvenik ili Medvednica, izvire iz vrela Bažulovka, podno Medvedgrada i sabire se u Zagrebačkoj gori kod Kraljičina zdenca, zatim teče Šestinskim dolinom, ispod Okrugljaka i spaja se s potokom Gračancem. Riječ je zapravo o gorskom bujičnom potoku koji se kaskadno slijeva niz strminu Mrcina do Kraljičina zdenca. Ima svoj tok u prirodnom okolišu Parka prirode Medvednica sve do restorana Šestinski Lagvić, gdje je izgrađena retencija, koja uz još 20-ak ustava spašava grad Zagreb od poplava bujičnih potoka. Medveščak svojim usmjerenim tokom teče do Mihaljevca i kod tramvajskog okretišta ponire u gradski odvodni sustav.

Crkveni potok

U svojoj prošlosti je tekao kroz Ksaversku dolinu, Medvedgradskom ulicom, zapadnom stranom Tkalčićeve (nekad zvane Potok) i ulicom Pod zidom. Nastavljao je iza cijelog niza kuća sa sjeverne strane Jelačićeva trga, zatim je tekao prema istoku prelazeći Bakačevu ulicu, između kuća u Vlaškoj pa sve do Jurišićeve. Dalje je tekao sjevernom stranom Jurišićeve, između Palmotićeve i Draškovićeve, da bi zatim skretao prema jugoistoku, kroz Sajmište i Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirova trga i Držićeve do Radničke ceste, nastavljajući ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na Žitnjaku. Sva spomenuta mjesta i ulice u to su se vrijeme drugačije nazivala, ovo su, naravno, novija imena.

O imenu potoka Medveščaka raspravljao je lingvist Petar Skok. Potok Medveščak je od početka, bolje rečeno osnutka Zagrebačke biskupije dijelio crkveno naselje od kraljevskoga grada pa ne čudi stari naziv Crkveni potok. Prvi put se spominje 1201. godine pisan u slavenskoj varijanti sa sufiksom –ica: Crikvenica. Nakon što je sagrađen Medvedgrad (1248. – 1252.), a budući da je protjecao ispod tog grada, potoku je ime promijenjeno u Medvednica, Medveščak i još neke slične inačice. Sačuvano je ime Medveščak.

U zagrebačkome Arheološkome muzeju čuva se veća zbirka staroga novca izvađena iz potoka Medveščaka prigodom njegova premještanja u novo korito 1898. godine, koja potvrđuje kontinuitet života na ovome području.

Nekad davno mnogo je mostova premošćivalo potok Medveščak. Bili su to uglavnom drveni mostovi. Jedan veći most bio je kod vrela Manduševec, a u povijesnim dokumentima se spominje i još jedan samo za pješake, kojim se iz Šoštarske ili Njemačke Vesi (danas sjeverna strana Jelačićeva trga) prolazilo prema Dolcu; bio je to most na današnjoj Splavnici. Mostovi u Puževoj ulici (današnja Jurišićeva), kod Ružičine (Kurelčeve) i Vrtlarske (Palmotićeve) izgrađeni su tek polovicom 19. stoljeća. Bilo je još i mnogo malih mostića, kojima se ulazilo u pojednine kuće, no oni nisu bili za javnu uporabu.

Mlinovi na potoku Medveščaku

Nedvojbeno je da su mlinovi na potoku Medveščaku imali gospodarsku vrijednost. Najstariji mlinovi spominju se kod Krvavog mosta. Potok Medveščak je u cijelom svom toku, posebice kroz Šestinsku i Ksaversku dolinu, bio veoma pogodan za tjeranje mlinova. Dugo vremena njegova je voda pokretala i tjerala gradske, obrtničke, kaptolske, samostanske i župne mlinove.

U 18. stoljeću prokopan je umjetni mlinski kanal, od Okrugljaka do Krvavog mosta; nazivao se Pretoka ili Prekopa, a u 19. stoljeću je nazvan Melinski potok. Taj kanal tekao je usporedo s Medveščakom. Mlinovi su nerijetko bili predmet svađe među građanima Gradeca i Kaptola.

Godine 1392. postignut je sporazum da se od vrta dominikanskog samostana (Palmotićeva-Jurišićeva) do mjesta gdje se Medveščak i Pretoka spajaju – a to je podno Popovog tornja – ne smije podići mlin. Od Popovog tornja do mlina Čuporovih, kraj Novoveškog groblja, Kaptol je mogao podizati minove, a od toga mlina prema sjeveru mogla je graditi gradska uprava. Milnove bi kaptolska i gradska uprava davale u najam. Mlinarski ceh je osnovan tek 1818. godine. Mlinarilo se čak u 25 žitnih mlinova.

Mljelo se žito za potrebe Zagreba, prije osnutka paromlina 1862. Mlinovi su uklonjeni najvećim dijelom krajem 19. stoljeća kada ih je gradska općina otkupljivala radi premještanja i zatrpavanja potoka Medveščaka. Neki od mlinova na Ksaverskoj cesti i u Mlinovima radili su do polovice 20. stoljeća. Po potoku Medveščaku i njegovim brojnim mlinovima dana su imena kasnijim ulicama, predio ispod Šestina do Ksavera zvao se Mlinovi (In molis), a onaj od Ksavera do Gupčeve zvijezde Mlinarska cesta.

Početkom 19. st. poduzetni veleposjednik Josip Franjo Rempfl organizirao je na Ksaveru, nedaleko od crkve, uz žitni mlin i uljaru, tj. mlin za sve vrste koštica. Uz poznati Schulhauserov mlin nalazila se pekarnica koja je 1930-ih snadbijevala cijeli Gornji grad svježim pecivima. Mlin se nalazio na križanju Ksaverske ceste i današnje Mlinarske ulice. Nadalje, mlin Ferdinanda Vogela, smješten između Mlinarske ulice i Ksaverske ceste, sjeverno od Gupčeve zvijezde, kasnije se razvio u veliki pogon bojadisaonice tkanina, a još kasnije u kemijsku čistionicu, koja je radila do 1970-ih. Ovo su tek neki od tadašnjih mlinova, dokumenti o povijesti Zagreba spominju još i više starih mlinova.

Javna kupališta i industrijska proizvodnja

Uz vodotok Medveščaka sredinom 18. stoljeća razvila se manufaktura, a u drugoj polovici 19. stoljeća industrijska proizvodnja. Primjerice, na početku Nove Vesi manufakturu papira, koja je za pogon koristila vodu iz potoka Medveščaka, 1828. zamijenila je manufaktura za proizvodnju posuđa od kamenine. Međutim, potencijal potoka Medveščaka i njegove vode poslužio je i za otvaranje brojnih javnih kupališta-zabavišta. Bilo je to početkom 19. stoljeća. Na desnoj obali Medveščaka, u današnjoj Medvedgradskoj ulici bila su dva kupališta: Parno kupalište na posjedu Schönbach (Lepa Ves) i Petrova parna kupelj.

Nova Ves je imala tri javna kupališta: Ivanovo kupalište s cvjetnim vrtom za odmor, drugo dolje na potoku Petrovo s lijepim perivojem i u njemu ljetnu i zimsku gositonicu, gdje su se održavali plesovi i razne gozbe, a treće među gornjim i donjim Medveščakom potokom maleno Josipovo parno kupalište. Najotmjenije kupalište i lječilište bilo je na sv. Ksaveru, Kupalište Mrzlice uz potok Medveščak. Ovo kupalište i lječilište je imalo bazene s protočnom vodom iz Medveščaka, uređaje za znojenje i tuširanje, naprave za ispiranje i uštrcavanje vode u pojedine vanjske otvore tijela, gostionicu za dijetnu prehranu i zdenac s dobrom pitkom vodom punom željeza.

Krajem19. stoljeća u Zagrebu, kao i u ostalim srednjoeuropskim gradovima, izdaju se dozvole za otvaranje javnih kuća tzv. bludilišta. Tako se Petrovo kupalište preorijentiralo u unosniji posao i postalo bludilište. U Kožarskoj ulici (današnja Medvedgradska) bilo je desetak bludilišta. Visoke ograde i neprozirna stakla čuvala su diskreciju ovakvih mjesta. Neka od tih bludilišta su nudila udobnost elegantnih salona i soba, na primjer ono u Petrovoj kupelji. Prema statističkim podacima iz 1907. godine, u Zagrebu koji je u to vrijeme imao 74 000 stanovnika, bilo je registrirano 46 prostitutki.

Regulacije potoka Medveščaka

Jedan od prvih regulacijskih planova pojavio se 1793. godine. Naime, uz česte poplave dugi niz godina pojavljivali su se i još neki problemi poput nečistoće i smrada, regulacije potočnog korita, popravci mostova… Krajem 19. stoljeća zanimljivu bilješku prenio je časopis Vienac. Bila je to bilješka Augusta Šenoe koji je tada napisao da se »Medveščak počam od takozvane Splavnice izvede u polje, ter da se načini veliki kanal do grada, kojim bi se roba Savom dopremati i odpremati mogla. Mjernici bjehu već izmerili mjesto, gdje bi valjalo kopat korito, al nije bilo novaca, pa je taj posao zaspao«.

Godine 1881. Gradsko poglavarstvo pozvalo je u Zagreb vrhunskog stručnjaka W. H. Lindleya, inženjera, (koji se dokazao izradivši program kanalizacije grada Frankfurta na Maini), kako bi on predložio plan regulacije potoka Medveščaka.

Premještanjem potoka Medveščaka (1869. -1898.) iz središta grada, u sklopu izgradnje gradske kanalizacije, počinje se ostvarivati ideja o kojoj se raspravljalo već u prvoj Osnovi za rasprostranjenje i poljepšanje grada Zagreba (1865.). Realizacijom tog najvećeg komunalnog zahvata započela je modernizacija Zagreba. Zatrpavanjem potoka Medveščak omogućeno je otvaranje novih ulica južno od Vlaške i njezino spajanje s Donjim gradom.

Potok Medveščak tekao je u novom reguliranom toku od 1898. po sredini ceste, od Gupčeve zvijezde do današnje Grškovićeve ulice. Godine 1906. uređena je cesta, zapadno od potoka a 1913. započela je gradnja kuća i uređenje istočno od njega. Konačno, 1930. zatrpan je kanaliziran potok Medveščak, a godinu dana kasnije, točno iznad potoka, položena je tramvajska pruga. Neposredno nakon prelaganja potoka Medveščaka, uslijedile su i nove regulatorne osnove koje je većinom, u ime Gradskog građevnog ureda, izradio Milan Lenuci. Prema projektu arhitekta Viktora Kovačića 1908. regulirane su Bakačeva i ulica Pod zidom. Ulica Medveščak imenovana je 1900. godine na sjednici Skupštine grada Zagreba.

Potok Medveščak još i danas teče

Potok Medveščak izvire povrh Kraljičina zdenca i još uvijek teče svojim prirodnim vodotokom i tvori mnogo manjih i većih slapova i vodopada. Njegovo regulirano otvoreno betonsko korito proteže se od Lagvića do Mihaljevca, gdje ponire u nadsvedeni kanal ispod Ksaverske ceste.

Nekad davno je potok Medveščak zadavao brige Zagrepčanima, nabujao bi i poplavljivao grad. Danas je Zagreb u potpunosti zaštićen od poplava bujičinih potoka s Medvednice, zahvaljujući retencijskim sustavima, koji prihvaćaju i dalje odvode vode podsljemenskih potoka.

Prije 12 godina u Muzeju Grada Zagreba postavljena je izložba Potok u srcu Zagreba, uz potok Medveščak – od izvora do ušća. Izložba je sjajno primljena, a popratno je štampan i istoimeni katalog autorice Nade Premrl, dugogodišnje kustosice i muzejske savjetnice. Knjiga-katalog je cjelovita i veoma informativna monografija o životu potoka Medveščaka, utemeljena na znanstvenim istraživanjima. Upravo je taj katalog poslužio kao predložak i pomogao u nastajanju ovog teksta o vrijednom zagrebačkom potoku Medveščaku.