Postmoderni svijet 2021+

Postmoderni svijet 2021+

Velik je problem stvaranje osjećaja da nam je uvijek potrebno nešto više i nešto novo, da su za život, a nužne stvari koje prije nisu bile potrebne, a zapravo nam ni danas nisu nužne za zadovoljan i ispunjen život

Ivan Remeta (Johnny)

Uvijek moderan i jednostavan – (Otac čuvenog džepnog noža bio je Švicarac Karl Elsener, vlasnik tvrtke koja je izrađivala kirurške instrumente. Kad je krajem 19. stoljeća otkrio da švicarske oružane snage nose noževe proizvedene u Njemačkoj kao dio standardne opreme, u Karlu Elseneru proradilo je domoljublje. Odlučio je napraviti švicarski nož za švicarsku vojsku. Osim što je sam po sebi prepoznatljiv i popularan, čuveni je alat u SAD-u sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća postao i sinonim za snalažljivost zbog špijunske akcijske serije ‘McGyver’ u kojoj je glavni lik većinu svojih problema rješavao upotrebom svakodnevnih predmeta i uvijek prisutnog švicarskog noža.)

– Ono što često nedostaje današnjem čovjeku postmoderne jest sposobnost promišljanja o životu, hrabrost za promatranje stvari drugačije od nametnutog javnog mnijenja.

Tendencije narcisoidnosti su toliko zahvatile današnje društvo da se osobni stil života rijetko stavlja pod upitnik. Nedostaje hrabrost za sučeljavanje sa samim sobom, preispitivanje onoga što činimo i za čim čeznemo. Većina ljudi danas to čini tek kad bude kasno, kad izgube obitelj, zdravlje i prijatelje.

Današnje društvo ne želi jakoga i racionalnoga pojedinca koji je sposoban promišljati o životu, nego ovisnika kojim može manipulirati u svaka doba.

Cijena takva odnosa prema životu je sve veći broj buntovnih “beskućnika”, vukova samotnjaka koje društvo samo tolerira.

Sve se vrti oko kapitala i profita. A novac, kako s pravom primjećuje filozof Richard Precht, dugoročno uništava sve vrijednosti „jer ne priznaje niti jednu drugu vrijednost osim sebe“.

Veliki je problem medijsko stvaranje osjećaja da nam je uvijek potrebno nešto više i nešto novo. Stvara se osjećaj da su za život nužne stvari koje prije nisu bile potrebne, koje uistinu niti danas nisu nužne za zadovoljan i ispunjen život. Čovječanstvo će razoriti samo sebe, uništiti mogućnosti za život ukoliko ne bude sposobno odreći se onoga što nije nužno za život.

Koliko je danas ta politika, koja često govori o miru i globalnoj pravednosti, neodgovorna i dvolična, najbolje se pokazuje u natjecanju u prodaji oružja.

O tome kakve bi to sve posljedice moglo imati za svijet, ne razmišlja previše politička elita opterećena profitom. Umjesto da se ozbiljno razmisli o novoj /staroj etici, koja bi uključivala poziv na odgovorniji život u kojem pojedinac ne bi bio pretvoren u robot-konzumenta, koji bi se uspio osloboditi umjetno stvorenih potreba, i dalje se govori o potrebi „neograničenog gospodarskog rasta“ koji sam po sebi traži također bezgranična konzumenta.

Pjesnik i filozof John O’Donohue napisao je: “U ovom postmodernom svijetu glad za pripadanjem rijetko je kad bila intenzivnija, nužnija. […] I, iako se čini da nas tehnologija ujedinjuje, ona nam zapravo najčešće nudi simulirane slike koje nas udaljavaju od naših života. “Globalno selo” nema cesta ni susjeda; to je bezličan, neosoban krajolik iz kojeg je izbrisana svaka individualnost.”

Ipak, jedna priča nudi rješenje. Franz Kafka sreo je djevojčicu u parku kojim je svakoga dana šetao. Djevojčica je plakala. Izgubila je lutku i bila je neutješna. Kafka se ponudio da joj pomogne u traženju lutke, pa su se dogovorili da se nađu na istome mjestu sljedećeg dana. Budući da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici.

“Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisat ću ti o svojim dogodovštinama.”

Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo s djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama njezine omiljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu. Kada je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio lutku. Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj. Na prikačenoj poruci pisalo je: “Putovanja su me izmijenila…”

Puno je godina kasnije sad već odrasla djevojka u lutki pronašla skriveno pismo. Sažetak tog pisma glasio bi: “Sve što voliš jednog ćeš dana izgubiti, ali na kraju će se ljubav vratiti u nekom drugom (ob)liku.”

Umjesto zaključka:

Nužno je upoznati sve što jest i imati hrabrosti podijeliti ono što jesmo s drugima, kako bismo mogli ponovo pogledati jedni drugima u oči i tamo pronaći sjajne istine umjesto strašnih sjena.

';return t.replace("ID",e)+a}function lazyLoadYoutubeIframe(){var e=document.createElement("iframe"),t="ID?autoplay=1";t+=0===this.dataset.query.length?'':'&'+this.dataset.query;e.setAttribute("src",t.replace("ID",this.dataset.src)),e.setAttribute("frameborder","0"),e.setAttribute("allowfullscreen","1"),e.setAttribute("allow", "accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture"),this.parentNode.replaceChild(e,this)}document.addEventListener("DOMContentLoaded",function(){var e,t,a=document.getElementsByClassName("rll-youtube-player");for(t=0;t