Poruka sudionicima današnje konferencije o otpadu u Poreču

Što će se dogoditi u Poreču? Dogodit će se isto što se događa zadnjih dobrih 20 godina na desetini sličnih skupova, a što se može prokomentirati parafraziranjem izjave Greta Thunberg nakon klimatske konferencije u Glasgovu: »Međunarodna konferencija u Poreču (Glasgowu) je gotova. Evo sažetka: Bla, bla, bla.«

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Ekstremno samoljubivi će zapaliti čovjeku kuću, samo da bi ispekli sebi jaja. (Francis Bacon)

U Poreču se u vrijeme objave ovog poučka održava još jedna u nizu od međunarodnih konferencija o otpadu. Uvijek isti sadržaj je umotan u dosad nekorišten naziv Prostorni planovi i kružno gospodarenje otpadom. Čestitke na originalnosti!

I ovo savjetovanje pokazuje da je za neke u otpadu ipak novac. Za koga? Za organizatore savjetovanja, kongresa, simpozija, okruglih stolova, tečajeva za nepotrebno i potrebno. Za članove akademske zajednice da stave još jednu recku u popisu radova i budu bliže besmrtnima u HAZU.

Domaća industrija se naivno nada da će na skupovima moći dokazati da je (i) domaće dobro, pa neki puta i bolje od stranoga, vjerujući da će možda sljedeći puta projekti (rezervirani za podobne uhljebe i uglavnom strane tvrtke) biti dostupni i njima (https://zg-magazin.com.hr/pacja-skola-za-otpad-ili-jadni-poglavica-seattle/).

Kako je među strukom, zahvaljujući i ovom portalu, znan moj napor kojeg ulažem da prestanemo sa štetnim tehnologijama na centrima za gospodarenje otpadom, bio sam pozvan da pripremim članak za časopis Tehnoeko, koji se dijeli sudionicima. Trebao sam usporediti tehnologije koje nam, isprika na izrazu, »uvaljuje« udružena koalicija domaćih i EU stručnjaka, s tehnologijom domaćeg proizvođača, TEHNIX-a.

Članak koji nije objavljen

Prije koji dan sam dobio časopis Tehnoeko. Iznenadio sam se, članak, iako usklađen s glavnim urednikom, nije objavljen. Pogledao sam sadržaj časopisa i bilo mi je jasno zašto nema članka. U časopisu se veliča, unatoč više nego vidljivim promašajima, tehnologija regionalnih centara obrade otpada. Nisam protiv koncepta, već sam protivnik logistike i neprimjerene tehnologije.

Možete pomisliti da sam uvrijeđen. Jesam. Uvrijeđen sam da je kod nas nestala struka i da smo postali vazali neznanja i egoističnog interesa pojedinaca. Kada se pogleda novac koji ubiru za stručno nepotkovane studije, koje opet pogoduju čudnim tehnološkim rješenjima, čovjeku se zavrti u glavi.

Ovdje ću, iako u zadnje vrijeme izbjegavam navoditi imena, spomenuti već deset godina kod nas, na pravdi Boga, ustoličenog, glavnog gurua za problem otpada u Hrvatskoj, nekadašnjeg asistenta, a sada dr. sc. Renata Šarca iz Austrije. Da je on znao kao asistent, ono što nažalost ne zna niti kao dr. sc., regionalni centri ne bi izgledali ovako. S pravom spominjem i izvanrednu profesoricu Aleksandru Anić Vučinić, koju sam čak i javno molio da kao predsjednica Hrvatske udruge gospodarenja otpadom (HUGO), pomogne kako bi spriječili prodavanje odpadaške magle (https://zg-magazin.com.hr/hugo-javi-se-mi-znamo-vise-od-njih/).

Javni poziv svim stručnjacima

Moram spomenuti i glavnog sudionika u pripremi većine tehnološki promašenih projekata, gospodina Danka Fundurulju. Poveznice na »poučke« koji se dotiču njegovih tehnoloških kreacija ima »bezbroj«.

Ovo je još jedan javni poziv i njima, svim bivšim i sadašnjem ministru, nevladinim zelenim stručnjacima – opovrgnite ono što iznosim. Hoće li se ovaj puta odazvati raspravi? Hoće li iskoristiti prostor, ako nigdje onda i ovoga portala da me demantiraju? Neće. Nemaju oni niti znanja niti petlje razgovarati argumentima struke.

Što će se dogoditi u Poreču? Dogodit će se isto što se događa zadnjih dobrih 20 godina na desetini sličnih skupova, a što se može prokomentirati parafraziranjem izjave Greta Thunberg nakon klimatske konferencije u Glasgovu: »Međunarodna konferencija u Poreču (Glasgowu) je gotova. Evo sažetka: Bla, bla, bla.«

Evo članka koji nije objavljen u časopisu Tehnoeko. Prilog je malo duži. Nisam siguran da ga žele (vjerujem da bi sadržaj mogli da nema osobnih interesa) razumjeti gore spomenuti. Siguran sam da je jasan za svakoga s malo zdrave seljačke pameti i mudrosti dobre domaćice.

KAKO ODABRATI RJEŠENJE ZA KOMUNALNOG OTPADA (Neobjavljeni članak u časopisu TEHNOEKO)

Dr. – Ing. Viktor Simončič

Činjenica je da se u Hrvatskoj još uvijek odlažu najveće količine komunalnog otpada (KO). Čak i one općine gradovi koje u RH imaju najviše stope odvojenog sakupljanja KO-a i dalje odlažu znatne količine. Svijetli primjeri održivog kružnog gospodarenja otpadom komunalne su tvrtke: Prekom, Unikum, Ponikve, Komunalac Koprivnica, Komunalno Križevci… Ohrabruje činjenica da su mnoge komunalne tvrtke na tom putu. Nažalost, još uvijek je zamjetno veći broj jedinica lokalne samouprave (JLS) koje uvelike zaostaju u recikliranju KO-a, te će se još vrlo dugo vrijeme u Hrvatskoj odlagati uglavnom neoporabljeni MKO. Uvođenje zakonom predviđene naknade za odlaganje, kao i sukladno okolišnoj politici EU stvaranjem uvjeta, da se onaj dio komunalnog otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno oporabiti iskoristi kao gorivo iz otpada (GIO), zasigurno će se smanjiti odlaganje.

Središte javne pozornosti usmjereno na odvojenom sakupljanju komunalnog otpada. Posljednje dvije godine, uz podršku Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, JLS užurbano otvaraju reciklažna dvorišta i nabavile su 1,2 milijuna komada posuda za odvojeno sakupljanje KO-a, uglavnom iz uvoza. Nažalost, zanemaruje se činjenica kako konačni cilj nije odvojeno sakupljanje otpada, već recikliranje i energijska oporaba.

EU zakonodavstvo u postignute ciljeve za stupanj reciklaže, tj. u materijalno iskorištavanje pojedinih dijelova otpada omogućuje uračunavanje svih količina koje se oporabe, neovisno od načina na koji su pripremljene za oporabu, pa i one količine koje se na sekundarnom mjestu izdvoje iz mješovitog komunalnog otpada (MKO). Bitno je postići cilj, a ne način kako se on postiže.

U RH je uvriježeno pravilo u da se frakcije za ponovnu oporabu mogu dobiti samo ako se odvojeno izdvajaju na izvoru. Razvoj novih tehnologija, među kojima se ističe MO BO TO kompanije Tehnix, to demantira i omogućava izdvajanje (čistih!) korisnih sirovina i iz mješovitih frakcija. Koje prednosti u ispunjavanju ciljeva okolišne politike EU omogućuje ova tehnologija, nekom drugom prilikom.

O Centrima gospodarenja s otpadom

Blago rečeno u RH smo se malo izgubili u gospodarenju s otpadom. Ostali smo na konceptu županijskih – regionalni centara gospodarenja s otpadom (CGO) uz odvojeno izdvajanje na izvoru, osmišljenom prije 20 godina. Sam koncept nije u biti pogrešan. Pogrešni su odabrane tehnologije, logistika – povezanost s obavezama jedinica lokalne samouprave da na izvoru izdvajaju najmanje 50 posto otpada.

Financijska prihvatljivost za korisnike bila je temeljena da se neće povećati troškovi prikupljanja i na procijenjenoj zaradi na prodaji odvojenog otpada. Razumljivo je da izdvajanje korisnog dijela otpada iz MKO-a nije razmatrano, jer tada za to nije postojala odgovarajuća tehnologija. Takav pristup zadnjih 10 godina nije opravdano upravo zahvaljujući inovativnoj tehnologiji MO-BO-TO pa bi i sortiranje MKO na izvoru itekako moglo imati smisla.

Šteta što je propuštena prilika da se, s obzirom na mogućnosti MO-BO-TO tehnologije nije iskoristila prilika i unaprijedio postojeći Plan gospodarenja otpada. S obzirom na činjenicu da je od planiranih CGO realizirano manje od pola (izgrađeni Marišćina, Kaštjun i Bikarac, a Biljane Donje u gradnji), to treba učiniti što prije.

Prvi CGO (Kaštjun i Marišćina) izvedeni su tako da, osim metala, ne omogućuju materijalno iskorištavanje nijedne frakcije otpada, jer je prvi korak obrade mljevenje MKO na ulazu. Nakon mljevenja slijedi biosušenje i razdvajanje otpada na dva dijela: kruti otpad kao gorivo (GIO) i stabilizirani biootpad koji se odlaže u takozvano bioreaktorsko odlagalište. Kada se prikupe dovoljne količine stabiliziranog biootpada planira se provesti anaerobna razgradnja i iskoristiti nastali plin. Koncept bioreaktorskih odlagališta u Europi, osim za ostatke ostatka komunalnog otpada (10 – 15 % – jedan primjer u Italiji) gotovo ne postoji.

Za razliku od Kaštjuna, koji je izveden za obradu 65 % MKO i Marišćine koja je izvedena za 100 % MKO, kod drugih CGO (u pripremi: Piškornica, Lećevica, Šagulje, Lučino Razdolje, Babina Gora; Bikarac izgrađen i Biljane Donje u izgradnji), uvažava se obaveza izdvajanja na izvoru, tako da su kapaciteti CGO planirani na 50 % MKO otpada, sa (ili bez?) prihvata za sortiranje i obradu i na izvoru odvojeno prikupljenog otpada. Odustalo se i od bioreaktorskog koncepta zbrinjavanja biootpada. No, sve je i dalje u najmanju ruku upitno!

Kako izabrati sortirnicu?

Odgovor je jednostavan, treba odabrati onu koja će omogućiti dobivanje pojedinih frakcija iz različito onečišćenih tokova otpada, što veće čistoće, što bliže 100 %, koja je jeftina i ima najmanje operativne troškove. Treba izabrati sortirnicu koje omogućuje i izdvajanje korisnih sirovina iz na izvoru odvojeno prikupljenog korisnog otpada te izdvajanje preostalog korisnog otpada i iz mješovitog otpada.

U praksi je izdvajanjem na izvoru nemoguće dobiti potpuno čiste frakcije, pa se na izvoru izdvojene frakcije od mješovitog otpada razlikuju samo po udjelu drugog otpada koji ne spada u tu posudu. Taj udio može biti 30 % pa i više. Poznat je primjer iz Njemačke, gdje u „žutoj vreći“ za ambalažni otpad, udio drugog otpada premašuje čak 50 %.

Sortirnice mogu biti vrlo jednostavne linije, pa sve do automatskih, koje imaju smisla, samo kada se radi o razdvajanju relativno jednoobraznih materijala, kao npr. razdvajanje pet ili staklenih boca po boji.

Automatske sortirnice – koje to (možda) nisu

Na CGO-ima se planiraju automatske sortirnice, pri čemu je jedan od glavnih argumenata smanjeni broj radnika. Primjer CGO Lučino Razdolje: Od specifične strojne opreme, predviđeno je: 1 rotosito, 3 magnetska separatora, 2 separator s vrtložnim strujama, 1 balistički separator i 7 optičkih separatora. Planirane su i 3 linije za ručno sortiranje: Sortirna kabina za izdvajanje stakla, sortirna kabina za kontrolu kvalitete izdvojenih metala i sortirna kabina za završnu kontrolu kvalitete. Time je eliminiran glavni argument onih koji se zalažu za automatske linije, a to je ušteda na radnoj snazi. Broj radnika uz svu opremu nije (bitno) manji od sortirnica koje ne nose atribut »automatski«.

Kako se radi o nizu povezanih linija, složen je i sistem pročišćavanja otpadnog zraka, koji se sastoji od niza cjevovoda s brojnim mjestima za odsis onečišćenog zraka, vrećastog filtar, ispiranja plinova – skrubera, biofiltra… Potreba za električnom energijom je na razini 3-4 MW.

Uz svu tu opremu, postiže se čistoća izdvojenih frakcija od samo 90 %. Oni koji se razumiju u tržište sekundarnih sirovina, znaju da se frakcije čistoće od 90 %, koje se prije iskorištavanja moraju još jednom sortirati gotovo da nemaju tržišnu vrijednost i često za preuzimanje frakcija takve čistoće čak treba platiti.

Sortirnice koje se ne zovu automatske

Linije za sortiranje otpada nisu nikakva novina. Istinski tehnološki iskorak u razvoju sortiranja MKO otpada je napravila kompanija Tehnix (Donji Kraljevac), koja je razvila jednostavnu i učinkovitu tehnologiju MO-BO-TO. U odnosu na tehnologije sortiranja u CGO-ima ne zahtijeva povećani broj radnika. Radi se o tehnologiji, koja posebnom izvedbom rotosita omogućava izdvajanje bio otpada i svih drugih mineralnih dijelova otpada, izdvajanje prašine i prema potrebi sušenje, prije linije za sortiranje.

Tehnologija MO-BO-TO omogućava dobivanje praktički 99 % (100 %) čistoće svake željene frakcije tj. one vrste koju ekonomski i okolišno ima smisla u danom trenutku materijalno oporabiti, što je na automatskim sortirnicama nemoguće, jer su pojedine frakcije određene tehnologijom. Na kraju linije se u obliku GIO koristi sve ono za što ne postoji (trenutna) tržišna potreba za materijalnu oporabu. Može se izdvojiti i sve ono što može predstavljati problem u korištenju GIO. GIO je praktički suh, sa značajno manje vlage nego GIO proizveden na automatskim linijama i može se prilagođavati s obzirom na sastav i toplinsku vrijednost.

Pročišćavanje zraka se odvija odsisom onečišćenog zraka samo na jednom mjestu i samo preko vrećastog filtera. Primjer MO-BO-TO se može vidjeti kod susjeda, a uskoro će se moći vidjeti i u Rijeci. U usporedbi s CGO-ima gdje je instalirana snaga reda veličine od 3 – 4 MW, a na MO-BO-TO je nekih 3 – 400 kW, koja se može dobiti panelima na krovu hale.

Zbog složene opreme visina hale CGO je 15 m i gradi se u pravilu kao fiksni objekt. MO-BO-TO ima visinu < 7 m i izvodi se kao montažna čelična hala. Investicijski i operativni troškovi su kod MO-BO-TO nekoliko puta niži u odnosu na CGO.

Kakvu obradu biootpada odabrati?

Primjer obrade biološkog otpada u bioreaktorskom odlagalištu (Kaštjun i Marišćina) je u najmanju ruku upitan. Dobro je da se shvatilo da ta inovativnost nema financijskog, a dvojim i okolišnog smisla, pa nije predviđene na preostalim CGO.

Za obradu biootpada na CGO nije predviđene jedinstvena tehnologija. Zajedničko kod svih CGO je činjenica, da se nakon razgradnje biootpada (aerobna, anaeroban + aerobna), znači kada se on praktički pretvori u kompost (nije bitna kategorija) i prestaje biti aktivan, planira odlaganje na odlagalište s otplinjavanjem. Kao inženjer ne mogu razumjeti kako je potrebno otplinjavati nešto gdje nema plina, niti postoji mogućnost da se on razvije!?

Kao primjer, na CGO Lučinom razdolju predviđena je jedna od „inovativnijih“ tehnologija sastavljena je od slijedećeg: jer izdvojeni biootpad iz MKO na centru nema potrebni potencijal za stvaranje bioplina (najveći dio biootpada se planira izdvojiti na izvoru), doda mu se cca. 15 % svježeg strukturnog biološkog materijala kako bi proces anaerobne obrade (digestija) uopće mogao početi,. Kada se završi anaerobna biološka obrada, nastao digestat, se prozračuje te dodatno podvrgava aerobnoj razgradnji. Pojednostavljeno aerobnom biloškom razgradnjom treba biološki obraditi digestat koji je biološki već anaerobno obrađen i ne sadrži više nerazgrađeni biootpad. I kako to nije sve, nakon aerobne razgradnje se digestirani i kompostirani materijal odlaže na odlagalište s otplinjavanjem, iako se neme što otplinuti, jer više nema nerazgrađenog biootpada, koji jedini razgradnjom može starati gorivi plin.

Aerobna obrada predlaže se, ili u zatvorenim komora (Šagulje) ili u halama (Babina Gora) s unošenjem zraka odozdo.

U sklopu MO-BO-TO, Tehnix je razvio i obradu biootpada. Tehnologija se temelji na tzv. »bioreaktorskom kompostiranju«. Sastoji se u pripremi materijala odgovarajućim šrederom-kidalicom (cilj je dobiti ne pretjerano usitnjeni materijal sa što većom površinom), kontroli procesa kompostiranja, prilagođenom vlaženju i prema potrebi dodatku aktivnih tvari po cijeloj hrpi odgovarajućim komposterom. Tako da se vrijeme kompostiranja bitno skraćuje i iznosi, za kompostiranje izuzetno kratkih 6 – 8 tjedana.

Postupak je učinkovit i omogućuje cjelovitu razgradnju organske tvari iz na izvoru prikupljenog biootpada i iz biootpada koji se izdvaja iz MKO. Zakonodavac bi, koristeći iskustvo bioreaktorskog kompostiranja trebao podobro analizirati zakonodavstvo EU, te da se obrađeni biootpad iz mješovitog otpada ne odlaže, već da se, u slučaju da su svi parametri u dozvoljenim granicama, koristi za tercijarne svrhe (npr. prekrivka, završni sloj na odlagalištima, ozelenjivanje devastiranih prostora,……).

Prednost MO-BO-TO

Kaštjun je izveden za obradu nekih 65 % ukupnog komunalnog otpada u Istarskoj županiji, a Marišćina, za 100 % komunalnog otpada Primorsko – goranske županije. Da je na Marišćini odabrana tehnologija tvrtke Tehnix, Marišćina bi itekako imala smisla. Postigla bi se praktički 100 % reciklaža za one materijale koji se ekonomski i okolišno isplativo mogu materijalno oporabiti, dobio bi se GIO barem s 20 % većom toplinskom moći. Izdvojio bi se i sav biootpad, koji bi se mogao iskoristiti, za neku tercijarnu upotrebu. Osim toga, nijedna lokalna samouprava ne bi morala graditi vlastite sortirnice i kompostane.

Kako birati najbolje rješenje?

Gdje je problem pogrešnog odabira tehnologija/rješenja, ne samo, kod CGO? Mudri kod danog probleme prvo zatraže najbolje tehnološko rješenje, kojim se za najniže investicijske i operativne troškove postižu zacrtani ciljevi. Nakon toga za odabrano rješenje traže najboljeg (najjeftinijeg) (pro)izvođač, s dokazanim referencama.

Da je bilo mudrosti tako su se trebali provoditi i natječaji za CGO. Problem leži u činjenici da se natječaj za CGO priprema po Žutoj knjizi FIDIC “Fédération Internationale des Ingénieurs-Conseils” , prema kojoj izvođač projektira i izvodi postrojenje, a provodi po Crvenoj knjizi (izvođač mora izgraditi postrojenje po natječajnoj dokumentaciji, koja nije pripremljena na natječaj po Crvenoj knjizi).

Na tu činjenicu upozoravam još od natječaja za Marišćinu, a nedavno je u svom tumačenju to potvrđeno iz EU: DG REGIO zatražit će od hrvatskih vlasti da pojasne svoje natječaje i postupak odabira prema jednoj jedinstvenoj knjizi FIDIC-a, odnosno Žutoj knjizi “Fédération Internationale des Ingénieurs-Conseils” (FIDIC) koja se koristi za radove koje je prvenstveno izradio Izvođač. Odabir ponuditelja trebao bi slijediti pravila iste knjige, odnosno žute knjige, kako bi natječajna dokumentacija bila više orijentirana na rezultat nego na propisivanje posebnih tehnika, te stoga omogućila više ponuditelja.

Postupak u Crvenoj knjizi, budući da ima više propisa, mogao bi suziti ponuditelje, a da se prioritetno ne usredotoči na rezultate i zahtjeve za izvedbom, dopuštajući različita tehnička rješenja za obradu otpada. Drugim riječima, natječajna dokumentacija ne bi trebala propisati tehnologiju, već rezultat, odnosno objaviti i odabrati prema žutoknjižnoj proceduri, dok bi se Crvena knjiga trebala koristiti samo u slučaju ponuda samo za izgradnju.

Nažalost, unatoč upozorenja iz EU, nema promjena u proceduri provedbe natječaja.

Na dosadašnje natječaje za CGO su se, u pravilu, javile tvrtke koje nemaju, s izuzetkom jedne, niti vlastite tehnologije niti proizvode opremu, a niti upravljanja sa sličnim postrojenjem. Zato ne čudi da je za izvođenje CGO Lučino razdolje odabran konzorcij iz Bosne i Hercegovine.

Prema mom poznavanju kompetentnosti barem jedne od tri tvrtke u konzorciju, a vjerujem da se odnosi i na druge dvije, to će im, izgleda samo na moje veliko čuđenje, biti prvi susret s takvim projektom. Sjećam se da je iz natječaja za CGO Bikarac isključen Tehnix, jer za jedno referentno postrojenje u Rumunjskoj, domaćin nije dovršio proceduru ishođenja građevinske dozvole. Kako izgledaju reference onih koji prolaze?

Na pitanje: »Treba li kod izbora tehnologija na CGO, ili kod odabira za obradu otpada na lokalnoj razini, izabrati sortirnicu i kompostanu po tehnologiji Tvrtke Tehnix«, odgovor je – možda. Naime, treba odabrati onoga tko može ponuditi najbolje sljedeće uvjete: visina investicije (oprema i objekti) i visina operativnih troškova, uključujući troškove održavanja i specifičnu potrebnu energiju, dobivanje 99 % čistih odabranih frakcija za materijalnu oporabu, GIO visoke kakvoće i toplinske vrijednosti, dobivanje komposta u ciklusima od < 8 tjedana,…

S obzirom na inovativnost MO-BO-TO sumnjam da trenutno netko ima bolju tehnologiji. Pa da se i pojavi netko bolji, bila bi to prednost za korisnike. Za sada takve ne vidim.