Poruka komentatorima – amaterima: Usprkos svemu, plastika ostaje!

(Ilustracija: Pixabay)

Ne napadajte plastiku koju ne vidite.

Razgovarajmo o plastičnim proizvodima.

Koji postaju plastični otpad.

Tvrdnja da je plastični otpad plastična kaljuža je novost. Ali sad je već prevršena svaka mjera

Postoje tri skupine komentatora. Profesionalci i dvije skupine amatera. Prva skupina komentatora amatera, stručnjaka s profesionalnim zanimanjem različitim od javnih medija, izabrana je zbog svoje podobnosti za politiku dotičnog medija. Neki su relativno kratko vrijeme komentatori. Prof. Valerije Vrček, međutim, uskoro će proslaviti dva desetljeća kao komentator u Glasu Koncila.

Drugu skupine čine oni kojima je danas, prvenstveno u dnevnome tisku, praktično zabranjeno objavljivanje. To su bili stručnjaci koji su komentirali određene pojave putem rubrika Pisma čitatelja. U pravilu su se osvrtali na neke pojave, povezane sa svojom strukom. U ona teška vremena, takvi su komentatori bili dobro došli. Urednici, ako je tekst bio u okviru tekućih pravila, trudili su se da poprave dostavljeni tekst.

Plastika kao neiscrpna tema

U ovom slučaju, zanimaju me oni amateri koji su niz godina podobni. Priznajem, na temelju dugogodišnjeg iskustva, teško je iz tjedan u tjedan imati dovoljno raznovrsne teme. Jedna koja privlači takve komentatore, već niz godina je plastika.

Povod za ovaj tekst je napis dugogodišnjega komentatora Glasa Koncila, prof. dr. sc. Valerija Vrčeka, objavljen 13. travnja 2023. pod naslovom „(Pri)govor znanosti IPAK NIJE TAKO JEDNOSTAVNO Može li se plastika reciklirati?“ Tekst je dan kasnije prenio „Narod.hr“.

Prije osvrta na neke dijelove tog teksta, najprije dio poruke, tada još docentu, V. Vrčeku objavljene u Vjesniku 10. kolovoza 2004.

»Doc. dr. sc. Valerije Vrček i suradnici vrlo su uspješni i suvremeni hrvatski znanstvenici. …

Istodobno pišu na hrvatskom, popularizacijske članke, među ostalim i u Glasu Koncila. I to o onom čime se u pravilu ne bave, o plastici. … Na području plastike i gume te osobe nitko ne poznaje, kada se potpisuju kao Kršćanska inicijativa Pro scientia. Nikada nisu pokušali ponuditi svoje znanje o plastici specijaliziranom časopisu Polimeri (op. a. izlazio od 1980. do 2016.). Pišu i pišu, tamo gdje njihovo znanje nitko ne može provjeravati. Zato su njihovi tekstovi o plastici ipak samo djelomično točne kompilacije, gotovo isključivo izvora na engleskom jeziku.«

Pokušao sam upoznati s tim tek djelomično točnim tekstovima urednike. Uzalud. Pridodan je i savjet, aktualniji nego tada:»Pišite popularizacijski o onom čime se bavite. Kao farmaceuti, ako želite pomoći svijetu i čovječanstvu, pišite na isti, vrlo kritički način o farmaceutskoj industriji. Za to ste područje zaista visoko osposobljeni.«

Neki opći podaci

Godine 1951. proizvodnja plastike bila je 1,5 milijuna tona. Godine 1950. na Zemlji je bilo 2,6 milijardi stanovnika. Broj stanovnika premašio je 15. 11. 2022. godine 8 milijardi stanovnika. Prema podacima PlasticsEurope iz listopada 2022., svjetska proizvodnja plastike bila je 2021. godine 371 milijun tona. Usporedbe radi, to je obujamni ekvivalent proizvodnje čelika od 2,97 milijardi tona. Do sada proizvodnja čelika nije dosegla granicu od 2 milijarde tona godišnje.

U proteklih sedam desetljeća proizvodnja, pretežno fosilne, plastike porasla je za tri puta brojnije stanovništvo 247 puta!!! Postoji brojni razlozi tome. Međutim, plastičarima se opravdano prigovara da nisu dovoljno učinili za gospodarenje plastičnim otpadom. Nužna je još jedna napomena. Sve plastika ubraja se u polimere: pretežno organske te anorganske. Prema tome plastika je samo dio polimera. Što je dovelo do nove podijele materijala, na polimere i nepolimere.

Analiza teksta

Pitanje iz naslova, „Može li se plastika reciklirati?“ je neodređeno. Nadnaslov gospodarenja otpadom je oporaba. Oporaba može biti: mehaničko recikliranje, kemijsko recikliranje i energijska oporaba (spaljivanje).

Prelazi granice mogućnosti raspravljanja s autorom na stranicama javnih medija, a posebnih nema. Stoga će se ukazati samo na neke neosnovane tvrdnje koje nisu u skladu sa zakonskom regulativom.

U svakom slučaju niti jedan otpad sam po sebi nije smeće, već potencijalno sirovina koja se može nekoliko puta, ali ne i beskonačno, obnavljati. Tvrdnja da je plastični otpad plastična kaljuža je novost. Trebalo bi definirati što u ovom slučaju znači riječ kaljuža. Plastična kaljuža sadrži „teške metale, sintetske antioksidanse, omekšivače plastike, boje, arome, … .

Kemijskim rječnikom, radi se o antimonu, živi, ftalatima, organofosfatima, bisfenolu A, kloriranim ugljikovodicima, polibromiranim difenilnim eterima, benzofenonima… .“ Te tvrdnje o plastičnom reciklatu nemaju potporu u odgovarajućim EU uredbama. Posebno se to odnosi na Uredbu Komisije (EU) 2022/1616 оd 15. rujna 2022. o materijalima i predmetima od reciklirane plastike koji dolaze u dodir s hranom. Koja predviđa i dekontaminaciju reciklata.

Imajući u vidu zakonsku regulativu u Europskoj uniji, potpuno su neosnovane tvrdnje kako “plastična kaljuža” koja nastaje recikliranjem sadrži antimon, živu, ftalate, organofosfate, bisfenol-A, klorirane ugljikovodike… te kako je “plastika, posebno ona za jednokratnu uporabu, kemijsko smeće”. Kada bi to bilo točno, ova se vrsta plastičnih proizvoda ne bi mogla koristiti ni za neke druge primjene, a pogotovo ne za primjene gdje dolazi u dodir s hranom.

Usprkos člancima poput ovog prof. V. Vrčeka, ne će doći do zabrane plastike. Njezina proizvodnja će trajno rasti. No, ljudsko biće treba učiniti mnogo više da kontrolira plastični otpad i izgradi odgovarajuća postrojenja za njegovu oporabu. Problem se može riješiti samo kombinacijom mehaničkog recikliranja, kemijskog recikliranja (u povojima) i energijskom oporabom. Pri čemu se dobiva znatna količina toplinske energije.

Zaključak

Članci poput „Može li se plastika reciklirati?“, ako se objavljuju u visokotiražnim medijima, mogu kod čitateljstva kao potencijalnih potrošača stvoriti neopravdanu bojazan od velike skupine tih materijala. Koji su danas nezamjenjivi u medicini, automobilskoj industriji, pri proizvodnji pakovanja (ambalaže) za hranu i mnogim drugim područjima. Odgovornost za objavu takvih članaka u velikoj mjeri snose i urednici medija koji ih objavljuju.

Postavlja se pitanje nije li i ovaj članak jedan u nizu onih koje je moguće ubrojiti u one koje je obuhvaća naslov Nakon zdravstvene diktature stiže još gora – eko diktatura (Hrvatski fokus, 17.11.2021.)

Profesor emeritus Igor Čatić