Poreč: Četiri pročistača umjesto jednog

Poreč: Četiri pročistača umjesto jednog

(Foto: Wikipedija)

Bečani su htjeli dobrim primjerom pokazati da se transparentnim radom komunalni problemi mogu rješavati u korist građana. No kako je kod nas prevladao princip »ima li tu mene igdje?«, doslovno su otjerani

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Budala misli da je mudar, mudar zna da je budala. ( William Shakespeare)

Viktor Simončič

Pročitah kako su u sklopu EU projekta Sustav odvodnje sa uređajima za pročišćavanje grada Poreča otvorena dva uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. U drugoj fazi će se graditi još dva. Ukupni kapacitet svih četiriju uređaja predviđen je za 130.000 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2011. u samom gradu Poreču je obitavalo manje od 10.000 stanovnika, a sa svim okolnim naseljima koja pripadaju gradskoj ustrojstvenoj cjelini imao je manje od 17.000 stanovnika.

Uređaji za pročišćavanje na 5 lokacija (jedna za sušenje mulja) zauzet će 70.000 četvornih metara. Ukupna vrijednost 500 milijuna kuna, od čega 74 % (375 mil.) sufinancira EU,  a 25 % (125 mil.) mi.

Prisjetih se kako se početkom 2000. godine igrom slučaja pojavila prilika da se napravi nešto na odlagalištu otpada Košambra u Poreču. Na nekom sastanku ili skupu, tadašnji predsjednik Uprave »Usluge« iz Poreča, gospodin Savo Krajcar pozvao me da posjetim postojeće odlagalište i pomognem iznalaženju rješenja. Na osnovi iskustva kojeg sam stekao preko nažalost pokojnog Zorana Simića iz Ljubljane, genijalca za postupanje s otpadom, predložio sam da se iskoriste sve prednosti lokacije i da se po mogućnosti odlagalište i preradi.

U »Usluzi« Poreč došlo je kasnije do zamjene mjesta. Predsjednikom uprave postao je gospodin Edo Jugovac, no to nije promijenilo ništa na konceptu jer je i Savo ostao uključen, kao što je to prije njega bio Edo. Po Zoranovom prijedlogu organizirana je probna prerada 10 000 m3 stare deponije. Od 10.000 m3 natrag je trebalo vratiti samo 2000 m3.

Rješenje iz Beča

Kako sam surađivao s nekoliko firmi iz Austrije, ali i s Gradom Bečom, preko gospodina Webera, direktora izgradnje Beča, koji je od kasnih šezdesetih u Poreču imao vez za jahtu, rodila se ideja da se Gradu Poreču ponudi rješenje u kojem bi se našla iskustva i Zorana i austrijskih tvrtki na preradi starih i izgradnji novih odlagališta. Ujedno i bečka iskustva s financiranjem takvih rješenja na principu javno-privatnog partnerstva – JPP.

Kako je Grad Beč vodeći i u pročišćavanju otpadnih komunalnih voda, iz razgovora s tadašnjim gradonačelnikom Poreča, gospodinom Marasom, rodila se ideja da se pokuša riješiti i taj problem.

Osnovana je mješovita tvrtka Adriaplus, na principu JPP-a, s 51-postotnim vlasništvom Grada Poreča, koji je zadržao pravo upravljanja te 49-postotnim udjelom stranih partnera. Izrađena je potrebna pripremna dokumentacija za sanaciju Odlagališta te Studija isplativosti za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda na lokaciji odlagališta otpada. U sklopu izgradnje je planirana sanacija i divlje deponije građevinskog otpada s tadašnjih cca. 500.000 m3 građevinskog i mješovitog otpada.

Troškovi: sanacija stare deponije i uspostava sistema postupanja s komunalnim otpadom po EU standardima 40 eura/t. Izgradnja jednog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, daleko od obale, na već devastiranom prostoru, s predviđenom mogućnošću iskorištavanja 3 milijuna litara pročišćene vode za navodnjavanje koštala bi 20 milijuna eura. Strani partneri su osigurali financijske.

Austrijanci pripremili rješenje, ali su otjerani

U Istri se pročulo da Austrijanci nude nešto što je do tada bilo nepoznato. Tadašnji župan Delbianco je pokazao interes za sanaciju odlagališta Kaštjun. Pripremili Austrijanci rješenje. Redale su se posjete Beču. Sjećam se izjave tadašnjeg gradonačelnika Beča, koji je visokim predstavnicima Županije i Poreča rekao, kako Beč koji je 2000. imao oko 1,5 milijuna stanovnika, nema interesa da na bilo koji način iskoristi nešto više od 15.000 stanovnika Poreča. Samo su htjeli dobrim primjerom pokazati da se transparentnim radom komunalni problemi mogu rješavati u korist građana.

Grad Beč je kao znak pažnje poklonio 100.000 € vrijedne kopije fortifikacija Pule u boji. Organizirana izložba. Attilio Krizmanić, dobri povijesno-urbanistički duh Pule, na osnovi nacrta dao je dodatno svjetlo razvoja Pule u knjizi Pulska kruna.

Kada je došlo do promjene vlasti, kada je u Poreču i Županiji IDS zamijenio IDS, Austrijanci su doslovno otjerani. Mislim da je razlog za to bilo inzistiranje Austrijanaca na transparentnosti, koji nije davao mogućnost za ono naše »ima li tu mene igdje?« Gospodin Weber je poslije 30 i više godina otplovio jahtom u drugu marinu. Deponije Košambra i Kaštjun su sanirane višestruko skuplje. Postupanje s otpadom promijenilo se, pa građane Poreča, a i Istre, danas košta višestruko od onih bečkih 40 eura/t. Koliko će koštati obrada voda na četiri, umjesto na jednom uređaju, vidjet će se.

Studiju izvedivosti za sistem pročišćavanja otpadnih voda koja je koštala Bečlije nekih 150.000 eura nitko nije otvorio. Nije otvoreno niti Idejno rješenje sanacije Kaštjuna. Nisu ih otvorili niti eksperti koji su pripremali financiranje iz EU fondova. Možda nisu razumjeli koncept jednog umjesto četiri uređaja i sanaciju Kaštjuna, koja je nudila potpuno drugačiji koncept od sadašnjeg. Ne vjerujem da je i kod njih vrijedio princip »ima li tu mene igdje?«, ali kako ne posumnjati u to, kada se netko odluči za tehnički višestruko skuplju varijantu, tehnologiju membranskog bio reaktora (?), koju si ne mogu priuštiti niti daleko bogatiji?

Da se zadržim samo na uređajima za pročišćavanje otpadnih voda, po principu bolje 4 nego 1.

Kad je manje više

U koncept bolje 4 nego 1, vjerojatno u studiju izvodljivosti nije uključena cijena zemljišta uz more i trajni gubitak tog prostora za kvalitetniju namjenu, što je abeceda u strateškoj procjeni utjecaja! Naime, kada se u prostor postavi jedan zahvat/djelatnost, on/a ograničava druge. Bečki koncept je trebao biti na lokaciji postojećih odlagališta komunalnog i građevinskog otpada. Nije zahtijevao novi prostor. Novi koncept obrade otpadnih voda je na 5 lokacija, i fizički je zauzeo novih nedirnutih 70.000 m2. Doda li se tome pojas od nekih 100 metara oko uređaja, unutar kojeg se neće moći organizirati niti stanovanje niti rekreacija, to znači 5 puta gubitak od nekih 30.000 m2.

Zemljište u Poreštini je vrlo atraktivno, jer je ograničeno. Umjesto za uređaje moglo se iskoristiti za druge namjene. Cijena, takvog, čak manje atraktivnog zemljišta je 100 – 200 €/m2 pa to znači gubitak od pustih milijuna eura. Plus godišnji gubitak od poreze i naknada od nekih dohodovnih gospodarskih aktivnosti na njemu. Kada su o porečkom prostoru brinuli Bečlije, spominjali su prednost za izgradnju jednog uređaja koji bi se mogao povezati s budućom zaobilaznicom, jer bi se o jednom trošku gradila i cesta i kanalizacija, telefonska i energetska infrastruktura. Za jednomandatne mislioce to je izgledalo kao let na mjesec.

Zaobilaznica je uskoro izgrađena, a nije iskorištena prednost njene gradnje. Kada se sadašnji hvale s četiri uređaja, spominju i kilometre novo izgrađene kanalizacije, i puste nove prepumpne stanice. Hvale se s tim, kao velikim djelom, a da je u Poreču i Istri bio barem jedan političar s dvomandatnim promišljanjem, većina toga nije bila potrebna.

 

Zahvat u prostoru ima širi utjecaj od njega samog.

 

Kada je još bilo vremena, pisao sam svim nadležnim ministarstvima, Hrvatskim vodama, Fondu, EU delegaciji. Nekima čak 10 puta! Naravno, u duhu demokracije na balkanski način, bez odgovora.

Adrese na koje sam slao dopise: Delegacija Europske komisiji u Republici Hrvatskoj – četvrto obraćanje, Ministarstvo pravosuđa – deveto obraćanje (drugo obraćanje ministru prof.dr. Ivanu Šimonovicu), Ured za javnu nabavu Vlade RH – deveto obraćanje, Istarski demokratski sabor – Ivan Jakovčić – osmo obraćanje, Hrvatski sabor – Zastupnik Damir Kajin – osmo obraćanje, Socijaldemokratska partija – Arduino Matošević – treće obraćanje, Županijsko državno odvjetništvo u Puli – treće obraćanje, GONG –prvo obraćanje, Transparency International – prvo obraćanje (da li GONG ili TS su me barem nazvali).

Zašto je za neke ispalo bolje četiri nego jedan, više u Društvu umanjene vrijednosti (str. 184.-198.).

Komentiraj

*