“Popeti se na drvo danas je djeci postao veći izazov no ikada”

“Popeti se na drvo danas je djeci postao veći izazov no ikada”

Daria Knez Rukavina: Puno vremena treba provoditi s djecom, razgovarati i što više boraviti u prirodi. U njoj je spas. Negdje sam pročitala: „u šumi je slab wi-fi, ali je dobra konekcija”

Razgovarala: Snježana Kratz

U kojem je kvartu odrastala, za što joj je trebalo hrabrosti izgovoriti na glas, čega se plaši i što joj je to zastrašujuće ZG-magazinu govori kazališna, televizijska i filmska glumica Daria Knez Rukavina. Otkriva nam kakva je mama, kako danas ostvariti zdravu obitelj i što sve spremaju u kazalištu Trešnja…

Zašto volite Zagreb?

Obožavam Zagreb. Odrasla sam na Trnju, a tu i danas živim.

Kakvim ga se sjećate?

Pa sve je nekada bilo drukčije, manje izgrađeno, pitomije, pa je tako bio slučaj i sa Trnjem. No sretna sam što se u našem kvartu ipak uspio održati njegov dobri duh. Što se infrastrukture tiče – imamo sve! Sve je nadohvat ruke, od glavnih prometnica, škola,vrtića, puno je zelenih površina putem do centra grada.

Je li to bio miran kvart, pogodan za dječje igrarije ili se tu život brzo događao?

Da, bio je miran kvart, a i danas je takav. Na sreću. Puno je ovdje djece i mladih obitelji pa su i parkovi prepuni klinaca.

Kakve vizure Zagreba nosite od tada? Oduvijek plave tramvaje ili…?

Naravno, (od)uvijek plave tramvaje i onaj njihov zvuk u daljini, u gluho doba noći. Zvukovi su to djetinjstva.

Kako su vam proticali školski i studentski dani? Učenje, izlasci ?

Na Akademiji bismo bili po cijele dane, a nakon višesatnih predavanja druženje bi nastavljali po kazalištima i kazališnim premijerama. To su nam bili izlasci. Vječito smo pričali o kazalištu i živjeli ga svakodnevno. Naravno, tu je bio i kultni klub Gjuro.

Oduvijek ste željeli upisati glumu? Što u njoj jest, magično? Biti netko drugi, živjeti neke druge živote istodobno sa svojim?

Moja se ljubav prema glumi skrivala oduvijek negdje u meni, ali sam tek pred kraj srednje škole skupila hrabrosti i izgovorila to na glas. Ono što je lijepo u našem pozivu, jest privilegija da možete biti dio paralelnog svijeta, svijeta u kojem je sve moguće. To je baš privilegij.

Brojite iskustvo u televizijskim serijama, filmu odnosno kazalištu Trešnja gdje ste nekako okrenuti djeci?

Da, uživam u tome. Imamo predivne predstave za razne uzraste i redovito prepuno gledalište nasmiješenih dječjih lica. Vidjeti ih sretne, kako se propituju i navijaju za dobro – uvijek i redovito -onda znaš da sve što radiš ima smisla.

Koliko je zahtjevno glumiti djeci i može li se njima uopće glumiti? Kakva uprizorenja u kazalištu Trešnja trenutno spremate, samo za djecu ili…?

Zahtjevno je dobro raditi bilo koji posao koji teži izvrsnosti. Tako je i u kazalištu. Priprema, probe, uvježbanost, dobra komunikacija među partnerima, sa režiserom, sjajna produkcija, promidžba… Sve to čini mozaik dobre kazališne predstave. Kada voliš svoj posao onda ti ništa nije teško. Inače trenutno se spremaju Priče iz davnine od Ivane Brlić-Mažuranić.

Ispunjava li vas i koliko taj doprinos najmlađima?

Naravno, ispunjava i puni baterije svakom predstavom u kojoj osjetim povratnu dječju reakciju. Djeca su predivna! Osjetljiva, pravedna, emotivna, iskrena,često glasna i to je divno.

Pitam to, jer u jutarnjem ste programu „Juhuhu” na hrvatskoj televiziji?

„Juhuhu” vodim već godinama i mala smo, uigrana, skladna televizijska obitelj. Snimanja nam znaju biti jako zabavna i vesela, jer sjajno zajedno funkcioniramo.

U kakvom nam okružuju djeca odrastaju, počevši od crtića u kojima ima nemalo nasilja pa nadalje? Plašite li se i u kojem segmentu za vaše potomstvo?

Naravno da se plašim! Svi ti sadržaji kojima su izloženi, sve te mreže, to je sve prešlo zdravu granicu. Nitko nije spreman na takvo što, a najmanje djeca. Duboko vjerujem da je danas jako teško biti bezbrižno dijete. Upravo zbog navale svih tih „gadgeta” kojima svi zajedno trebamo odolijevati. I dostupnosti svakojakih virtualnih sadržaja. Zastrašujuće! Zagađenje svijesti.

Mogu li se djeca u današnjem svijetu „Big Brothera” i društvenih mreža, uopće pripremiti za život?

Moraju, ali uz puno roditeljskog truda što uključuje kontrolu korištenja kompjutora, mobitela i svega ostalog. Izazovno, veoma. Osobito ako roditelji puno rade, pa su djeca zaista non-stop na mobitelima. Popeti se na drvo danas je postao veći izazov nego ikada.

Kako ih zaštiti od svega ponuđenog i kako „iznjedriti” obitelj(i) na zdravim temeljima? Posebice danas , kada je mnogima prva borba za opstanak, a djeca na žalost roditeljima ostaju po strani?

Uz puno truda i angažmana. Puno vremena treba provoditi s njima, razgovarati, što više boraviti u prirodi. U njoj je spas. Negdje sam pročitala: „u šumi je slab wi-fi, ali je dobra konekcija”.

Kakav ste vi roditelj?

Hm. Ne znam. Temperamentna sam, popustljiva i blaga, opet ne previše. Ljubavi i nježnosti nikad previše. Ja sam djeci i prijateljica, ali sam im prvenstveno mama. Znate sto želim reći. Mislim da se suprug i ja izvrsno nadopunjujemo u odgoju. On je predivan tata i muž. A ja sam timski igrač, uvijek u timu sa suprugom i djecom. Često znam reći – lako je biti dobar roditelj kad imaš tako predivnu dječicu.

Ispada da je to zapravo najzahtjevniji posao na svijetu? Odgajate novo biće i o vama umnogome ovisi kakvo će ono u budućnosti biti. Hoće li spremno koračati svijetom? Mnogi to olako shvaćaju…

To je sigurno najzahtjevnija uloga koja vam je dodijeljena. Ta vrsta odgovornosti, o tome stalno razmišljam. Jesam li dovoljno dobra? Pričam li s njima dovoljno ili previše? (Nikako premalo). Tisuću je tu pitanja, dilema, trilema, briga, ali i nebrojena količina sreće i ljubavi, i ispunjeno srce na kraju dana.