Ponošenje sramotom

Što reći za one koji hodaju obučeni kao crnokošuljaši te pogane hrvatsku i američku zastavu fašističkim simbolima? Takvima je, bojim se, posve uzaludno prosvjetljivati pamet. Ostaje mi jedino konstatirati kako bi im umjesto »Za dom spremni!« više odgovarao pozdrav »Za ludaru spremni!«

dr. sc. Nenad Raos

Kada prvi put dođem u neki grad ne zanimaju me toliko njegove znamenitosti (Zar je Zagreb kula Lotrščak?) koliko ljudi koji u njemu žive. Tako je bilo i u Veroni. Kad sam se prvi put tamo našao, došavši na znanstveni skup, nisam se ni potrudio vidjeti balkon na kojem je Juliet čekala svoga Romea (balkon k’o balkon).

Umjesto toga svratio sam u prvi kafić, da vidim što ljudi jedu, piju i kako provode vrijeme, potom sam prošetao gradom obišavši knjižare – da vidim što se čita. Potom sam pogledao spomenike i znamenja, pa i ona koja sam našao u časničkom klubu u kojem su se, valjda zato što su ponudili najnižu najamninu, održavala predavanja. I što sam vidio?

Cijela mi se Verona učinila obavijena čašću i slavom talijanskog oružja. Žal za imperijem nije splasnuo, barem sudeći po nemalom broju knjiga o slavnim bitkama u Abesiniji (Etiopiji) – slavnim bitkama tenkovima i topovima protiv »urođenika« naoružanih lukovima i strelicama. U časničkom klubu na počasnom mjestu koči se model teške krstarice Pola. Pola? Da, to je ona krstarica koja je bila povod propasti gotovo čitave talijanske flote u bitci kod Matapana, a usto je bila valjda i najsramotnije potopljen brod u povijesti ratovanja. I na kraju ne znaš tko je porazu Italije u Drugome svjetskom ratu više kumovao: nesposobni i pokvareni političari, neobučeni, slabo opremljeni i nemotivirani vojnici ili neodlučni i bojažljivi časnici. Sve u svemu: najgora vojska na svijetu.

Eto, to mi nije jasno. Gdje god ti pogled skrene nalaziš slavu i diku talijanskog naroda. Iz tog su naroda proizišli najveći znanstvenici, pokretači znanstvenih revolucija (Galileo, Torricelli, Galvani, Volta… ). Nemjerljivi su doprinosi Talijana u književnosti (Dante, Petrarca, Pirandello… ), operi (Verdi, Rossini, Puccini…) slikarstvu (Leonardo, Giotto, Rafael…), arhitekturi, urbanizmu… Još se od rimskog doba na Apeninskom poluotoku dobro jede, pa je preko kuhinje talijanska kultura doprla do svih krajeva svijeta. I što onda treba tako velikoj i slavnoj naciji spomen fašizma, (ne)slavne vojne prošlosti? Zar nije bolje o tome šutjeti?

Hvaliti se onime čega bi se trebali stidjeti

Ali ima nešto u naravi čovjeka i naroda da se voli hvaliti onime čega bi se trebao stidjeti. Nema čovjeka koji nije činio gluposti u životu, no takve neugodne, traumatične događaje pametan čovjek ne voli spominjati, a još manje voli da ga drugi na njih podsjećaju. No što je to u ljudima i narodima da ružne i sramotne događaje iz svoje prošlosti stalno iznose na vidjelo i još se njima hvale?

Da se razumijemo: nisu samo Talijani takvi. Hrvati su još gori. Nikako se ne prestaje pretvarati NDH u ono što nikad nije bila – »Nezavisna Država Hrvatska«. Bila je to država koju je – prema izveštajima Nijemaca (Glaise), ne komunista! – vodila Pavelićeva ustaška klika »koju ne podržava ni 10.000 ljudi« da bi odjednom – gle čuda! – u 21. stoljeću postala ostvarenje stoljetnog sna svih Hrvata. Zemlja u kojoj je sveučilišni profesor bio osuđen na smrt (no srećom je poslije pomilovan) zato što je pred studentima rekao kako »Poglavnik nije genije, nego prije neka vrsta manijaka« biva proglašena demokratskom državom zato što je u njoj postojao višestranački sustav.

Još i danas ima ljudi koji veličaju lik i djelo Ante Pavelića, valjda i zato što se s podređenim časnicima oprostio na zaista častan način. Pojavio se, naime u civilu rekavši im kako bi bilo pametno da učine isto. »Pa oni će nas sve pobiti!«, u užasu su zavapili. »Naravno da će vas pobiti!«, nasmijao se njihov vođa – i otada ga više nitko nije vidio.

Sve to u knjigama piše, sve su to točno utvrđene, provjerene i na dokumentima zasnovane povijesne činjenice. Činjenica je također da je »Za dom spremni« ustaški pozdrav, jer protuargument ne stoji: Nikola Šubić Zrinski govori (pjeva) »dom« umjesto »domovina« ne zbog tradicije nego zbog glazbe. Riječ »dom« postoji u Gotovčevoj operi zbog istog razloga zbog kojeg toreador postoji u Bizetovoj: ta riječ ne postoji u španjolskom jeziku – borac s bikovima je (općenito) torero, ili određenije matador (ubijač).

I što sad reći za one koji hodaju obučeni kao crnokošuljaši te pogane hrvatsku i američku zastavu fašističkim simbolima? Takvima je, bojim se, posve uzaludno prosvjetljivati pamet. Ostaje mi jedino konstatirati kako bi im umjesto »Za dom spremni!« više odgovarao pozdrav »Za ludaru spremni!«