Pometimo pred svojim vratima

Pometimo pred svojim vratima

(Vandali su u ožujku 2019. godine ponovno išarali Spomen-park streljanima na Šubićevcu, ali su pritom pogrešno iscrtali kukaste križeve) / Foto: TRIS)

I zašto ne napravimo kao Nijemci i Francuzi? Zašto ne damo ranama da zacijele? Uz ovakav politički vrh, koji zaboravlja da bez partizana Istra, veliki dio Dalmacije i otoka, dijelovi Međimurja, ne bi bili dio današnje Hrvatske, uz vrh koji se skriva dok odaje počast najhrabrijima među nama, nemamo šanse

dr. sc. Viktor Simončič

Tko grijeh ostavlja da mu počiva pred kućom, lako mu uđe u kuću. (Anonimusi)

Viktor Simončič

Dan je antifašističke borbe, 22. lipnja. Javna TV je uoči tog dana imala prigodnu emisiju o zločinima komunizma. Kako ne bih pomislio da se na taj način pokušava relativizirati borbu protiv fašizma, pokušavam naći logiku u takvoj uređivačkoj politici javne televizije. Ako je došlo do promjene, onda će slijedeće godine, uoči komemoracije na Bleiburgu pripremiti emisiju o svim zločinima NDH, i prikazati film Neretva, ili još bolje film Kozara, tamo se za zločine znaju i posljedice – par tisuća djece siročadi u dječjem logoru u Sisku 1942. godine.

Na glavnim portalima i u novinama nema vijesti da je državni praznik. Osim jednih novina, ponekog portala… Na HTV-ovoj jutarnjoj emisiji poslije nemušte najave o 22. lipnju i priloga s ulice u Rijeci, prigodna pjesma, u duhu slavonskog bećarca »… ja sam bekrija«. U prisjećanju na današnji dan, na javnoj TV rečeno je da je Prvi partizanski odred bio sastavljen od samih Hrvata. Sjećam se da sam negdje vidio popis. Od 77 partizana, dva su bila Srbi, a mislim njih četiri Slovenci. Ovakav pristup javne TV nije ništa nova. Zadnji put čitam »poučak« prije slanja uredniku, a na javnoj TV prilog o filmskom festivalu u Puli. Nisam znao da su većinu publike za vrijeme »mraka« činili vojnici i mornari iz obližnjih kasarni, kako bi pobjeđivali filmovi koje je volio Tito. Moš’ mislit!

Na javnoj TV prijenos iz Brezovice. Na otvaranju je orkestar Hrvatske vojske svirao himne RH i EU. Poslije govora su svirali prigodno za ovakav skup. Dijelove iz Gubec bega i završnu ariju iz mjuzikla Jalta – Jalta. Muziciranje u stilu jazza. Umjetnički dojam za pet. Prigodnost programa za čuđenje i plakanje. Dobro da je došao zbor iz Pule. Podsjetio je da partizani nisu pjevali Jaltu. Zapjevali su Bella Ciao, pa Po šumama i gorama i još ponešto.

Govori svih primjereni. Politički vrh okrnjen. Došao je samo izaslanik premijera. Predsjednica je poslala izaslanika međimurskog župana Matiju Posavca, koji nije došao. Imao je važnijeg posla? Predsjednik Sabora nije poslao niti izaslanika. Možda nije dobio poziv. Ako nije, mogao je kao u slučaju obilježavanja Bleiburga, negdje antifašistima položiti vijenac. Mogao je organizirati prigodnu akademiju ili domjenak na ovaj, za samostalnost Hrvatske, itekako važan praznik. Bez partizana Hrvatska ne bi bila pobjednica, već gubitnica 2. svjetskog rata, a zna se kako se radi(lo) s gubitnicima. Bez ZAVNOH-a ne bi bilo današnje Hrvatske.

Primjer iz primorske Općine Punat: Spomenik žrtvama Domovinskog rata i palim borcima NOB-a stoje jedan pored drugoga na Trgu zahvalnosti

Predsjednice tradicionalno nema kada je nešto povezano s antifašizmom. Ona se (opet?) sakrila i odaje počast sama, u što većoj diskreciji. Valjda da je ne vide oni koje (samo) želi predstavljati. A opet zbog europske antifašističke tekovine ne može ignorirati državni praznik antifašizmu u državi gdje je predsjednica. Mora se pojaviti, kakogod joj teško palo. Nikad se ne zna, možda dobije poziv za neko visoko mjesto u tamošnjoj birokraciji, pa bi bilo teško objašnjivo onima koji pamte fašističke zločine zašto je kod nje izostala osuda tih zločina.

A opet nekako nije ni zgodno da se izjašnjava o antifašizmu kad je na isti dan pokroviteljica komemoracije Jazovke. Uz dužno poštovanje žrtvama Jazovke, odabir dana za komemoraciju na državni praznik antifašizmu, za mene je pokušaj relativizacije. Osuđuju se žrtve fašizma, ali odmah i komunizma, jer su ubijali bez suđenja. Valjda se aludira na činjenicu kako su fašisti sve radili po rasnim zakonima, po kojima su, po slovu zakona, mogli različite ubijati kako su htjeli. Kako u svakoj prilici treba osuditi sve zločine, tako bi i na Bleiburgu, uz odavanje počasti onima zbog koji se organizira skup, trebalo u istoj rečenici osuditi i odati počast onima koje su pobili (i) oni kojima se odaje počast, pa makar oni to radili po zakonu, a partizani bez zakona. Ali onda se ne smije zaboraviti niti Ovčara, niti Ahmići, niti Foča, Škabrnja, Aerodrom Mostar, Sisak, …, Osijek, naročito ne oni kojima nije prijala kiselina. I gdje smo onda?

Zašto ne napravimo kao Nijemci, Francuzi i drugi? Bio je rat. Znalo se tko je donosio rasne zakone, tko je ubijao samo radi različitosti. Da, zna se i za osvetu onih koje su životinjskim vagonima vozili na pogubljenje u Auschwitz i Jasenovac, kojima su na Kozari ubijeni najbliži. I tu treba stati. Stati zauvijek. I neka nas Škabrnja, Pakračka Poljana, obitelj Zec, Lovas konačno otrijezne i pokažu, ako bacamo kamenjem na druge, da za svaki bačeni kamen moramo dva baciti na sebe. Svatko na sebe. I zašto ne napravimo kao Nijemci i Francuzi? Zašto ne damo ranama da zacijele? Uz ovakav politički vrh, koji zaboravlja da bez partizana Istra, veliki dio Dalmacije i otoka, dijelovi Međimurja, ne bi bili dio današnje Hrvatske, uz vrh koji se skriva dok odaje počast najhrabrijima među nama, nemamo šanse. A mene je i dalje sram prije svega zbog zločina mojih, iako oni koji su činili zločine u stvari nikada ne mogu biti moji. Drugi neke se srame za sebe.

Komentari su zatvoreni