Politika kao vještina laganja u pravo vrijeme

Ispada kako se politikom mogu baviti samo oni koji su spremni ne govoriti ili prešutjeti istinu. Grube riječi, a još grublja stvarnost. Svi političari uvjeravaju da se bore za narod, a svojim politikama izazivaju baš suprotno. Bore se samo za bogate. Da nije tako, onda bogatiji ne bi postajali bogatiji, a siromašni siromašniji

dr. sc. Viktor Simončič

I u tajnoj sobi podvrgnut si sudu; nastoji da ne učiniš ništa zbog čega bi pocrvenio, pa makar te gledao samo strop – Lao-Ce

Valjda to dođe s godinama. Iskustvo pomaže viđati jasnije. I sve manje je stvari koje vas mogu iznenaditi. Zato me ne iznenađuje lakoća s kojom kod širokih masa uvijek prolaze iste stvari. S nevjerojatnom lakoćom politika ih uvjeri kako je crno bijelo, a bijelo crno. Politika s istom takvom lakoćom to promijeni na žuto ili zeleno. Pa opet ….. Iskustvo potvrđuje kako je Voltaire imao pravo kada je rekao kako je politika samo vještina da se laže u pravi čas. Možda bi Voltaireov izraz »laž danas trebalo zamijeniti nekom jezičnom bravurom u duhu uvaženog gospodina Andrije Hebranga pa bi »laž« trebalo zamijeniti izrazom »ne govoriti istinu«.

Ispada kako se politikom mogu baviti samo oni koji su spremni ne govoriti ili prešutjeti istinu. Grube riječi, a još grublja stvarnost. Svi političari uvjeravaju da se bore za narod, a svojim politikama izazivaju baš suprotno. Bore se samo za bogate. Da nije tako, onda bogatiji ne bi postajali bogatiji, a siromašni siromašniji. Još 2010. godine 388 najbogatijih pojedinaca imalo jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica čovječanstva. Već 2011. godine taj se broj i više nego prepolovio pa je brojka iznosila 177, da bi do 2014. pala na 80 i u 2015. na samo 62 milijardera. Da ponovim, danas samo 62 pojedinca imaju bogatstvo veće od polovice stanovnika Zemlje. Tendencija smanjenja broja onih koji raspolažu gotovo cjelokupnim svjetskim bogatstvom se nastavlja. Tko će biti onaj koji će raspolagati cjelokupnim bogatstvom? Tko će biti onaj ili ona koji će kontrolirati ili bolje reći kome će služiti svi političari i svi sudovi i sve vojske i sve policije?

Još vjerujem u Most

Unatoč iskustvu brojnih prevara želio sam vjerovati u Most. I još vjerujem. Vjerujem kao da sam najveći vjernik. Vjerujem na neviđeno. Vjerujem u čudo da će se ispuniti sva ona »obećanja blistava što su ih nama zadali«. Sve one obećane reforme. Vjerujem da je sve to zapisano u koalicijskom sporazumu Most – HDZ. Neka mi oproste Mostovci što to nazivam koalicija. Toliko naivan ipak nisam da bi to zvao »suradnjom« ili ne znam kako to već oni zovu, samo da bi gospodin Petrov ublažio osjećaj krivnje, jer je onom izjavom kod bilježnika tvrdio suprotno. Do sada nismo mogli vjerovati riječima, zar da u buduće ne vjerujemo ni kod bilježnika ovjerenim obećanjima?

Zaklinjali su se u stručnost. Ja ju vidim samo kod malog broja izabranih. Kada pogledate što se u nekim »instant« biografijama ističe kao najvažnije za neku funkciju, onda se kod jednog ističe hrabrost jer je bio protiv izgradnje termoelektrane u Pločama, drugi je član lovačkog društva, trećem je dovoljno iskustvo od četiri godine u općinskom sudu, četvrtom članstvo u nekom zdrugu, petom jer je u selu postavio LED rasvjetu… Ruku na srce, ni dosadašnji nisu bili Bogzna kaj pa su možda ovi kadrovi stručniji od prethodnih. Možda pokažu i daju više. Zašto ne! Vjerujem da hoće. U odnosu na ranije to ne bi trebalo biti preteško.

I dalje uz vjeru kako će Most spajati, vidim da je već prvi dan mandata srušio barem jedan potporni stup »mosta«. Prihvaćajući da daju podršku za ministre koji negiraju Ustav, dovodeći u pitanje antifašističke temelje državnosti, a i onima koji bi se obračunavali s drugačijima, opasno su se nagnuli na jednu stranu. Znam da će naći stotinu izgovora da to nije tako. Najbolje bi bilo da šute, ali ako se već misle braniti neka kod prvog susreta s kancelarkom Merkel kažu »kako je antifašizam floskula«. Mogu to ponoviti prilikom prve posjete Nizozemskoj, najbolje u Amsterdamu pred kućom Ane Frank, …

Nastavi li Most kako je započeo postat će nalik mostu bivšeg uvaženog ministra Vukelića, usred polja, povezujući ništa s ničim.

Pjesma iz kultnog filma Cabaret, kako novac pokreće svijet – Money makes the world go around tako je stvarna i opet se pokazalo kako su jeftini pojedinci, čak s najvišim obrazovanjem. Cijeli život susrećem i takve ljude. Čak i kada mi razum kaže i ovaj ili ovi su isti, prevarit će te, ja pokušavam vjerovati u dobro i nadam se da je ovaj puta drugačije. Kod mojih ukućana, koji imaju bolje razvijena čula za konvertite, često čujem ono »pa rekli smo ti kakav, kakva, kakvi su«.

Žao mi je da se to po pravilu stalno događa kod nas. Žao mi je da se tako lako prodaju osobe kao što je akademskim titulama okićena gospođa, uvažena zastupnica Gordana Rusak. Samo jedna od inih. Da zastupnika izabranog na listi srpske nacionalne manjine gospodina, uvaženog zastupnika Mirka Raškovića ni ne spominjem, unatoč činjenici da nas prvi potpredsjednik Vlade sa svim ovlastima uvjerava kako je normalno da predstavnici srpske manjine daju mandat onome koji će poduprijeti one kojima je »antifašizam floskula«.

I ne treba se čuditi da je ovakvo stanje, kada su kod nas vrlo rijetki intelektualci, kako ih opisuje moj prijatelj Ivo Sinovčić da je intelektualac slobodno misleća, istinoljubiva osoba. Možda definicija i nije njegova, ali mi se čini jako prikladnom.

Ćirilica iz vedra neba

Malo je intelektualaca koji zadovoljavaju ove kriterije, a još ih je manje koji zauzimaju poziciju nekog autoriteta. O vrijednosti da pravi intelektualci zauzmu funkcije koje same po sebi predstavljaju društveni autoriteta potakao me postupak rektora zagrebačkog sveučilišta gospodina Damira Borasa. Ničim izazvan, on je rekao, kako ćirilica spada u hrvatsku kulturnu baštinu i kako bi ju, uz glagoljicu, trebali ponovno početi učiti. Izjava je došla kao grom iz vedra neba. Javno iznijevši opću poznatu činjenicu o važnosti ćirilice za ovaj prostor, činjenicu koju je cjelokupna hrvatska javnost već stavila pod tepih, kao da je otvorio djelić neke nove slobode. Od jednom je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić rekao nešto u stilu kako je to u redu i kako je HAZU propustila da se o ćirilici kao (i) hrvatskoj tekovini ranije izjasni. Ćirilica je odjednom postala prihvatljiva i onima koji su protiv nje potpisivali peticije, …., prestala je smetati i mnogim novo školovanim povjesničarima kulture.

Jedan jedina rečenica Damira Borasa, bez uvijanja i podilaženja dnevnim lokalnim interesima, s položaja autoriteta rektora vratila je ćirilici pravo kulturnog građanstva. Onog kojeg je u Hrvatskoj imala od pojave pismenosti, od Baščanske ploče do prije samo koju godinu. Jedna rečenica pomaknula brda.

Rektor Branimir Boras je primjerom pokazao ulogu autoriteta rektora kao funkcije. Isti takav autoritet može proizlaziti i iz funkcije dekana, akademika, umjetnika, znanstvenika, premijera, predsjednika, …. Preduvjet za autoritet funkcije je da ju obavljaju oni čija vrijednost ne počiva na formalnom obrazovanju ili na kod nas često na čudan način stečenim titulama.