Politička gumilastika

Kao da svijetom (opet) vlada pravo jačega. Ne može se vjerovati na riječ, ne može se vjerovati niti potpisanim sporazumima. Kao da političari nikada nisu bili manje vjerodostojni. Nema moralnih vertikala. U takva vremena na scenu stupaju populisti

dr. sc. Viktor Simončič

Naredili volu da ide u školu, vo da skine brige nabavi knjige. I dok drugi uče, on iz knjiga muče… Zgranula se škola kad prepozna vola…. Sad je vol školovan, više plug ne vuče, sjedi u fotelji, al’ i dalje muče. (P. Stefanović)

Morao bih posvetiti pažnju fekalijama u moru, u i kraj Dubrovnika. Ali je li to uopće neka vijest? Pa nije to nama ništa novo. Neću pitati niti kamo (će) odlazi(ti) dubrovački otpad? Potaknut činjenicom kako se bezvrijednim oranicama višestruko uvećava vrijednost mogao bih pisati da sam, kada sam se po prvi puta susreo s problematikom prostornih planova, shvatio da je izrada i izmjena prostornih planova apsolutno najunosnija djelatnost na ovim prostorima. Još u vrijeme mraka, ako ste bili nevješti i ako niste uvjerili vrle prostorne planere da i vašu oranicu ubace u građevinsko zemljište, te ako ste imali dovoljno bezobzirnosti, onda ste na tom zemljištu izgradili bespravni objekt i počeli djelovati iz pozadine.

Ako ste bili dio političkog vrha, ili barem ako ste bili dobar podanik, onda su oni koji su vam zbog struke htjeli srušiti objekt, jer nije bio dio prostornog plana, argumentima iste struke pomogli da se prostorni plan proširi i na vaše zemljište. I tako smo dobili građevinskog zemljišta za nekih petnaestak milijuna građana. Ipak, ona vremena su bila drugačija. Iako je vrijedilo jednoumlje, na izvršnim tijelima odluke nisu prolazile tako lako kao danas. Društveni interes je bio ispred pojedinačnoga. Mediji su bili puno kritičniji, pa se prenamjena zemljišta događala transpretnije, a (moguće) bogaćenje pojedinaca na račun izmjena i širenja prostornih planova kao na »gumilastiku« bilo je, u odnosu na današnje, simbolično.

Razočarenje u političku vrhušku

I bio sam uvjeren da to što se događa, događa samo nama. Zanosio sam se kako je negdje drugdje politika častan poziv i kako pojedinci izabrani od naroda rade u interesu tog naroda. Izgleda da se varam. Kao da svijetom (opet) vlada pravo jačega. Ne može se vjerovati na riječ, ne može se vjerovati niti potpisanim sporazumima. Kao da političari nikada nisu bili manje vjerodostojni. Nema moralnih vertikala. U takva vremena na scenu stupaju populisti. A u nekada, ne tako davna ovakva vremena, na scenu je stupio do sada najveći ljudski ološ. Dolaze li opet neka takva vremena?

Zašto pišem o politici, a ne o zagađenom moru kraj i u Dubrovniku? Razočarala me politička EU vrhuška. Na izborima za EU znali smo za koga glasamo. Uvažen je princip tako zvanih špicenkandidata. Srodne političke stranke, pučani, socijalisti, liberali, zeleni ,…, izabrali su tzv. špicenkandidata, koji bi u slučaju njihovog izbora došao na čelno mjesto EU i zastupao interese svih nas. Kako su to zamislili, špicenandidati su predstavili po državama članicama. Prošli su izbori. Dok je svaka strana mislila da će proći njihov »špicen«, sve je bilo u redu. No kako nitko nije dobio potrebnu većinu i potrebna je koalicija, svatko je za onog drugog »špicena« tvrdio da nije najbolji »špicen«. Taj »špicen« nema kvalitetu kao moj »špicen«. U svakom drugom »špicen« ima nešto »nevaljano«, a samo je moj »špicen« divota od objektivnosti, anđel i mesija u jednom.

Očito je da političari vjeruju ili i znaju da među njima nema nekoga tko će brinuti za sve nas u EU-u, već da će brinuti samo za interes pojedinih država ili možda čak samo nekih interesnih skupina. Svaki od njih misli da su mu drugi slični, pa ne vjeruje drugome, jer zna da niti drugi ne bi smjeli vjerovati njemu. Mora da i u EU-u postoje neke vrste »gumilastike« s kojom se pojedincima mogu osigurati ekstra povoljnosti, kako kod alkemije pretvaranja oranica i šikara u građevinsko zemljište?

Meni predsjedništvo Komisije, tebi Europska banka

Zakuhala se izborna kuhinja i odjednom je po onom dječjem »puj pike ne važi«, s kojim djeca daju do znanja da neko prijašnje obećanje više ne vrijedi, princip špincekandidata otpao u europskom kadrovskom loncu

I umjesto da EU jačamo na krilima istinske demokracije, da jačamo međusobno povjerenje, da se osjećamo kao velika obitelj, veliki su pokazali malima tko je gazda. I dogovoriše se jaki, spustili glavu mali, postavši još manji.

Njemačkoj čelo Komisije, Francuskoj čelo Europske banke. Što se naše političke gumilastične scene tiče jako dobri primjeri. Protiv obje su u njihovim država vođeni postupci za natruhe korupcije. Jedna je čak bila pod sumnjom da je muljala nešto i oko doktorata. Institucije sistema tih država su odlučile da nema ničega spornog. Unatoč tome, vjerodostojnost u političare je spuštena još za jednu razinu. Kako će političari bez marifetluka biti sve rjeđi, očekujem da bi mogli donijeti zakon, po kojem će preduvjet za neko vodeće mjesto u politici biti važna uloga u nekoj aferi i marifetluku.

Zadnji izbor vodećih je pokazao da među novim članicama EU stanovnici nemaju intelektualni potencijal da preuzmu neku od važnih funkcija. Čelnici novih članica, onih koje pristaju da ostanu beznačajne, se niti ne bore da mali u ime malih, a u korist svih, zauzmu neku vodeću funkciju. Oni se očito bore samo za neki osobni probitak i nakon pristanka da veliki odlučuju, sada očekuju mrvice s bogate briselske kadrovske trpeze. Servilno i podaničko ponašanje političara neodoljivo me podsjeća na gospodskog Kastora (Silvije Strahimir Kranjčević Gospodskom Katoru). Pročitajte je. Evo jedne kitice: Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al’ se i za te mirisno peče masna kobasa!

Zašto pišem o politici, a ne o zagađenom moru kraj i u Dubrovniku? Lakše mi je kada napišem…