Pokrenimo tužbu prema EU za nadoknadu štete
(Županijski CGO Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji)
I sada umjesto populističkih najava zatvaranja Marišćine, na koje pozivaju i oni koji su u danom trenutku morali djelovati, zar nije vrijeme da se podigne tužba protiv odgovornih? Meni se kao glavni krivac nameće EU. Naravno, ne smije se abolirati niti jedan od lokalnih dužnosnika i aktera koji su dali svoj obol u sagi dugoj skoro 20 godina
dr. sc. Viktor Simončič
Iskustvo mi šutjeti ne da (Čuo neki dan u Crnoj Gori)
Biti svoj ima cijenu. Kada se Enis Bešlagić tijekom primanja nagrade kao osoba godine po izboru Večernjakovog pečata u Mostaru obratio političarima i progovorio o načinu života ljudi u BiH, misteriozno je prestao dobivati angažmane. Po vlastitom priznanju, otada nije snimio ni kadra. Završio je na svojevrsnoj crnoj listi. Emotivni govor koštao ga je – i doslovno i figurativno. Cijene ga zbog hrabrosti, ali samo u kuloarima i onako u sebi. Javno ni slučajno. O njemu se više ne govori. A prozvana uhljebljivačka politička bulumenta možda nije ni naredila da ga se ignorira. Podaništvu naviknuti narod, odavno je programiran da iz straha za vlastitu kakvu-takvu, pa i kukavnu sudbinu, ugađa vlastodršcima po instinktu. I nema Enisa jer je progovorio. Ovaj, ali ne samo ovaj prostor, oduvijek je na margine stavljao one koji su stršili kao moralne vertikale.
Kako sam odlučio da ne umrem od skromnosti, mogao bih u mom »japajakanju« spomenuti da sam i osobno u sličnom položaju, i to ne od danas. Ali meni je neusporedivo lakše. Moj prostor nije ograničen jezikom i kulturnom svakodnevnicom kao što je to pjesnicima, glumcima, slobodno mislećim intelektualcima. Lakše podnosim da me nema na listi dvorskih savjetnika. A nema me jer onima koji biraju savjetnike, nije do savjeta. Njima savjetnici trebaju samo da potvrđuju njihovu genijalnost. Ne ovisim o poslu financiranom od javnog novca, ne ovisim ni o nikom drugom, pa mogu »glumiti« uvijek gdje i kako želim. Moja »gluma« traje i trajat će sve dok se moji, često suprotni stavovi od dodvorničko obojene struke, ne pokažu pogrešnim. U svojoj samoglavosti nemam prava na pogrešku, jer nisam dio političke i stručne bulumente koja pravi greške da bi ih ispravljala još većima.
Za razliku od Enisa, koji neće moći naći satisfakciju u javnosti zbog neke nikada odigrane uloge, ja za svoje djelovanje dobivam satisfakciju. Naravno, ne javnu, ali barem kod nekih. Ti neki se sjećaju da sam nekada nešto napisao i kada se to nešto, ostvaruje ili se ostvarilo.
Proizvodi se društvena šteta
I kakogod mi je drago na vrijeme vidjeti što drugi ne vide, ne mogu, ne usude se ili ne žele vidjeti, žao mi je da se upozorenje ignoriraju i da se proizvodi društvena šteta.
Pratim zbivanja o Marišćini. Najnovija inicijativa je da se taj promašeni centar gospodarenja otpadom zatvori. Cijenim napore Kriznog stožera Marišćina, iako se s mnogim njihovim inicijativama nisam slagao. Predlagali su često romantičarska rješenja, na koje imaju pravo entuzijasti. Optužujem one koji su im prodavali stručno neprovediva rješenja. O tome sam pisao i u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (str. 154 – 167).
Kako upozorenja ministrima (bilo ih je više koji su mogli djelovati) nisu prolazila, a iskustvo mi šutjeti nije dalo, na propuste, ne samo na Marišćini sam upozorio EU, koja je dala novac za Marišćinu. Prvo sam 2013. pisao tadašnjem komesaru za okoliš Janezu Potočniku, a kasnije u više navrata i predsjedniku EU gospodinu Jean-Cloude Junkeru (Dopis Junckeru i odgovor na Junckerov odgovor). Bio sam čak i na samoinicijativnom sastanku u Bruxellesu kod gospodina Helmutha Mayera, odgovornog za gospodarenje otpadom (siječanj 2016.). Za razliku od dopisa našima, na koja nema odgovora, iz EU uvijek stižu odgovori, koji osim da pokažu nepogrešivost i uljuđenu bahatost, ničemu ne služe.
Korespodencija i nedjelovanje daju argumente za traženje naknade štete
Ali primjer Marišćina bi mogao pokazati da pisanje nije bilo besmisleno. Sve ono na što sam upozoravao pokazalo se opravdanim. Za Marišćinu se točno zna tko je kriv. Zna se tko je pripremao studiju opravdanosti, tko je u ime JASPERSA (tijelo koje u ime EU odobrava projekte) potvrdio projekt, tko je u ime Fonda kao investitora kimao glavom, tko je u Ekoplusu odspavao, tko je projektirao, tko je nadzirao izgradnju, tko je obavio pregled i tko je dao uporabnu dozvolu. I sada umjesto populističkih najava zatvaranja Marišćine, na koje pozivaju i oni koji su u danom trenutku morali djelovati, zar nije vrijeme da se podigne tužba protiv odgovornih? Meni se kao glavni krivac nameće EU. Naravno, ne smije se abolirati niti jedan od ministara, direktora Fonda, projektanata i lokalnih političara koji su dali svoj obol u sagi dugoj skoro 20 godina.
Mislim da već moja korespondencija i nedjelovanje na upozorenja daje dovoljno argumenata za podizanje tužbe i naknadu štete. Pozivam premijera Plenkovića neka naredi pokretanje postupka, kao prvom u nizu. Zašto da štetu, a ovo je samo jedan u nizu projekata koju je financirala EU i druge međunarodne financijske institucije, snose građani? Neracionalno trošenje para i birokratizam EU je jedan od mogućih razloga i pojavljivanja ekstremnih političkih kretanja. Razgolićenje ovog problema bilo bi u korist svih građana EU i pomoglo bi da se spriječe „Marišćine“ i u drugim državama. Kada bi se premijer Plenković usudio dignuti glas protiv ovakvih politika i ponašanja, mislim da ga nitko ne bi mogao spriječiti da postane predsjednik komisije EU. Ima li hrabrosti? E da je ima …
Marišćina, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Sisku,… pokazuju kako i EU projekti mogu biti veliki promašaj. Iskustvo mi šutjeti ne da, zbog toga treći puta ponavljam pitanje direktoru Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, gospodinu Dubravku Ponošu, koji ima uvid u dokumente pripremljene od i u suradnji s EU, neka otkrije koliko će građane koštati Biljane Donje, Bikarac,… Neka se on i oni koji sudjeluju u svemu ne vade kasnije da nisu bili upozoreni. Moje pisanje služi kao krunski dokaz.