Poboljšajte me, molim Vas…

U svakodnevnoj utrci sa samima sobom i tempom koji si namećemo, poboljšavanje tjelesne snage, spretnosti i ljepote nisu dovoljni. Potrebne su nam „bolje“ kognitivne i afektivne mentalne funkcije. Potreban nam je „poboljšani“ um. No umjetno poboljšavanje pojedinih aspekata kognitivnih ili afektivnih funkcija može ozbiljno ugroziti kvalitetu života

 dr. sc. Julija Erhardt

Živeći tempom koji nameće današnja civilizacija, sve veći broj ljudi završava dan sa željom za još kojim satom više kako bi stigli završiti svoje svakodnevne poslove i obveze. Kada bismo i našli vremena, često nemamo dovoljno energije ili motivacije da završimo sve što bismo trebali. Tu su na sreću kava, čaj ili poneki energijski napitak koji tu i tamo pomognu, na žalost samo do određene mjere.

Što ako bismo imali mogućnost ići u našim „poboljšavanjima“ iza granica koje nam mogu pružiti šalica kave ili energijskog napitka? Suočeni sa sve većim pritiskom i obvezama svakodnevnog života, mogućnost za poboljšanje koje bi omogućilo bolju učinkovitost u obavljanju naših dnevnih poslova tijekom dana za puno ljudi zvuči kao ostvarenje sna. Nebrojena su znanstvena i tehnička rješenje koja nam pomažu da živimo lakše i funkcioniramo bolje. S ciljem postizanja boljeg života čovjek je pokušao pokoriti prirodu i izumio brojna tehnička rješenja, a sada je došao na red i on sam.

S obzirom na globalno prisutni trend starenja stanovništva te na činjenicu da je u današnjem svijetu životni vijek produljen za nekoliko desetljeća, rješavanje problema pada kognitivnih sposobnosti postaje imperativ

Poboljšavanja tjelesnog uobičajena su i poznata već dugo vremena. Težeći idealima ljepote, estetskim operacijama i/ili preparatima i lijekovima za mršavljenje mijenjamo naš izgled, a anabolicima mišićnu masu i snagu. Međutim, u svakodnevnoj utrci sa samima sobom i tempom koji si namećemo, poboljšavanje tjelesne snage, spretnosti i ljepote nisu dovoljni. Potrebne su nam „bolje“ kognitivne i afektivne mentalne funkcije. Potreban nam je „poboljšani“ um.

Što bi bio taj „bolji“ ili „poboljšani“ um i što bi nam sve trebao omogućiti nije banalno, a ni lagano pitanje. U slučaju uma, za razliku od tijela, „jače“ i „više“ nije uvijek i bolje. Poboljšanje pojedinih aspekata kognitivnih ili afektivnih funkcija može ozbiljno utjecati na druge aspekte kognitivnog i/ili afektivnog i ugroziti kvalitetu života osobe. Primjere se može vidjeti kod osoba sa savršenim pamćenjem, ali ograničenom kreativnošću i mogućnosti rasuđivanja. Također, mogućnost da čujemo širi raspon zvukova jačim intenzitetom vjerojatno bi nam predstavljala problem i distrakciju te bi nas iritirala. Ovo nas navodi na teoriju da možda postoje evolucijski razlozi za ravnotežu kognitivnih i afektivnih kapaciteta čovjeka, te da bi nam evolucija već podarila „bolji mozak“ kad bi nam on zaista trebao.

Činjenica da je moderna medicina vrlo uspješna u očuvanju našeg tijela, ali manje u očuvanju našeg uma, postaje problem koji zahtjeva pažnju.

Alzheimerova bolest uzima maha

Danas se smatra da su Alzheimerova bolest, ali i druge demencije najčešći uzrok gubitka mentalne funkcije u ljudi starijih od 65 godina. U dobi od oko 65 godina, između 5 i 10 posto ljudi ima Alzheimerovu bolest, u njihovim 70-im taj se broj penje na 10 do 15 posto, a među ljudima koji imaju 85 godina ili su još stariji taj postotak iznosi čak 30 do 40 posto. S obzirom na globalno prisutni trend starenja stanovništva te na činjenicu da je u današnjem svijetu životni vijek produljen za nekoliko desetljeća, rješavanje problema pada kognitivnih sposobnosti postaje imperativ. Daljnji poticaj za razvoj lijekova za poboljšavanje mentalnih funkcija proizašao je iz potrebe za pomaganjem osobama s neurorazvojnim poremećajima, autizmom, ali i pacijentima oboljelim od bolesti kao što su šizofrenija, opsesivni kompulzivni poremećaj, itd… U industrijaliziranim zemljama neurorazvojni poremećaji opisani kao poteškoće u učenju, zaostajanje u razvoju, hiperaktivni poremećaj deficita pažnje, autizam, sniženje kvocijenta inteligencije i cerebralne paralize javljaju se u čak 15 posto djece.

Učestalo je pitanje je li ulaganje u razvijanje sredstava za pojačavanje sposobnosti uma nepotrebno razbacivanje? No, imajući sve ovdje navedeno u vidu, ulaganja u razvoj sredstava koja mogu pomoći u održavanju i poboljšavanju funkcija uma ne smiju nikako biti smatrana luksuzom.

Međutim, problem nastaje kada pokušavamo definirati kome sve treba pomoći poboljšavanja mentalnih funkcija, tj. kad pokušamo definirati zdravlje i razlikovati ga od bolesti. Prema definicije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći. Pitanje je trebamo li danas „superum“ da postignemo „mentalno i socijalno blagostanje“, što je preduvjet zdravlja prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije.

Želimo biti i „više nego zdravi“

Razvijanje tehnologija koje omogućuju utjecaj na funkcioniranje mozga kako bismo (iz)liječili bolesti ili poremećaje, hvalevrijedan su i opravdan cilj. Međutim, tretman zdravih koji žele da budu produktivniji, i „više nego zdravi“ s ciljem da zadovolje zahtjeve svakodnevnog života, otvara brojna pitanja etičke naravi.

Nepostojanje jasne granice između zdravlja i bolesti otvara prostor za sumnju prilikom odlučivanja kada je liječenje opravdano. U taj prostor dvojbe ulaze zahtjevi bivših pacijenata za nastavak liječenja nakon što su problemi bolesti nestali, iz razloga što se uz lijekove osjećaju bolje nego bez njih. Ovdje ulaze i zahtjevi studenata, znanstvenika i poslovnih ljudi za stimulansima koji će im omogućiti više radnih sati s poboljšanom koncentracijom, fokusom i pamćenjem.

U svim navedenim slučajevima zapravo ne govorimo više o liječenju, nego o tretmanu zdravih, o „poboljšavanju“ ili o „dopingu“ uma. O dopingu u svrhu tjelesnog poboljšavanja imamo jasno izgrađene stavove, koji dolazi do izražaja u situacijama kompetitivnog okruženja, kao što su različita sportska natjecanja.

No, zar nije arena natjecanja naših mentalnih funkcija, igra s našom kognitivnom superiornošću i emocionalnom stabilnošću, naš svakodnevni život? Nagradu uspjeha, lakšeg života i boljeg socijalnog statusa dobivaju pametniji, spretniji, stabilniji. Hoćemo li u ovoj igri preživljavanja također osuditi doping? Gdje da povučemo granicu između bolesti i zdravlja, između liječenja i poboljšavanja, granicu koja bi se morala, ali koja se objektivno ne može povući.

Osim problema nepotrebne i neprikladne medikalizacije i pitanja sigurnosti koje neprimjereno korištenje biomedicinskih sredstva nosi sa sobom, upadamo u „moralne“ zamke koje se tiču pitanja o našim pravim životnim vrijednostima. Biomedicinske intervencije poput sredstava za mršavljenje, faktora rasta kod niskih dječaka ili, možda, nama daleka, sredstava za izbjeljivanje kože koja je, primjerice, koristio Michael Jackson, zapravo služe za poboljšavanje društvenog statusa.

Međutim, samom svojom primjenom perpetuiraju i podržavaju socijalne predrasude koje su inspirirale njihovo korištenje. Zaštitom svoga društvenog statusa, stečenog ovakvim poboljšavanjima, postajemo suučesnici u širenju upitnih društvenih normi, poput imperativa mršavosti djevojaka ili „poželjne“ boje kože koje mediji uporno nameću. Slične intrinzične razloge za korištenje imaju i sredstava za doping uma.

Doping uma kao trend

Nadalje, iako je osobni rast poželjan i hvaljen u mnogim područjima ljudskog djelovanja, pitanje je što smatramo prihvatljivim kao sredstvo za njegovo postizanje. Je li poboljšavanje biomedicinskim sredstvima vrsta društvene prevare? Težak i ustrajan rad koji dovodi do rezultata društveni je fenomen, jednako cijenjen kao i sam postignuti cilj. Korištenjem sredstava koja olakšavaju postizanje cilja, cilj postaje otuđen od hvalevrijednih i društveno cijenjenih praksi koje dovode do njegovog postizanja.

Doping uma (ne)farmakološkim sredstvima trend je koji je u zemljama zapadnog svijeta već uzeo maha, a koji se kod nas slabo ili nikako ne spominje. Bez aktivnog razgovora i informiranja javnosti, te podizanje svijesti o sigurnosti, etičkim, društvenim i pravnim posljedicama ovakvih praksi, prešutno odobravamo nastavak ovog trenda. Riječ struke, praćena aktivnim socijalnim diskursom, trebala bi biti ona koja će nam odrediti granicu, nakon koje ćemo tretmane u svrhu poboljšavanja ili dopinga uma smatrati neprihvatljivim ili možda zakonski zabranjenim.

Znanost i tehnika podržavaju i unaprjeđuju sve aspekte našeg života danas. U prirodi tehnike i znanosti postoji implicitna prisila; jednom kad prilika za promjenu/poboljšanje postoji, bit će prihvaćena i korištena. Uz današnji napredak znanosti i tehnike, posebno u području neuroznanosti i neurotehnike, pitanje je da li nam je dopušteno činiti sve što znamo i što pomoću tehnike možemo učiniti.

Osim farmakoloških metoda (uporabom lijekova) s ciljem da se „pojača“ naš um i raspoloženje, koje su široko usvojene i raširene, u posljednjih desetak godina razvijeno je nekoliko nefarmakoloških metoda koje, sudeći po velikom broju znanstvenih radova i kliničkih studija koje se njima bave, postižu slične rezultate.

(Ali o ovim načinima „poboljšavanja“ … slijedeći put …)

* Autorica predaje na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Organizirala je i predaje kolegij Neuroetike na doktorskom studiju „Neuroznanosti“ na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku.