Plastika je zajednički naziv za bioplastiku i… *

Slika 1. (Natpis: »Još uvijek koristiš plastiku?« No je li sva ne-bioplastika loša? / Foto: Bioplastics Magazine)

Plastika i guma su po definiciji umjetni materijali jer ih je načinio, stvorio čovjek. Prema ulazu u proces, moguće je razlikovati bioplastiku i fosilnu plastiku. Neki bi za fosilnu plastiku neopravdano rekli da je »crna«, a za bioplastiku »zelena«. Na kraju je lanca kupcu materijala ili proizvoda svejedno je li nešto na početku bilo crno, prirodno ili »zeleno«

prof. emer. Igor Čatić

Na nedavnom skupu posvećenom 25. obljetnici osnivanja Hrvatskog društva za sustave (CROSS) održano je predavanje o primjeni opće sustavnosne teorije na različitim područjima. Do 1991. autor se sa svojim suradnicima bavio primjenom te teorije u proizvodnji plastičnih i gumenih dijelova. Tada se odlučio na iskorak i s Lj. Šarić, tada znanstvenom novakinjom, sada redovnom profesoricom hrvatskog jezika na Sveučilištu u Oslu, napisao tekst Prilog sustavnosnoj analizi hrvatskog jezika.

Tekst je objavljen u Raspravama Zavoda za hrvatski jezik 1994. U tom je tekstu pokazano zašto je hrvatski jezik samostalni sustav, ali dio nadsustava kojeg čine bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Članak je dostupan na ovoj poveznici.

Sustavnosna teorija primijenjena je u slučaju da se postavi pitanje jesu li plastika i bioplastika dva ravnopravna pojma ili se nameće drugačiji iskaz.

Osamdesetih i devedesetih godina studentima usmjerenja Prerada polimera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje predavali su istaknuti stručnjaci s područja marketinga, filozofije i teologije te posebno, jezika. Valja izdvojiti jedno predavanje iz 1990. Na predavanju jednog od najboljih retoričara i jezikoslovaca na ovom prostoru, prof. I. Škarića, jedan od studenata upitao ga je: »Profesore, zašto naš profesor inzistira na terminologiji?« Odgovor je bio iznenađujući: »Vaš profesor inzistira na rangu pojmova«.

Moćna metoda suvremene znanosti

U sustavnosnoj teoriji postoje tri koncepta: hijerarhijski, funkcijski i strukturni. Za odgovor na postavljeno pitanje, jesu li plastika i bioplastika ravnopravni pojmovi, poslužit će se hijerarhijskim konceptom.

Hijerarhijsko rangiranje pojmova dovodi do pitanja: jesu li plastika i bioplastika dva ravnopravna termina? Iz slike 1 proizlazi da jesu. Iz obrazloženja u nastavku, slijedi da nisu.

Kada je autor prvi put vidio ovaj plakat jednog talijanskog proizvođača bioplastike na Sajmu plastike i gume K’10 u Düsseldorfu, napisao je velikom broju stručnih časopisa: »To je nedopustiva manipulacija skupinom materijala koja je po količini zanemarivo mala u odnosu prema fosilnoj plastici«. Dva časopisa iz SAD-a i Velike Britanije objavila su tu reakciju. I vodeći časopis s tog područja objavio je stručni članak u kojem se upozorava na štetnost takvog promicanja bioplastike. Naime, 2014. svjetska proizvodnja plastike bila je 311 milijuna tona, a bioplastike, prema podatcima European Bioplastics-a, 1,7 milijuna tona ili 0,54 % ukupne plastike. Prognoze za 2019. predviđaju porast proizvodnje bioplastike na 7,9 milijuna tona godišnje. Ako bi u idućem razdoblju proizvodnja plastike rasla samo 2 % godišnje, udio bioplastike bio bi tek 2,3 %.

U prvom desetljeću ovog stoljeća autor i suradnici bavili su se sistematizacijama materijala. U članku Novi pristup sistematizaciji polimera (Polimeri, 1/2008) ponuđena su tri kriterija sistematizacije podjele plastike i gume. To su: ulaz u proces (prirodnina ili uzgojina), temeljni procesi polimerizacije (stupnjevite i lančane reakcije) te ponašanje pri povišenim temperaturama [duromeri, elastomeri (guma, elastoplastomeri) i plastomeri]. Zbog sažetosti bit će razmotren samo kriterij podrijetlo osnove na ulazu u proces. To je tada bio izvorni kriterij podjele. Klasična je podjela plastike i elastomera na prirodne i sintetske, a prirodni mogu biti nemodificirani i modificirani. Takva podjela nije precizna i valja je napustiti. Posebno zbog neprecizne riječi sintetska jer se u oba slučaja radi o polimerizaciji (kemijskoj sintezi), bez obzira na to kada je to provedeno. Rezultat polimerizacije je polimerizat koji s potrebnim dodatcima čini materijal.

Moguće je razlikovati biopolimere (prirodne, organske polimere) koji su rezultat biosinteze u prirodi, i proizvedene polimere načinjene ljudski kontroliranom polimerizacijom (Alger, 1989.). U oba slučaja radi se o rezultatu kemijske sinteze pa je uveden naziv sintezine. Ako se radi u oba slučaja o sintezinama, moguća je podjela polimera na one biološkoga (živo) i fosilnog (neživo) podrijetla. Riječ prirodni smije se upotrijebiti samo za proizvode prirode (npr. bjelančevine, polisaharidi, nukleinske kiseline, prirodni kaučuk, lignin itd.). U svim ostalim slučajevima radi se o umjetnom. Plastika i guma su po definiciji umjetni materijali jer ih je načinio, stvorio (odatle riječ stvar) čovjek. Prema ulazu u proces, moguće je razlikovati: – kemijski modificiranu plastiku od prirodnih ili uzgojenih izvora – bioplastiku (PLA, PHA, bio-PE) – fosilnu plastiku (npr. PP, PVC, PE-LD, PET) na osnovi proizvoda prirode (prirodnina) – nafte, prirodnog plina, ugljena.

»Crna« i »zelena« plastika?

Neki bi za fosilnu plastiku neopravdano rekli da je »crna«, a za bioplastiku »zelena«. Na kraju je lanca kupcu materijala ili proizvoda svejedno je li nešto na početku bilo crno, prirodno ili »zeleno«. Modificirana plastika (bioplastika) skupina je materijala nastala na osnovi živoga: prirodnoga ili uzgojenoga. Primjer bioduromera je kazeinska plastika, a bioplastomera – plastika na osnovi derivata celuloze. Najteža je optužba protiv plastike da je nekakva umjetna, sintetska. A načinjena je od prirodnina: nafte, prirodnog plina ili ugljena.

U Hrvatskoj je riječ prirodnina od 2003. ozakonjena jer je upotrijebljena u jednom zakonu. Stoga je autor za ono što je čovjek načinio (stvar, artefakt) uveo riječ umjetnina (2003.). Svako je umjetničko djelo umjetnina, ali svaka umjetnina nije umjetničko djelo. Zaključak je jasan.

Bioplastika je starija skupina plastike od one na osnovi prirodnina. Fosilna je plastika, međutim, u pravilu prirodnija od bioplastike. Zanimljivo je da nitko ne govori o biogumi premda su gumene lopte (kruto) načinjene od prirodnog kaučuka (organskog, prirodnog polimera) i dodatka nazvanog jutarnja zora (e. morning sunrise) stare 3 600 godina. A sandale su bile savitljive. Ako se uveo naziv bioplastika, zašto se ne bi pisalo i govorilo kao suprotnost o biogumi? Naime, osnovni sastojak gume je kaučuk koji može biti prirodni, uzgojeni i sintetski.

Navedeni zaključak o potrebi usporedbe prema istom kriteriju, u ovom slučaju ulaza u proces, rezultat je sustavnosnog pristupa. Primjena hijerarhijskog pristupa vodi jednostavnom zaključku. Plastika je zajedničko ime za fosilnu plastiku i bioplastiku.

U zaključku treba naglasiti. U Hrvatskoj, a posebno u hrvatskoj reformiranoj školi i dalje hrvatski jezik treba biti obvezan. To pretpostavlja da postoji hrvatsko strukovno nazivlje. Koje moraju izrađivati hrvatski stručnjaci uz podršku jezikoslovaca. Ali hrvatska znanstvena zajednica to ne priznaje. A svojim kriterijima izbora nastoje uništiti hrvatski znanstveni jezik.

* Tekst je prerađeni prvi dio istoimenog članka koje je objavio časopis Svet polimera, 1/2016.