Plastifobia

Plastifobia

(Naslovna fotografija: Nevio Smajić / Greenpeace)

Motovunske filmsko-festivalske monade

Postavlja se pitanje zašto Motovunski festival nasjeda na vješto vođeno plasiranje plastifobije umjesto da nagradi neki film, koji bi ukazao da je promocija plastifobije uglavnom odraz stvaranja tržišta za konkurentne materijale, uz plasiranje poluistina i zloporabu ljudske dobronamjernosti, ali i neupućenosti

Hanibal Salvaro

Cijeli svijet ima gotovo 8 milijardi stanovnika. Zahvaljujući uporabi raznih metalnih prometala svaki sat pogine oko 70 osoba. K tome je barem par stotina teže ili lakše povrijeđenih, od kojih mnogi ostaju trajni invalidi. Ako bismo zabranili proizvodnju metala od kojih se izrađuju prometala, tada bi svake godine zaštitili od smrti i ozljeda par milijuna osoba. No ovim činjenicama se suprotstavlja logično upozorenje kako za nastale nesreće nisu krivi metal i prometala nego osobe koje ih nepažljivo i nestručno koriste. Osim toga, eventualnom zabranom proizvodnje raznih prometala, direktno a ubrzo i indirektno, oko 100 milijuna ljudi bi ostalo bez posla. Smanjio bi se i opseg potrebnih medicinskih, farmaceutskih, invalidskih i mrtvozorničkih usluga te čak i sudstva koje rješava ostavinske postupke.

Ustvari, mogli bi se vratiti na »zdrave i prirodne« oblike života. Još ako ukinemo i plastiku u medicini, tada bi se prosječna životna dob mogla vratiti na onu »predplastifobnu«. To znači skraćenje života za desetak godina, što bi omogućilo velike uštede mirovinskih fondova tj. znatnog rasterećenja državnog proračuna.

Naivna braća Lumiere nisu bili dovoljno dalekovidni pa su upotrijebili celuloidnu vrpcu za snimanje filmova i takva se praksa provodila desetljećima. Kako smo stigli do digitalnih snimanja to filmsku industriju više ne zanima ni celuloidna vrpca (koja je samo jedna inačica plastike), a pogotovo ne tzv. jednokratna plastika. Plus toga, dobar film više nije neka naročito profitabilna djelatnost, te su radi toga sponzori i donatori zaista dobrodošli.

Plastika ima mana

Kako pak jednokratna plastika ima jednu veliku manu, a ta je i što je jeftina te higijenski prihvatljiva, zbog čega je zaista vrlo konkurentna drugim materijalima kao što su papir i staklo.

No i tu ima izlaza. Treba okupiti »mudre glave« kojima je zadaća dokazati štetnost jednokratne plastike korištenjem poluistina tzv. fake newsa, dokumentarnim »umjetničkim fotografijama« i senzibilizacijom javnosti sklone ekologiji (pogotovo ekološkim zabludama). Sve to trebalo bi mudro promidžbeno plasirati posredstvom Greenpeacea, popraćeno serijom »stručnih« polupodataka kako bi se ljude uvjerilo u štetnost nekih proizvoda od plastike, pri tome namjerno »zaboravljajući« da jednokratna plastika nije štetna, nego eventualno način na koji se koristi i kojim se s njom postupa. Kao što kod nesreća izazvanih prometalima nije krivo prometalo nego nepažljivo rukovanje s njime.

No promidžbeni pokret proizvođača neplastičnih proizvoda, koji bi trebali i već jesu ponegdje nadomjestiti jednokratnu plastiku uspjeli su stvoriti stanje PLASTIFOBIJE te čak uvjeriti zastupnike u Europskom parlamentu te svekoliku javnost, u istinitost svojih tvrdnji. Pa ne čudi što recimo gospođa Sunčana Matić iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost izjavljuje kako su čak organizirali akciju »Za Lijepu našu« kojom su aktivno radili na edukaciji svih dobnih skupina. I to sve sredstvima iz državnog proračuna, a u stvari u ime komercijalnih interesa proizvođača neplastičnih konkurentnih proizvoda.

Stoga i ne čudi što je uskoro nakon »edukacije« uspješno napravljena antiplastična peticija s 50.000 potpisa, koji su gledajući pragmom dnevne politike važniji od znanstvenih činjenica. Rezultate znamo. Već imamo zakone o jednokratnoj plastici sa smiješnom uputom: »S plastičnim vrećicama postupajte oprezno i racionalno« (da, imamo takvih smiješnih zakonskih uputa; drugi pak zakon kaže otprilike: Ukoliko se želite žaliti na usluge recimo taksi vozača – žalite se tvrtki koja upošljava taksi vozača, koji je i vlasnik tvrtke).

Ekološka trabunjanja

Motovunski filmski festival je nasjeo na ovu monadu o štetnosti jednokratne plastike, s parolom »Naše čaše nisu za bacit«. Pri tome se zaboravlja kako za pranje staklenih čaša treba i malo deterdženta, a on uvijek završava u nekoj vodi, a ta voda nekako stiže i do mora i zagađuje ga daleko više od plastike, koja je ustvari kemijski inertna, što znači da nije kemijski štetna. Ako tome dodamo plin ili struju za toplu vodu te utrošak vode, pa sve to plasiramo bombastično kao plastifobiju, tada bi možda gledali zanimljivu utakmicu, od koje bi se mogao napraviti sjajan film. Ali eto uzmeš neko lajavo piskaralo koje misli da su subjekt i predikat dovoljni da se bude novinar.

Ništa ili samo malo se laže, generaliziraju se neke činjenice. Pogotovo ako se raspolaže s desetak efektnih fotosa. Ili se možda napravi čak i poluistinit dokumentarni film, kao što je napravio Rundek. No ovo nije samo hrvatski problem. Tako su recimo dvije keramičarke u Italiji s trabunjanjem o ekologiji i štetnosti plastike uspjele uspješno plasirati parolu, ali i projekt »Manje plastike – više lončarstva« (Less plastics – more pottery).

Imamo sjajan materijal od kojeg se rade i vrećice s ručkama (ostale nisu sporne), no Europski parlament vjeruje paraznanosti i Greenpeaceu i nažalost donosi pogrešne odluke.

Postavlja se pitanje zašto Motovunski festival nasjeda na vješto vođeno plasiranje plastifobije umjesto da nagradi neki film, koji bi ukazao da je promocija plastifobije uglavnom odraz stvaranja tržišta za konkurentne materijale, uz plasiranje poluistina i zloporabu ljudske dobronamjernosti, ali i neupućenosti.

Hanibal Salvaro

Komentari su zatvoreni