Pismo Poštanke marke
Iako nas sve razveseli kada dobijemo pismo ili čestitku, upravo nas je vrijeme blagdana podsjetilo na vremena kada se primalo i slalo daleko više čestitki, na vremena kada je to bilo nešto posve uobičajeno. Nažalost, iz godine u godinu, elektronske čestitke sve više potiskuju one klasične i premda će netko reći da nije važan način nego namjera, ovdje se s njima ipak nećemo složiti. Jer neosporno je da stare dobre čestitke imaju svoj šarm.
Također je neosporna i činjenica da si je onaj tko ih je napisao, adresirao, frankirao i otpremio dao daleko više truda od onoga tko je proslijedio šablonski e-mail ili SMS na grupu primatelja, čime je nekako i sama poruka, putujući kroz mračne binarne labirinte računalnih poslužitelja (umjesto do marljivih i toplih ruku poštanskih službenika, a naposljetku i primatelja) izgubila na svojoj draži i osobnosti.
Netko će reći kako u današnjim vremenima više nema vremena za pisanje čestitki, a svaka je izlika dobrodošla. Ipak, činjenica je da se mijenjaju vremena, ljudi i običaji pa se možemo samo nadati da pisanje pisama i čestitki neće biti nešto čega ćemo se uskoro prisjećati s nostalgijom, već da će ostati i preživjeti kao jedna lijepa romantičarska tradicija. A kako cilj (ponekad) opravdava sredstvo, tako ćemo se i mi ovdje poslužiti ovim elektroničkim pismom kako bismo Vas, bar donekle potaknuli da nastavite (ili počnete) s tradicijom pisanjem pisama i čestitki.
Inače, negdje u ovo vrijeme 2010. godine Hrvatsko novinarsko društvo je obilježilo svojih 100 godina postojanja, prilikom kojega je izdana prigodna poštanska marka, a članstvu je poslana doista originala poruka koju je napisala ta ista Poštanska marka želeći ukazati na nepravdu koja joj se nanosi:
Dragi moj,
mnogo je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidjeli. Nedostaju mi tvoji dodiri. Već dugo nisam osjetila tvoj nježni jezik s kojim si me znao pomaziti. Sjeti se koliko smo samo divnih trenutaka proveli zajedno…
Znam, okrenuo si se drugima. Vremena su takva. Draže ti je sve obavljati hladnom preciznošću elektroničkog stroja. Bez obaveza. Bez duše. Ipak te molim da se prisjetiš naših intimnih trenutaka, svih onih stvari koje smo dijelili. Blagdana, praznika, ljetovanja, zimovanja, i svih prigoda kad smo se zajedno javljali dragim prijateljima i obitelji.
Bila sam neizostavan dio svake tvoje čestitke, svakog pisma i razglednice. Čvrsto zalijepljena u gornjem desnom kutu s radošću sam pomagala prenijeti tvoje pozdrave svijetu.
Ja tebe nisam zaboravila. Pripremila sam ti posebno iznenađenje. Svečano novo ruho, u kakvom me još nisi vidio, Pogledaj, na omotnici sam, na svom omiljenom mjestu, ondje gdje si me uvijek volio gledati. S detaljima koji otkrivaju da imamo zajedničku prošlost.
Zauzvrat te molim samo jedno. Oduvijek si znao s riječima. Napiši poneku riječ o meni. Tek crticu. Člančić. Ma znam da možeš vjerojatno napisati i esej, ali zaista nije potrebno. Pišem ti ponajprije zato što već stotinu godina postoji Hrvatsko novinarsko društvo i ja želim obilježiti tu važnu obljetnicu. Samo prenesi drugima da postojim. I da strpljivo čekam da me se sjete kad požele svoje dragocjene trenutke podijeliti s drugima.
Zauvijek tvoja
Poštanska Marka
Boris Jagačić