Pišite, makar i razglednice

(Viktor Simončič / Foto: Danilo Medvedović)

Kako se danas ne može (gotovo) ništa sakriti, politička elita, bez rezerve i bez izuzetaka, čini sve da se istini nadjene neko novo ruho. Naravno, ruho namijenjeno većini. Ruho koje i najveću istinu relativizira. Ruho ne treba biti sofisticirano. Ruho je namijenjeno masi, koja je naučila da vjeruje i kada ne vidi

Dr.-Ing. Viktor Simončič

»Svatko je genijalac. Međutim, ako prosuđujemo ribu na osnovu njene sposobnosti da se penje na stablo, ona će cijeli život provesti u uvjerenju da je glupa.« (Albert Einstein)

Nije me bilo nekoliko tjedana. Ne zato što nisam imao pisati o čemu, nego zato što sam se pitao čemu pisati. Pisati džabe, što i sam radim, ne mora biti i pisanje zabadava. Ipak, negdje ostane neki trag. Zato pišite, ako mislite da vrijedi podijeliti iskustvo, neki drugačiji pogled na stvari, ukazati na nešto lijepo ili ružno… Društvene mreže omogućuju nešto što je još pred kratkim vremenom bilo nemoguće.

Poodavno znam vickasti prikaz o objektivnom informiranju građana. Sjede tako Cezar, Aleksandar Veliki i Napoleon, čitaju novine i gledaju TV. Javi se Cezar i kaže da je imao takve brodove kakvi su danas da bi još uvijek držao pod kontrolom Mediteran. Aleksandar Veliki vidjevši ceste (naše autoputove) kaže da bi s takvim prometnicama kontrolirao i Indiju i Kinu. Napoleon, vidjevši kako pišu današnji novinari izjavi: »Da je u moje vrijeme bilo ovakvo „novinstvo“ do danas još nitko ne bi saznao za Waterloo«.

Kada sam to iskoristio u knjizi Društvo umanjene vrijednosti prije deset godina, napisao sam da to vrijedi planetarno. Danas više nije tako. Nema više ničega što ne dođe u javnost. Način prikupljanja i korištenja informacija je ranjiv. Nekada se za dobivanje neke informacije moralo provaliti u neku kancelariju ili arhivu. Sjeća li se još netko poznate afere Watergate, provale u kancelariju političkih protivnika, zbog koje je prije 50 godina mora odstupiti američki predsjednik Nixon?

Danas se ne može (gotov) ništa sakriti

Danas više nisu potrebne fizičke provale u prostor. Malo spretniji IT-ovac otključa i najzaključaniju šifru i najčuvenijeg računala. Pokazali su to u velikom stilu Julian Assange i Edward Snowden, a pokazuju i drugi anonimni kompjuteraši, pa nas svako malo iznenadi još nešto najvjerojatnije. Društvene mreže su omogućile da ni najmoćniji ne mogu sakriti gotovo ništa i sve, prije ili kasnije postane javno dostupno.

Kako se danas ne može (gotovo) ništa sakriti, politička elita, bez rezerve i bez izuzetaka, čini sve da se istini nadjene neko novo ruho. Naravno, ruho namijenjeno većini. Ruho koje i najveću istinu relativizira. Ruho ne treba biti sofisticirano. Ruho je namijenjeno masi, koja je naučila da vjeruje i kada ne vidi. A kada i vidi, toliko je opčinjena promišljenom agitacijom i propagandom u ruho obučene političke elite, da ne vjeruje (više) niti vlastitim očima. Na način kao u onom vicu, kada žene uhvati muža u krevetu s ljubavnicom, a muž je uvjerava da tu nema ništa riječima: „Pa valjda više vjeruješ meni nego svojim očima“. Uz današnje medije bi se odmah saznalo za „Waterloo“. Da je Napoleon imao današnje krojače ruha, oni bi Waterloo slavili kao veliku pobjedu.

Pišite. Ne mora svako pisanje pogoditi „u sridu“. Ne morate svaki puta biti u pravu. Pišite za one koji prepoznaju ruho u kojeg se oblače neugodne istine.

Svijet se navikava na rat u Ukrajini

Rat u Ukrajini traje. Trajat će. Svijet se navikava na rat u Ukrajini. Prošle godine je na samitu G20 u Baliju, u deklaraciji izrijekom optužena Rusija za agresiju na Ukrajini. S određenim rezervama potpisale su je sve države. Prije par dana na samitu G20 u Indiji, u deklaraciji ni spomena o Ukrajini, tek izjava, koja je jedno od načela UN, u stilu kako se svi slažu da se ne smiju napadati suverene države. Deklaraciju, bez rezerve, potpisale sve države.

Zašto je tome tako? Zašto se rat u Ukrajini ne smatra jedinim ratnim sukobom, jedinom agresijom, jedinim problemom? Zato što ima i drugdje „ukrajina“. Kao da svatko ima svoju „ukrajinu“ i kao da je svatko i sam malo „ukrajina“, a malo i onaj drugi.

Našao sam lijepu rečenicu o tome u intervjuu bosanskohercegovačkog, nedavno preminulog pisca, Dževada Karahasana: Strašno je ovo što se događa u Ukrajini. O tome nemamo razloga razgovarati. Strašno je, i točka. Mene istovremeno užasava žalosno stanje naših društava. Jer ljudi su se strašno uzbudili zbog ljudi koje ubijaju u Ukrajini. Uopće se nisu uzbuđivali zbog ljudi koje ubijaju u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu…

Jer u Jemenu ne umiru djeca. Otkud djeca u Jemenu?! Otkud gradovi u Iraku? Ono što je urađeno u gradu koji se zove Faludža (Al-Fallujah) je da Bog sačuva, zločin nad zločinima. E, ne! Ne, ne, ne… To je bilo oslobođenje.

EU podrška zemljama zapadnog Balkana

A Ukrajina? Obećavaju joj sve i sva. Došle kazetne bombe. Sada dolazi i municija obogaćena uranom. Uskoro će i avioni. Naravno, slijedi i prijem u EU. Nije bilo govora o tome kada je zemlja molila iz mira. Sada može iz rata.

Ne podržavam takvu politiku EU. Ne prima se u EU samo iz boli i jada. Odavno smo svi morali postati ujedinjena Europa. Bojim se da gubimo šansu. Naročito naši susjedi. Načekat će se, jedino ako ne bude, a daj Bože da ne bude, kako je podršku Europske unije zemljama Zapadnog Balkana nedavno objasnio Edi Rama, premijer Albanije:

“Tko koga treba napasti na ovom panelu kako bi brže dobio članstvo u EU-u od Ukrajine? Bez sumnje, Bugarska bi lako mogla napasti Sjevernu Makedoniju. Hrvatska bi lako mogla napasti Srbiju, Srbija bi lako mogla napasti Kosovo, a Bosna i Hercegovina bi mogla bez problema napasti – samu sebe.

Grčka bi sigurno sa zadovoljstvom učinila uslugu Albaniji i napala je, ako bi Albanija od nje to tražila. Crna Gora bi se mogla praviti mrtva na plaži. I tako bismo svi bili spremni da uđemo u vlak s Ukrajinom“.

Pišite. Makar razglednice….