Pet mitova o plastici

Pet mitova o plastici

Potrošačima je lako usredotočiti se na ambalažni otpad jer svakodnevno vide kutije, boce i limenke, dok im je širok spektar drugih utjecaja na okoliš uglavnom nevidljiv

prof. emer. Igor Čatić

Igor Čatić

U doba pandemije COVID-19 virusa, ponovno se šire mitovi o plastici i njezinoj pojavi u morima. Primjerice, predlaže se i zabrana jednokratne plastike u medicini. Što je njezino vraćanje u 1871. U tekstu se razmatraju mitovi o plastici i plastičnom otpadu u oceanima.

Stručnjaci na Sveučilištu Michigan razotkrili su pet najčešćih mitova o plastici. Njihova istraživanja poduprta su kroz program održivog razvoja američke nacionalne zaklade za znanost (National Science Foundation – NSF). Rezultate će objaviti časopis Environmental Science & Technology. Najvažniji dio postao je dostupan javnosti priopćenjem University of Michigan (DOI: 10.1021/acs.est.0c05295, 29. listopada). Izdvojeni su samo naglasci.

»Napori na smanjenju upotrebe plastičnih proizvoda za jednokratnu uporabu i povećanju mehaničkog recikliranja mogu odvratiti pozornost od manje vidljivih i često štetnijih utjecaja na okoliš. Povezanih s korištenjem energije, proizvodnjom i vađenjem resursa. Moramo zauzeti cjelovitiji stav koji uzima u obzir važnija pitanja zaštite okoliša.

Većina utjecaja na okoliš mnogih potrošačkih proizvoda, uključujući bezalkoholna pića, vezana je za proizvode u njima, a ne za ambalažu. Stanite u odjeljak u supermarketu, okruženi redovima plastičnih boca jarkih boja i metalnih limenki. Lako je zaključiti da je tu glavni ekološki problem prekomjerna količina spremnika za jednokratnu uporabu.

Što se tiče plastičnih proizvoda za jednokratnu uporabu, proizvodnja i odlaganje ambalaže često predstavljaju tek nekoliko postotaka svih utjecaja proizvoda na životnu sredinu.

Potrošači se uglavnom usredotočuju na utjecaj ambalaže, a ne na utjecaj samog proizvoda. No, pažljiva potrošnja koja smanjuje potrebu za proizvodima i uklanja rasipništvo daleko je učinkovitija u smanjenju ukupnog utjecaja na okoliš, od mehaničkog recikliranja. Međutim, potrošačima je bitno lakše uputiti na recikliranje ambalažu proizvoda, nego dobrovoljno smanjiti potražnju za tim proizvodom. Što je vjerojatno jedan od razloga zašto su napori za recikliranjem toliko popularni«.

Pet mitova o plastici

Pogrešno vjerovanje o središnjoj ulozi plastične ambalaže jedan je od pet mitova koje glavna istraživačica Shelie Miller pokušava razotkriti u svom istraživanju. Pet uobičajenih zabluda i njezini uvidi o njima, su sljedeći:

1. Plastična ambalaža najviše pridonosi utjecaju proizvoda na okoliš. U stvarnosti, proizvod unutar pakiranja obično ima puno veći utjecaj na okoliš.

2. Utjecaj plastike na okoliš veći je od bilo kojeg drugog ambalažnog materijala. Zapravo, plastika općenito ima manji ukupni utjecaj na okoliš od stakla ili metala za jednokratnu upotrebu, u većini kategorija utjecaja.

3. Proizvodi za višekratnu uporabu uvijek su bolji od plastike za jednokratnu upotrebu. Zapravo, proizvodi za višekratnu uporabu imaju manji utjecaj na okoliš samo kada se ponovno koriste dovoljno puta da nadoknade materijale i energiju koja se koristi za njihovo pravljenje.

4. Mehaničko recikliranje i kompostiranje trebali bi biti najveći prioritet. Istini za volju, blagodati okoliša povezane s recikliranjem i kompostiranjem obično su malene u usporedbi s naporima da se smanji ukupna potrošnja.

5. Napori „nultog otpada“ koji eliminiraju plastiku za jednokratnu upotrebu, minimiraju utjecaje događaja na okoliš. U stvarnosti su koristi od preusmjeravanja otpada s odlagališta male. Smanjenje otpada i pažljiva potrošnja, uključujući pažljivo razmatranje vrsta i količina konzumiranih proizvoda, daleko su važniji faktori koji diktiraju utjecaj događaja na okoliš.

U svom preglednom članku S. Miller osporava uvjerenja koja nisu podržana trenutnim znanstvenim spoznajama. Istodobno potiče ostale prirodoznanstvenike i tehničare iz područja zaštite okoliša da prošire razgovor – u vlastitim istraživanjima i raspravama koje oblikuju javnu politiku.

»Napori na smanjenju upotrebe plastike za jednokratnu uporabu i povećanju recikliranja mogu odvratiti pozornost od manje vidljivih i često štetnijih utjecaja na okoliš povezanih s korištenjem energije, proizvodnjom i vađenjem resursa. Mora se zauzeti puno cjelovitiji stav koji uzima u obzir važnija pitanja zaštite okoliša.

To nije pokušaj umanjivanja zabrinutost za okoliš povezanu s plastikom i plastičnim otpadom. No kako bi se problem plastičnog otpada smjestio u odgovarajući kontekst, presudno je ispitati utjecaje na okoliš koji se javljaju u svakoj fazi životnog vijeka proizvoda. Od vađenja prirodnih resursa i energije potrebne da bi se ta tvorevina dovela do konačnog odlaganja ili ponovne upotrebe. Zato je tako važna procjena životnog ciklusa (LCA). Alat kojeg istraživači koriste za kvantificiranje životnih utjecaja na okoliš u više kategorija. Uključujući klimatske promjene i upotrebu energije, trošenje vode te resursa, gubitak biološke raznolikosti, stvaranje čvrstog otpada kao i toksičnost za ljude i ekologiju.

Potrošačima je lako usredotočiti se na ambalažni otpad jer svakodnevno vide kutije, boce i limenke, dok im je širok spektar drugih utjecaja na okoliš uglavnom nevidljiv. Ali LCA analize sustavno procjenjuju cijeli opskrbni lanac, mjereći utjecaje koji bi se inače mogli previdjeti.«

Promišljanja S. Miller autor prepoznaje kao zalaganje za koncept tehnologijskog vrednovanja tehnike. Nedostaje društveno – humanističko vrednovanje tehnike. Koje bi vjerojatno također bitno pridonijelo razbijanju mitova o jednokratnoj plastici, preciznije plastičnim proizvodima, osobito u medicini.

Plastični otpad u morima

Vrlo prisutna tema u medijima je mikroplastika u morima. Za to su bile posebno optuživano pet azijskih zemalja (2015). Bez ulaženja u pojedinosti teme, iznenađujući su rezultati najnovijih istraživanja. SAD su u istraživanjima 2015. po utjecaju na plastični otpad u moru bile na 20. mjestu. Sada su na trećem. Jedan od razloga, što se više ne izvozi u tolikoj mjeri vlastiti plastični otpad. Valja iskoristiti priliku i navesti podatke za Hrvatsku. Objektivno, hrvatski dio Jadrana, posebno otok Mljet, opterećen je plastičnim otpadom. No, do 70 % donose ga morske struje iz Albanije i Grčke, 20 do 30 % iz Italije, a samo 5 % je hrvatskog podrijetla.

Previše na stavove o plastici općenito, a jednokratne plastične proizvode posebno utječu organizacije civilnog društva. Zašto to rade, prilično je nejasno. S druge strane, svi sudionici u lancu od ideje do pohrane preostatka, premalo upoznavaju najširu javnost s važnosti i nezamjenjivosti plastičnih proizvoda u suvremenom svijetu.

Komentiraj

*