“Pčele u gradu zdravije su od onih na otvorenom”

Za razliku od nas, u inozemstvu je urbano pčelarstvo već »gotova stvar« i nije ništa neobično u hotelima dobiti med koji sami spravljaju. Prije nekoliko godina vodili smo borbu s nekim pčelarskim udrugama po tom pitanju i urbano je pčelarstvo ipak dobilo mogućnost postojanja. Nekoliko košnica zaživjelo je na Pantovčaku

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kakav je bio Zagreb davne 1964. godine kada ga je Sava poplavila, što je prodavao na tržnici i zašto je pjevao Povedi me u Zanzibar, okrio je ZG-magazinu prof. dr. Nikola Kezić, umirovljeni profesor pčelarstva s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pojasnio je zašto našem gradu treba butik meda, kako prepoznati onaj nepatvoreni i zašto se ne boji pčela…

Nakon nuklearne katastrofe u Černobilu istraživalo se pomoću pčela do kuda je radioaktivni oblak došao, odnosno kakav je bio stupanj onečišćenja.

Zašto volite Zagreb?

Nisam rođeni Zagrepčanin već sam u njega na studij došao iz Banja Luke. Ona je u bivšoj državi dosta gravitirala Zagrebu.

Kada je to bilo?

Davne 1964. godine! One godine kada je u Zagrebu bila poplava.

Kako je to izgledalo?

Oh, vladala je velika panika. U taj sam se čin spašavanja i pomaganja ljudima kao brucoš i ja uključio. Pomagao sam unesrećene izvlačiti iz čamaca, voditi ih do prihvatilišta… Vladala je svojevrsna euforija i oživotvorena solidarnost davala nam je »krila«. Drago mi je bilo da sam bio koristan, a razvi(ja)o se nekako i osjećaj pripadnosti.

Kako je Zagreb izgledao? Do kuda je sve voda bila došla?

Nisam grad tada dobro poznavao pa vam ne mogu reći do kud je sve voda bila poplavila. Stanovao sam na drugom kraju Zagreba, kod bolnice Rebro.

Niste bili u domu?

Ne, uvijek sam privatno stanovao. Prvih dana studija unajmio sam sobu nedaleko fakulteta, a kasnije sam našao prihvatljiv smještaj na Volovčici. Nerijetko sam do fakulteta pješačio pa sam i tako upoznavao grad. Kada sam došao u Zagreb, od roditelja sam dobio novaca dostatno za smještaj i hranu, a za ostalo sam se morao sam pobrinuti. Studij sam shvatio ozbiljno i u roku ga završio, ali …

Radili ste studentske poslove?

Morao sam dodatno raditi i snalaziti se. Na tržnici sam tako prodavao cvijeće, mrkvu… Društveni sam život upotpunio radeći na Ribnjaku.

Što ste tamo radili?

Pregledavao karte na ulazu u jedan disko-klub, pazio sam i na red…

Tako ste …

Riješio društveni život i potporu budžetu.

Kakva je slika Zagreba iz vaše mladosti?

Kada o tome govorim nerijetko se sjetim policajca Mehe, koji je na tadašnjem Trgu Republike regulirao promet jer se u to doba središtem Zagreba itekako prometovalo. S Mehom smo se, često mi studenti, voljeli šaliti, a on je šalu znao prihvatiti.

Pohađali ste Veterinarski fakultet?

Da, tamo sam se nakon diplome i zaposlio na Zavodu za ribe i pčele, a nedugo potom, kreditom kojeg je povoljno davao fakultet, i kupio stan u Prečkom. U to je doba, taj kvart bio daleka periferija do koje se dolazilo blatnjavim stazama. Svojoj sam supruzi Dubravki, često kada bi se zaputili doma, u šali znao pjevušiti »Povedi me u Zanzibar«.

Tako se daleko činilo Prečko?

Jako! Nije bilo javnog prijevoza, telefona… Ali bila je povoljna i ozbiljna prigoda da kupim stan.

Kupili ste ga?

Da, na četvrtom katu.

Kada su pčele, odnosno znanost intenzivnije ušli u vaš život?

Oduvijek me je zanimalo to područje. Posebice ekologija i posljedice koje onečišćenje okoliša ima na pčele, ribe, život… Zanimalo me što se događa, na koji način pa sam s početka mojih znanstvenih dana uspostavio kontakte i suradnju s gotovo svim ribnjacima u Hrvatskoj, a nešto i u BiH odnosno Sloveniji. Proučavao sam nemalo i pčele pa mi je tom ekološkom smjernicom došla prilika prijeći na rad u Institut Ruđer Bošković, a kasnije na Agronomski fakultet.

Tamo ste …

Na Ruđeru sam dalje analizirao utjecaje zagađenosti iz zraka jer te tvari dospiju u tlo, vodu, akumuliraju se vremenom, a pčele su njihova rana detekcija zapravo prvi senzori takvoga stanja. Iznjedrio se svojedobno i rad – Upotreba pčela u otkrivanju stupnja radioaktivnosti odnosno zagađenosti cezijem. Bilo je to nakon nuklearne katastrofe u Černobilu. Istraživalo se, pomoću »života i rada« pčela, do kuda je radioaktivni oblak došao, odnosno kakav je bio stupanj onečišćenja.

Kakav je bio?

Ispod opasnosti i onoga što se pretpostavljalo.

Kakvo je danas stanje sa pčelama?

Ovisi u kojoj su sredini. Unazad deset godina utvrđen je postotak gubitka pčela na prostorima intenzivne poljoprivrede: Slavonija, dolina Drave pa sve do Zagreba.

Što im smeta?

Puno toga. Najopasnija su novija sredstva tzv. sistemici za zaštitu sjemena.

To su…

Sredstva kojim se sjeme, primjerice, suncokreta, kukuruza, uljane repice, šećerne repe i dr. prije sjetve impregnira, a tvari ulaze u cirkulatorni sustav biljke, čemu su opet izložene pčele kada dođu po nektar i pelud.

Ako je tako na poljoprivrednim prostorima, što je sa pčelama u gradu ?

Po sadašnjim istraživanjima pčele su u gradu zdravije jer nisu »zahvaćene«…

Pesticidima i insekticidima?

Da. Ali ono što me još više danas brine jesu bolesti pčela od Aethine tumide, nametnika koji parazitira u košnici. Pa tu su varroa i druga nimalo bezopasna oboljenja. Globalizacijom i prometom roba došli su nam i neki novi problemi.

Koja vrsta pčela kod nas obitava?

Imamo svoju autohtonu sortu – sivu pčelu tzv. sivku koja je među najboljima na svijetu. Dobro je da nam i susjedi imaju istu pasminu pa nema nekih većih »prekograničnih opasnosti«. Cilj nam je očuvati je u uzgojnom programu, odnosno njen genetski potencijal.

Kakav nam je potencijal proizvodnje meda? Kakav je med Zagreba i okolice?

Izvrsne je kvalitete, posebice med od kestena iz podsljemenske zone, iz tamošnje kestenove šume. Svojedobno su u tom ozračju nedaleko pilane »Bliznec« bile postavljene omanje ogledne edukativne pčelinje košnice. Nažalost ne znam što je danas s njima i kakvi su se rezultati ogleda zabilježili.

A što je sa urbanim pčelarenjem? Je li ono zaživjelo?

Jest. Za razliku od nas, u inozemstvu je urbano pčelarstvo već »gotova stvar« i nije ništa neobično u hotelima dobiti med koji, primjerice, sami spravljaju iz svojih košnica. Prije nekoliko godina vodili smo borbu s nekim pčelarskim udrugama po tom pitanju i eto, urbano je pčelarstvo ipak dobilo mogućnost postojanja. Nekoliko košnica zaživjelo je i na Pantovčaku i unutar kompleksa Predsjedničkih dvora.

Pčele zakonski »paragrafi« tretiraju kao kućne ljubimce?

Tako je. Pa kud ćete boljeg kućnog ljubimca: nisu zahtjevne, ne treba ih svaki dan izvoditi u šetnju, ne traže puno …

Koliko košta roj pčela?

Ovisi u koje doba ga kupujete, jeli to početak ili pak sredina godine, ali otprilike je to od 50 do tristotinjak kuna.

Može li urbano stanovništvo ustrojiti svoje pčelinje košnice?

Može, ali treba vidjeti kako i gdje to zakon propisuje. Ne može ih se u gradu zasigurno držati veliki broj.

Ovih ste dana započeli sa pčelarskom školom u kampusu Borongaj?

Da, to je organizirana integrirana pčelarska škola koju mogu pohađati i osobe s invaliditetom koje ne treba getoizirati već naprotiv – integrirati. Cilj joj je polaznike naučiti pčelarstvu koje će možda nekome od njih biti hobi, možda zabava, a nekome dobra podloga buduće profesije.

Hoće li u Zagrebu zaživjeti kušaone meda?

Ideja je to koja još nije realizirana, ali kušaona,odnosno butik meda gradu je zasigurno potreban. U takvom bi se prostoru mogli predstavljati pčelari sa vrhunskim proizvodima, moglo bi se organizirati kušanje i ocjenjivanje meda….

Kako prepoznati nepatvoreni med?

Najbolje ga je kupiti iz ruke majstora! To je u pravilu na sajmovima zdrave hrane kada se okupljaju pčelari i drugi provjereni proizvođači. Primjerice na Danima meda i sličnim manifestacijama. U trgovinama med preko poklopca ima zakačenu malu trakicu na kojoj piše »Med iz Lijepe Naše«. Postoje, kada govorimo o Zagrebu, i brojne pčelarske udruge pa se ljudi i njima mogu obratiti ako žele provjeren med. Svakako je smjernica koristiti med iz sredine u kojoj žive, odnosno onog što ih okružuje.

Koje su to primjerice udruge?

Pčelarska udruga »Lipa«, »Propolis«, »Košnica«, »Pčelinjak« i druge.

Kada govorimo o pčelama, mnogi ih se boje.

Pčele svakako nisu bezazlene, posebice ako je riječ o alergičarima, ali itekako bih se veselio da su mi pčele u blizini, jer bi to bio dokaz zdravlja i kvalitete prostora u kojem živim.