Paradoksalna znanost

(Naslovna ilustracija: www.brainscape.com)

Imao sam kolegu koji je odlučio u 50. godini života da do mirovine više ništa neće raditi (sam mi je to priznao). Do te je sudbonosne odluke došao nakon specijalizacije u jednom vanjskom institutu koja mu je otvorila oči: spoznao je kako se u našim otužnim prilikama ništa vrijedno ne može napraviti

Nenad Raos

Svaka je znanost paradoksalna (ako je prava), jer dolazi do neočekivanih, kontraintuitivnih, paradoksalnih otkrića… No ovdje nije, u stilu Thomasa Kuhna, riječ o znanstvenim revolucijama, o romantičnim pričama o Mariji Curie i Albertu Einsteinu ili (da se vratimo malo dalje u prošlost) o Galileju, Koperniku i Arhimedu. Riječ je o hrvatskoj znanosti o kojoj se u medijima dosta piše, a opet se u javnosti malo zna. (Već više od deset godina pišem redovite komentare o našim znanstvenim prilikama i neprilikama za časopis Kemija u industriji, ali to našu širu javnost malo zanima).

Tu je rupu u našem znanju nedavno ispunio Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja koji je u svome Glasniku objavio rezultate ankete u položaju znanstvenika u hrvatskom društvu, a nedugo zatim te su rezultate prenijele i dnevne novine (Jutarnji list od 14. 5., str. 22). I što u toj anketi vidimo?

Jedna trećina znanstvenika radi manje od zakonom propisanih 50 sati tjedno, dok svi ostali rade više od toga, šestina radi čak svaku subotu. Devet posto ih tvrdi da im je netko rad plagirao, a trećina da im se netko (obično šef) s nepravom potpisao na rad. Kako to razumjeti?

Ne znaju što bi sa slobodnim vremenom

Teško je to razumjeti izvana, a još manje čitajući statističke rezultate jedne anonimne i u biti subjektivne ankete. Što znači primjerice kad netko kaže da radi manje od 50 sati tjedno? Možda radi 40 sati, a možda uopće ne radi. Ako netko radi subotom to može značiti da je preopterećen poslom, ali isto tako da ne zna organizirati svoje radno vrijeme. Ima i takvih znanstvenika koji u životu ne vide ništa osim svoga posla, pa ne znaju što bi sa slobodnim vremenom, to više što među znanstvenicima ima dosta samaca (neoženjenih i neudatih). Mnogi cijeli život žive sa svojim roditeljima, bez ikakvih obiteljskih, pa i materijalnih obaveza. Ima ih i takvih koji u mirovini redovito dolaze na posao (iako im se ništa ne plaća) jer naprosto ne znaju što bi drugo radili.

Sve se to ne može vidjeti samo iz brojeva. No ono što se iz brojeva ipak može vidjeti je koliko naši znanstvenici godišnje objave znanstvenih radova i koliko su ti radovi citirani (da ne govorimo o drugim scientometrijskim pokazateljima), čime se ova anketa nije bavila. Koliko o tome, o radu, ovisi njihov osobni dohodak?

Takvu analizu nitko nije proveo, osim ako se analizom ne nazove moje igranje sa statistikom kada sam korelirao broj zaposlenih na mome institutu s brojem objavljenih znanstvenih radova. Nisam dobio nikakvu korelaciju, iako se broj zaposlenih tokom godina mnogo mijenjao. I što, na kraju, znači »raditi više od 50 sati tjedno« kada sam, recimo, u Sjedinjenim Državama u jednoj godini napravio više pokusa nego što ih je moja kolegica na institutu napravila za pet? (I pri tome potrošila manje novca za kemikalije nego što sam ih ja potrošio za mjesec dana).

Borba sa vjetrenjačama

Kada se sve sabere dolazimo do očitog: ne rade svi znanstvenici jednako, ni u kvalitativnom niti u kvantitativnom smislu. U svojoj znanstvenoj karijeri bilo je godina kada sam objavio jedan pa čak niti jedan znanstveni rad, a bilo je i takvih kada sam ih objavio tri ili četiri. Neka moja kolegica nije u sedam godina »rada« objavila ništa, a meni – kao šefu! – jasno dala do znanja kako ne misli raditi više od četiri sata dnevno, jer tako se – kaže – dogovorila sa svojim mužem. Imao sam kolegu koji je odlučio u 50. godini života da do mirovine više ništa neće raditi (sam mi je to priznao).

Do te je sudbonosne odluke došao nakon specijalizacije u jednom vanjskom institutu koja mu je otvorila oči: spoznao je kako se u našim otužnim prilikama ništa vrijedno ne može napraviti. Rečeni je kolega boravio na poslu dulje od mene. Radno je vrijeme ispunjavao pričajući priče i ispijajući kavu u institutskoj kantini.

Sve nam to govori o nečemu što zna svaki znanstvenik, svako tko poznaje našu znanstvenu sredinu iz prve ruke. Ima vrlo vrijednih i ambicioznih znanstvenih radnika, ali još više ima onih koji takvi nisu. Ti posljednji, poput spomenutog kolege, su oni koji su shvatili kako nema smisla boriti se s vjetrenjačama.