Palac gore za turističku naknadu za okoliš, palac dolje za ukidanje prireza

(Foto: Gerd Altmann / Pixabay)

Logično je da oni koji ostvaruju dobit od turizma, sudjeluju ravnopravno u svim izravnim i posrednim realnim troškovima. Na primjer, komunalna tvrtka koja zbrinjava otpad mora imati osiguran vozni park, spremnike, kapacitet prerade i obrade, uključujući i odlaganje, za vršni kapacitet

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Ako prilike čine čovjeka onda valja prilike učiniti ljudskima. (Karl Marx)

Naknada za okoliš i gradski prirez su društveno odgovorni i socijalno pravedni. I zato je dobra vijest, da je Zakonom o turizmu, od 2024. godine najavljena mogućnost uvođenja turističke okolišne naknade, kolokvijalno ekološke takse. Moje komentar je: konačno! Turizam, kao gospodarska grana, koristi prostor i prirodne resurse, po sličnom principu kao svaka industrija. Turist – namjernik je kao i mi građani korisnik (uvjetno zagađivač) prostora, pa i za njega, kao i za nas mora vrijediti princip „zagađivač plaća“.

Turistička djelatnost traži očuvan i uredan okoliš i nije moguća ako se ne prikupi i zbrine komunalni otpad, ako se ne osigura pitka i pročisti otpadan voda, osigura energija, parkiralište, ako se ne održavaju spomenici, kulturni objekti, očuva priroda…

Troškove potrebne komunalne infrastrukture, za prihvat opterećenja uslijed turističke djelatnosti, gotovo da ne snose, ili barem ne u dovoljnoj mjeri, oni koji ostvaruju dobit davanjem turističkih usluga. Njih, zanemarimo li onaj dio koji se oporezuje iz djelatnosti, kao PDV i/ili porez na dobit, uglavnom snose oni koji se ne bave turizmom tj. velika većina građana.

Rovinj s turistima ima 3 – puta više “stanovnika”

Logično je da oni koji ostvaruju dobit od turizma, sudjeluju ravnopravno u svim izravnim i posrednim realnim troškovima. Na primjer, komunalna tvrtka koja zbrinjava otpad mora imati osiguran vozni park, spremnike, kapacitet prerade i obrade, uključujući i odlaganje, za vršni kapacitet. U sredinama bez turizma, u količinama otpada postoje samo manja sezonska odstupanja. U turističkim sredinama postoje maksimumi, višestruko viši od minimuma.

Uzmimo primjer Rovinja koji ima nekih 15 000 stanovnika i ostvari preko 4 milijuna turističkih noćenja. Kada se broj noćenja jednostavno podijeli s 365 dana, ispada, kao da bi u Rovinju svaki dan živjelo dodatnih 11 000 stanovnika. Svede li se taj broj na 2 – 3 mjeseca, kada se ostvari najveći broj noćenja, ispada da tada Rovinj ima 3-4 puta više „stanovnika“.

Po logici stvari, tada je potrebno toliko puta više opreme nego u prosjeku. Kako jedan hotel dio godine može biti zatvoren, kako nekoga ima ili nema u vikendici ili apartmanu, kako u jednom kućanstvu ne mora živjeti nitko, ali može živjeti 10, pa i više osoba, komunalna tvrtka mora uvijek i za njih imati sve potrebno, da po potrebi odveze i obradi otpad, kada su svi kapaciteti popunjeni.

I vikendaši i iznajmljivači moraju snositi troškove za cijelu godinu

Iako se to neće sviđati turističkoj privredi, posebno onom dijelu koji preko dijela godine ne radi, kao ni vikendašima i iznajmljivačima apartmana koji ih stalno ne koriste, i oni moraju snositi isti fiksni trošak naknade cijelu godinu, i onda kada su zatvoreni, kada nikoga nema u vikendici i kada nema turista u apartmanu.

Kako bi naknada za usluge smanjenja opterećenja i očuvanja okoliša koje dolazi iz turističke djelatnosti, bila prihvatljiva za stalne stanovnike, uvođenje „ekološke takse“ mi izgleda, društveno i socijalno prihvatljivo, najjednostavnije rješenje.

Vjerujem da zakonodavac neće uvođenje „ekološke takse“ pomiješati s turističkom naknadom i da će se spriječiti nenamjensko trošenje za slogane poput onoga, „više cvijeća manje – smeća“. Trebat će mudrosti i u određivanju visine takse. U nekim sredinama u Njemačkoj ekološka taksa se naplaćuje nekoliko postotaka (5 %) od neto cijene noćenja. U Amsterdamu 7 %, uz dodatnih 3 € po noćenju u hotelu. Zanimljivo, ova taksa se u Amsterdamu koristi, za održavanje mostova i kanala! Naravno, u Amsterdamu mogu trošiti taksu i na to, kada su davno riješili otpad, otpadne vode, promet, energiju.

Značajan prihod lokalnoj zajednici

Taksa na ostvareno noćenje mi se čini prihvatljiva, pri čemu bi trebalo možda razlikovati visinu naknade za noćenje u hotelu, kampu ili apartmanu. Ova naknada bi u cijelosti morala biti na raspolaganju lokalnoj zajednici. Kako se trenutno u Hrvatskoj ostvaruje preko 100 milijuna noćenja, to bi mogao biti značajan prihod lokalnoj zajednici.

2022. godine najviše je turističkih noćenja ostvareno u Istarskoj (29,5 milijuna), Splitsko-dalmatinskoj (19,5 milijuna) i Primorsko-goranskoj županiji (18,3 milijuna). Zatim slijede Zadarska županija (14,9 milijuna noćenja), Dubrovačko-neretvanska (8 milijuna) te Šibensko-kninska županija (6,8 milijuna). Promatrajući rezultate destinacija, najviše je noćenja u 2022. godini ostvareno u Rovinju (4,2 milijuna), Dubrovniku (3,8 milijuna), Poreču (3,4 milijuna), Splitu (3,1 milijun) i Medulinu (3 milijuna). 

Ekološka taksa će vjerojatno izazvati otpor onih koji ostvaruju dobit od turizma. Imam razumijevanja za one koji iznajmljuju jednu sobu, ali ne i za druge. Veliki i veći će objašnjavati kako će uvođenje ekološke takse utjecati na konkurentnost ponude. Može biti da će biti i toga. Ali, zar međunarodna konkurencija ne brine već sada dovoljno o tome, pa je legitimno pitanje, s kojim pravom se ostvaruje privatna dobit na račun ili manjih okolišnih standarda, ili da dio troškova snose stanovnici.

Prirez – jedan od rijetkih pravednik nameta

Očekujem da će prevladati oni, koji vide dalje od danas i da će svjesno biti spremni uložiti u očuvanje prirodnih resursa na kojima počiva turizam. Ne učinimo li to danas, sutra nam se lako može dogoditi da gubitkom prirodne osnove nestane i turizam.

Uz dobru, nažalost ide i loša vijest. Planira se ukidanje gradskih (općinskih?) prireza. Prirez mi se čini jednim od rijetkih socijalno pravednih nameta. Pogađa bogatije i pomaže manje bogatima, jer se prihodi iz prireza koriste za ono što služi svima u zajednici.

Veći prirez u gradovima plaćaju oni koji imaju više, i oni kojima kod iste plaće ostaje više jer su sami ili imaju manji broj članova porodice, pa je prirez mali doprinos i u funkciji natalitetne politike. Kod istih prihoda, ukidanjem prireza bi se samcu u Zagrebu povećala prosječna plaća za nekih 32 € mjesečno (u Splitu 21 €), a u obitelji s dvoje djece za samo 20 € (a u Splitu samo 11 €).

Društvo mora preuzeti na sebe izdavanja za djecu

U Zagrebu je godišnji prihod od prireza blizu 130 milijuna eura. Otpadne li prirez, manjak, na primjer za prijevoz tramvajem, će nadoknaditi oni koji ga koriste. A koriste ga manje imućni i siromašni, jer bogati, imaju svoje Lamborghinije.

Po mome bi društvo, ako želi da opstane i ima dovoljno djece, trebalo za njih preuzeti sva izdavanja, od cipela i školskih knjiga do oslobađanja od komunalnih naknada, a ne da obitelji s djecom dodatno opterećujemo (i) ukidanjem prireza. Današnja djeca, će sutra biti medicinske sestre, policajci, nastavnice, građevinari i elektroničari … svima, pa i samcima. Zar ne, i kapitalizam bi morao imati granice?