“Pajac”

“Pajac”

Pajac je čudesan lutak,
smije se i pri tom plače,
dok vjetar u ruci drobi,
u bitku života skače.

A ona nije laka,
nije ni pola, već cijela.
Zato taj čudesni lutak
smišlja cirkuska djela…

Cirkus je gromada jedna,
arena zvjerska i tijesna.
U njoj je rika i buka –
i zvijer podivljala – bijesna…

A pajac, stoji na sceni,
u buri i moru života,
koje se – pjeni i pjeni…

U oku sjaj mu ko duga,
oblak je skriven krije.
Al pjesma je tu da snaži,
dok pajac cirkus nasmije…

I čuje pjesmi zvuke,
tamo iz cirkuske tame,
i zna da boje te duge,
nisu – baš nisu same…

Pjesma se rađa sa cvijeta,
na kojem prebiva pčela.
I sva je istina u njoj,
potpuna, nježna i cijela.

I usne ima pajac
da pobjede dobiva njima,
pa cirkusu daruje osmijeh
ko more kada je plima.

Jer poraz i pobjeda jesu
kao na mjeri vaga.
Tepanje i jezik šuškav,
njemu su najveća snaga.

Ne može da se reži,
urliče na zvijeri ljudske.
Tepat se mora – “cjelivat”,
u svima nježno prebivat…

Učinit se valja tako da
svemir cijeli treperi,
jer samo tako možeš
pobijedit ljudske zvijeri.

I samo tako možeš
dohvatit vrhove cvijeta,
popet se na planine i,
biti na Krovu svijeta…

Snježana Kratz