Oživljavanje izumrlih vrsta

Oživljavanje izumrlih vrsta

Znanost, koja se danas u nekim segmentima pokazuje kao da je zasjela na mjesto Boga, očito samo odgovara na pitanje može li ona nešto učiniti, a ne i treba li i smije li to učiniti. Nažalost ili na sreću, kad se i pokušava oživjeti izumrle organizme, vjerojatnost da se nađe i kopira njihov neoštećeni genski materijal je mala

Saša Zavrtnik

Saša Zavrtnik

Izumiranje određene vrste predstavlja prestanak njezina postojanja na Zemlji. Izumiranja kao takva nisu ništa novo i sastavni su dio cjelokupne povijesti života na planetu. Dapače, često su upravo ona promijenila sliku života našeg planeta. Smatra se da je dosad bilo pet velikih, odnosno masovnih izumiranja života, a prema nekima tu je i šesto, ono pleistocensko. Najvažnije, po procjeni više od 83 posto izumrlih vrsta ondašnje bioraznolikosti, zasigurno je ono s kraja perma, prije nekih 252 milijuna godina, a ima i podataka koji ukazuju na više od 90 posto izumrlih vrsta, iako je općenito najpoznatije ono s kraja krede od prije 65 milijuna godina, kada izumire oko 50 posto tadašnjih vrsta, od kojih su najpoznatiji dinosauri.

Također se smatra da je dosad sveukupno izumrlo 99,9 posto svih do sada postojećih vrsta, tako da je ono što danas imamo jedva ili manje od 0,1 posto svekolikoga postojećega života. Unatoč toj maloj brojci, znamo kojim tempom ga i mi kao ljudska vrsta danas ugrožavamo i koliko smo drugih neljudskih vrsta živih bića u svome djelovanju i širenju doveli do propasti i ruba izumiranja.

Filmska fikcija ili realna mogućnost

Ali što ako bi izumiranja mogla postati stvar prošlosti? Što ako se izumrli organizam može ponovno vratiti u život? Književno djelo, bestseler Michaela Crichtona Jurassic park iz 1990. godine, kod nas prevedeno i objavljeno kao Jurski park 1993. godine, kao i ekranizacija istog djela redatelja Stevena Spielberga iz 1993. godine pridonijeli su promišljanju spomenutog pitanja na primjeru dinosaura na globalnoj razini. Indikativno je što je filmska franšiza u konačnici zaradila više od milijardu američkih dolara i predstavila prekretnicu u filmskoj industriji koristeći CGI (Computer Genera-ted Image) efekte. Ova djela su potaknula i mlade i stare na razmišljanje, kao i preispitivanje ove intrigantne, složene i osjetljive tematike. Iako sama ideja oživljavanja izumrlih organizama nije nova, ona zapravo seže u prvu polovicu osamdesetih godina prošlog stoljeća, a najave i napori koji idu u tom smjeru i dalje ne zastarijevaju.

U kontekstu oživljavanja izumrlih vrsta može se raditi o pokušaju vraćanja u život vrsta koje prema evolucionističkom modelu razvoja života nisu koegzistirale s čovjekom, poput dinosaurskih vrsta. O tome govori spomenuto književno i filmsko djelo. No može se raditi i o nekom recentnijem izumrlom organizmu koji je dijelio svoj životni prostor sa suvremenim čovjekom, poput vunastog mamuta ili sibirskog spiljskog lava. Ovdje, međutim, postoji ključna razlika, posebice u dostupnom biološkom materijalu za eventualno umnožavanje, tj. kloniranje istih. Naime, od dinosaura su nam ostale praktički samo okamine, dok primjerice od mamuta imamo cijele jedinke nađene u permafrostu, trajno smrznute, s mišićjem, kožom, dlakom, čak i neprobavljenim sadržajem u želucu.

Usporedba mamuta (lijevo) i američkog mastodonta (desno) / Izvor: Wikipedija

Ne čudi da kad neka vrsta prestane postojati, dapače, već je jako dugo nema na pozornici ovog planeta, eventualna mogućnost oživljavanja takvog izumrlog organizma zvuči i djeluje snažno, upečatljivo, primamljivo pa čak i poželjno. Ali, uz to, ona otvara pandorinu kutiju s mnogim ključnim i teškim pitanjima, koja kao da u stvarnosti ostaju potisnuta i/ili neodgovorena. Nije sve to samo tako lako i bezazleno kako se možda čini i kako je u navedenim djelima prezentirano.

Bioetička i sigurnosna (ne)prihvatljivost oživljavanja

Naime, nakon izumiranja određene vrste stanje u danom ekosustavu prilagođava se novonastaloj situaciji i drugi organizmi pune novooslobođene ekološke niše kao i karike prehrambenih lanaca. Život ide dalje, on nađe novi, drukčiji put. Stoga se opravdano možemo pitati čemu onda oživljavanje koje može ugroziti ponovno uspostavljenu prirodnu ravnotežu i trenutno živuće vrste? Utjecaj, koji bi se pritom nedvojbeno očitovao, bilo da je on direktan ili indirektan, mogao bi imati dalekosežne posljedice na ljudsku vrstu, ali i na život kakav ga danas poznajemo u cjelini.

Tko zna, možda bi se s oživljavanjem izumrlih vrsta oživjele i njima svojstvene bolesti koje su nama danas nepoznate, a koje bi mogle ugroziti naš opstanak i/ili opstanak neke druge vrste. U vezi s tim možemo se zapitati smijemo li eventualnom reintrodukcijom izumrlih vrsta u današnje vrijeme i biosferu, bilo da je ona planirana ili posljedično nekontrolirana, na taj način ugroziti, kao i prava živućih, postojećih organizama. Nadalje, neizvjesno je kakva bi bila prava izumrlih organizama povratnika. Što su zapravo ti oživljeni organizmi – replike nekadašnjih vrsta s novom prilikom ili bio-gen-inženjerski potrošni proizvodi, patentirani, u vlasništvu svojih takozvanih tvoraca i prodavani najboljem ponuđaču za tko zna koju i kakvu ljudsku zadovoljštinu?

Nažalost ili na sreću, kad se i pokušava oživjeti izumrle organizme, vjerojatnost da se nađe i kopira njihov neoštećeni genski materijal je mala. Posebice kod vrsta koje su duže vremena izumrle, time su njihovi ostaci stariji i u lošijem stanju, kao što je to slučaj s okaminama dinosaura gdje je njihov DNK u fragmentima. To znači da bi ga se u praksi, ako bi njegove fragmente uopće i uspjeli posložiti, nekako moralo “krpati”. Ovo, pak, ukazuje na činjenicu kako takav klonirani ponovno oživljeni organizam povratnik ne bi bio u potpunosti identičan svome izumrlom prethodniku. Zato bi i netko vjerojatno na njega stavio patent, svoj vlasnički žig.

Poigravanje s prirodom

Pošto je svaki organizam u svom fenotipu, što znači svom izgledu, građi, funkcioniranju i ponašanju, rezultat ne samo svojih gena, svojoj vrsti svojstvenoga genotipa, već i okolišnih uvjeta, tu je i problem oko toga da oni danas nikako nisu isti kao što su bili prije, za života izumrlih organizama. A onda ni to dodatno ne ide u prilog istovjetnosti ponovno oživljenog organizma s njegovim izvornikom jer ne može biti i razvijati se pod istim uvjetima. I što bi onda zapravo takvi organizmi bili – samo neki zamjenski primjerci, ni blizu savršene replike nekadašnjih stvorenja.

Dinosauri, kao najčešći primjer izumrlih vrsta, zbog svoje veličine, pa i veličanstvenosti, ostavljaju dojam, njima se divimo od najranije mladosti i jako su dobar alat za podučavanje. Jednostavno, efektni su. I baš zato, s obzirom na to da su u određenom vremenu i iz određenih razloga izumrli, iskoristili su svoju priliku, znanstvenici i ostali trebali bi se zapitati bi li njihovo eventualno oživljavanje bilo nešto nasilno u našem vremenu, bi li to bio čin nasilja nad prirodom koja ih je odabrala da izumru. Možda bi na prvu to bio čin vrijedan divljenja, no postoji opravdana bojazan da bi se mogao prometnuti u ludost koja bi se skupo naplaćivala.

Pitanja s dalekosežnim posljedicama

Uistinu ne bi smjeli zanemariti bioetička pitanja s dalekosežnim implikacijama poput ovih, samo radi nečijeg osobnog dobitka, napredovanja, priznanja. Znanost, koja se danas u nekim segmentima pokazuje kao da je zasjela na mjesto Boga, očito samo odgovara na pitanje može li ona nešto učiniti, a ne i treba li i smije li to učiniti. Isto tako, koja bi zapravo bila svrha tog čina i činjenja? Hoće li i kako to utjecati na prava i slobode drugih živih bića? Mogu li se napori, intelekt, vrijeme i financijska sredstva uložena u takav pothvat oživljavanja izumrlih vrsta mudrije iskoristiti, primjerice za konkretno poboljšavanje kvalitete života pojedinca i zajednice? Ima li znanost granica ili je na kraju ipak sve samo industrija – pošteno je pitanje koje bi sebi trebali svi postaviti.  

Vjerujte mi, jedan sam od onih koji bi stvarno želio vidjeti, pa i dotaći, pravog Brachiosaurusa ili Stegosaurusa, no možda ipak ne pod svaku cijenu. Naime, opstanak života kakav poznajemo je u pitanju.


*Tekst je izvorno objavljen u Hrvatskim sveučilišnim novinama Universitas, nastao temeljem izlaganja na 18. Lošinjskim danima bioetike