Otišao čovjek

Otišao čovjek

Inače ne odlazim na koncerte. Rijetko i samo rijetkima. Bilo je to u vrijeme kada se Balaševića nije smjelo niti spomenuti. Drago mi je da se promijenilo vrijeme. Hvala HTV-u da je dan smrti obilježen snimkom zadnjeg dobrotvornog koncerta iz Pule. Ipak smo napravili veliki iskorak

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Ako želite prodati kuhane kranjske kobasice pored željezničke stanice, morate položiti ispit – minimum higijene. Ali možete biti luda i budala i izabrani ste u skupštinu. (Đorđe Balašević)

Viktor Simončič

Htio sam pisati o manipulaciji s cjepivima, kada se cijepi s viškom cjepiva iako imamo manjak. Htio sam upozoriti da riječka rafinerija nije radila četiri mjeseca jer su troškovi proizvodnje goriva bili skuplji od uvoza i kako je to novi znak, kako će i riječku rafineriju zatvoriti. Htio sam pisati o buci s LNG-a na Krku, a buke nema, jer nema niti tankera.

Htio sam pisati, i već napisao… I onda vijest o smrti. A nije svaka smrt smrt. Kod smrti u obiteljskom krugu važno je da bude pravedna i da ide po redu. Kada smrt preskoči to mora biti strašno. Ja sam u mom krugu najstariji. Neki umru i odu, neki umru i ostanu. Kada umru najbliži, ostane velika bol, koja s vremenom slabi. U sjećanju ostane samo ono najljepše što smo proživjeli s njima. Dogodi se da umre netko, netko tko nema veze s najbližima, a bio vam je kao najbliži. Netko iza koga će ostati praznina drugačija od osobne. Kada osjetite gubitak nečeg iznad.

Pogodila me smrt Đorđa Balaševića. Vanplanetarac. Jednog od rijetkih na ovim prostorima koji nije bio niti Hrvat, nit Srbin, niti Crnogorac, niti Albanac, niti… pravoslavac, musliman, katolik, budist…, a bio je sve to i više, bio je čovjek. Čovjek, kakvog je zamislio Stvoritelj, koji s većinom nas nije baš uspio.

Pamtim(o) samo lijepe stvari

Često koristim njegove stihove. U našem društvu Rade zna gotovo sve njegove pjesme. Ovih dana ćemo, u znak sjećanja, ponoviti repertoar. Prisjetio sam se i nedavnog druženja u Kninu. Neven je svirao Balaševića kao na tekućoj traci. Znam i ja poneku odsvirati s ono malo umijeća na gitari. Problem je, nikako da zapamtim tekst. Lijenost ili nešto drugo. Od pjesama, od kada znam za sebe, pamtim poruke. Te ostaju.

Nedostajati će mi Željko. Otišao je samo dva dana prije Balaševića. Njegova i Minjina izvedba Život je more, je bila bolja i od Balaševićeve. Na dan smrti, kada je u znak sjećanja prenošen zadnji koncert iz Pule, moja supruga Ljerka je, nama rijetkima, pustila Život i more. Više od simbolike. Pamti(mo) samo lijepe stvari, stih kojeg nije napisao Balašević.

Inače ne odlazim na koncerte. Rijetko i samo rijetkima. Njemu sam bio. Bili smo, nama iz Hrvatske, poslije balkanskih ludosti, na prvom dostupnom koncertu Balaševića u hali Tivoli u Ljubljani. Pamtim povratak iz Ljubljane. Nije bilo autoceste, pa se kolona automobila sa svjetlima protezala do Zagreba, Splita,… Bilo je to u vrijeme kada se Balaševića nije smjelo niti spomenuti.

Nije ga se spominjalo još dugo iza toga. U ta ružna vremena predlagao sam da se Balašević uvede kao obavezan predmet u škole. Sigurno je bilo još takvih, manje poznatih, koji su kao i on imali hrabrosti dignuti glas do neba protiv suludosti, kada je doslovno o tome ovisila glava. Kažu da neki žive s posebnom aurom i da ima se nište ne može dogoditi. On ju je imao. Drago mi je da se promijenilo vrijeme. Hvala HTV-u da je dan smrti obilježen snimkom zadnjeg dobrotvornog koncerta iz Pule. Ipak smo napravili veliki iskorak.

Praznina

Prazninu koju osjećam osjetio sam prvi puta kada je poginuo Dražen Petrović. Sjećam se tog jutra. Vozio sam se s prijateljem Karlom na posao u Zagreb. Bio sam u Lekeniku. Na vijestima u 7:00 objavljena je vijest o nesreći. Odjednom je nastala praznina. Otišao je netko rijedak. Poseban po mnogo čemu.

Prazninu sam osjetio i kada je umro Tito. Plakao sam zajedno s onih 500 000 pred kolodvorom u Zagrebu i s onim milijunima širom nekadašnje zajedničke države. Osjetio sam prazninu i strah. Strah od sutra. Ondašnjih suza se ne sramim, iako bi danas bilo teško dobiti izjave i od samo par ljudi koji bi priznali da su tada plakali. Nova vremena, novi ljudi. Lako je naći ljude. Teško je naći čovjeka.

Sevdalinka

Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku…
Usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku…
Grom udari… Planu seno… Rasturi se stado njeno…
Zaplete se dim na uvojku… Reče da se zove Bosna…
čudno ime za devojku?

Nekom Drina teče desno… Nekom Drina lijevo teče…
Sve da teče u dubinu… Na dve pole svet da seče…
Znam tajni gaz, moje lane… Most se pruži gde ja stanem…
Sve da vuku me konji vrani… Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani…

Osta ovaj stari kompas u grudima… A po polju nikli zabrani…
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani…
Nekada sam putovao po mjesecu… Kroz vilajet pun hajdučije…
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije…

Stoputa su prijatelji u molitvi pomenuti…
Dal će mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti…
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući… Na put kući…U tuđinu…

Svetom smo se rasipali ko đerdani… Nosili nas nebom ćilimi…
Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu… Sluteći da isto sanjamo…
I Bogu je prosto bilo krstimo l se ili klanjam

Komentari su zatvoreni