Osvrt na postupak kemijske oporabe PET-a razvijen na IRB-u

Osvrt na postupak kemijske oporabe PET-a razvijen na IRB-u

(Naslovnica časopisa ChemSusChem u kojem je objavljen rad znanstvenika s Instituta Ruđer Bošković)

Nameće se osnovno pitanje je li tako zamišljeni postupak moguće patentirati. U tom slučaju moglo bi se izgraditi pilotno postrojenje. I ustanoviti sve prednosti i nedostaci predloženog rješenja kemijske oporabe PET-a

Maja Rujnić Havstad

Nedavno su brojni domaći mediji prenijeli vijest o novoj metodi (ustvari postupku) učinkovite razgradnje PET plastike koju je razvio dr. sc. Vjekoslav Štrukil s Instituta Ruđer Bošković. Postupak je opisan u radu koji je objavljen u časopisu ChemSusChem, a radi se o mehanokemijskoj alkalnoj hidrolizi PET-a. U suštini, usitnjeni otpadni PET se melje u čvrstom stanju u alkalnoj sredini, pri sobnoj temperaturi i tlaku. Pritom se dobije tereftalna kiselina, jedna od osnovnih kemikalija, monomera, od koje se proizvodi poli(etilen-tereftalat), tj. PET.

PET je vrlo dobro poznat plastični materijal široke primjene u ambalaži, posebno za boce za napitke. Uspješno se oporabljuje raznim postupcima oporabe: mehaničkim recikliranjem, kemijskom i energijskom oporabom. Postupci kemijske oporabe PET-a dobro su poznati, a omogućuju depolimerizaciju PET-a do njegovih sastavnih monomera, kao što je tereftalna kiselina.

Postoji nekoliko vrsta depolimerizacija (hidroliza, glikoliza, metanoliza, itd.) koje pri različitim temperaturama i tlakovima i s pomoću katalizatora razgrađuju PET do njegovih početnih komponenata. Koje se zatim upotrebljavaju u svrhu ponovne proizvodnje te plastike. Zvuči odlično, pa se postavlja pitanje zašto se takvi postupci ne primjenjuju u većoj mjeri? Odgovor je jednostavan, vrlo su skupi zbog velikog utroška energije i kemikalija. Tako kemijski reciklirani PET može biti skuplji od novog PET-a, dakle ekonomski neisplativ.

Može li se postupak preseliti i na industrijsku razinu?

Dr. sc. Vjekoslav Štrukil napisao je izvrstan pregledni rad u kojem su prikazani dosadašnji svjetski rezultati o primjeni mehanokemijskih reakcija za različite svrhe. U radu je autor eksperimentirao s mogućom primjenom ovih postupaka, uz isticanje kako postojeći postupci depolimerizacije PET-a imaju određene nedostatke. U eksperimentu s 0,5 g (a kasnije i s 2 g te 4 g) otpadnog PET-a pri laboratorijskim uvjetima kombinirao je postojeća saznanja iz objavljenih radova o mehanokemijskim reakcijama. Kao rezultat dobio je tereftalnu kiselinu, jedan od dva monomera za proizvodnju PET-a.

Ostaje za vidjeti može li se navedeni postupak, za sada proveden samo u laboratoriju, preseliti i na industrijsku razinu. Odnosno, hoće li biti moguće ponavljanje rezultata iz laboratorija u industrijskim uvjetima. Za sada, postojeći postupci kemijske oporabe PET-a depolimerizacijom su, bez obzira na visoku cijenu, najbolji mogući, iz jednostavnog razloga jer se provode u industrijskim postrojenjima.

Nameće se osnovno pitanje je li tako zamišljeni postupak moguće patentirati. U tom slučaju moglo bi se izgraditi pilotno postrojenje. I ustanoviti sve prednosti i nedostaci predloženog rješenja kemijske oporabe PET-a.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni