Osnivanje SUS-a i početak proizvodnje

Osnivanje SUS-a i početak proizvodnje

Strijela –10 CRO na kotačima (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

– Drugi dio –

Nakon što je SUS osnovan i kada su došli prvi novci nastavljena je proizvodnja samohodnog raketnog lansera (SRL) „Strijela“, ali uz mnoga unapređenja i poboljšanja. Zbog činjenice da bi raketni sustav Strijele-10 znatno pojačao PZO HV-a, odlučeno je da se nastavi razvoj i usvajanje proizvodnje

mr. sc. Marijan Ožanić

Potkraj 1990. godine KONČAR je dobio novu organizaciju i postao je holding, KONČAR – Elektroindustrija d. d. Nakon stečaja Instituta sektor koji se bavio vojnom proizvodnjom izdvojen je i na tom programu i s tim ljudima je u travnju 1991. godine osnovano novo poduzeće za proizvodnju oružja, KONČAR – Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., poznato kao SUS. U to novo poduzeće je ušao i dio ljudi iz Poduzeća posebne namjene (PPN) iz Borongaja i Sesvetskog Kraljevca. Prvi direktor tog novog poduzeća bio je Dimitar Manđurov, dipl. inž.

U proljeće 1991. godine JNA je prestala financirati vojni program u Končaru. Time je prekinut i rad na sustavu S-10. U vrijeme proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske u SUS-u se nalazila projektna dokumentacija, tri lansirna vozila (novi M90, te sovjetski 9A34M i 9A35M koji su dopremljeni s licencnom dokumentacijom), jedan lansirni uređaj viška, izrađen za interno ispitivanje i moguću modernizaciju, različiti manji dijelovi i sklopovi, te materijal za proizvodnju. Kako nije bilo posla (ni financijskih sredstava), najveći dio djelatnika bio je na godišnjem odmoru.

Dr. sc. Blago Brkić postao je direktor SUS-a u srpnju 1991. godine.

SUS je u kolovozu 1991. godine imao 99 radnika. Krajem 1992. godine SUS je imao 155 radnika, a Plan za 1993. godinu bio je 165 radnika.

JNA dolazi po raketne sustave

Djelatnici SUS-a koji su radili na S-10 programu bili su uvjereni da će JNA pokušati preuzeti iz Končara dovršena borbena sredstva iz vojnog programa. Kako bi se to onemogućilo, svi raketni sustavi su potkraj srpnja ili početkom kolovoza potpuno rastavljeni. Krajem kolovoza 1991. godine pred KONČAR je stigla naoružana JNA vojska s „labudicama“ ne bi li odvezli ruske „Strele“ i CNC strojeve. Končarevci su ih uspjeli uvjeriti da su ruske Strele rastavljene, nisu pokretne i da je potrebno nekoliko mjeseci kako bi ih doveli u ispravno stanje za transport. Za strojeve su tvrdili da su u fazi montaže u proizvodnoj hali. Varka je uspjela.

Odmah po odlasku JNA, KONČAR je obavijestio MUP o oklopnim vozilima i lanserima.

Tada je ekipa djelatnika SUS-a u kratkom roku odmah osposobila raketne sustave S-10 za borbeno djelovanje, provela završna ispitivanja i spremila ih za isporuku. Sredinom rujna 1991. godine dolazi u Končar-SUS tridesetak odabranih pripadnika ZNG-a (Zbora narodne garde) za protuzračnu obranu na obuku za rukovanje s tri raketna sustava S-10 koja smo tada imali. Cijelo to vrijeme borbena sredstva su u tajnosti skrivana i premještana unutar Končara.

Nakon što je potkraj rujna postignut sporazum o odlasku jugoslavenske vojske s područja Zagreba, dogovoreno je s našom PZO (Protuzrakoplovnom obranom) odvoženje borbenih sredstava bez službene primopredaje, kao da ih je naša vojska preotela. Raketni sustavi su odvezeni u bazu 1. brigade ZNG-a u Petruševcu i tamo ih parkirali u šumarak. Nekoliko dana kasnije sredstva su razmještena na području grada Zagreba.

Prvi novi proizvodi- ciljničke sprave

Kada su se susovci vratili s godišnjih odmora, tražili su što bi počeli raditi za obranu RH, jer za proizvodnju ‘Strijele-10’ nisu imali novaca. Iz Slovenije su nabavili par skica za izradu ciljničkih naprava za minobacače. U vojarnama je ostalo dosta minobacačkih cijevi, ali bez ciljnika. Krajem kolovoza 1991. godine pokreće se razvoj i proizvodnja minobacačke ciljničke sprave UN-1 i započinje izrada konstrukcijske i izvedbene dokumentacije. Za ukupno 20 dana su izrađeni nacrti i naručeni odljevci. U Alatnici su obradili dijelove, jer u SUS-u još nisu instalirali sve strojeve. I za manje od mjesec dana je pokrenuta serijska proizvodnja. Sve ciljničke sprave su odmah išle na ratište, jer je naša vojska imala dosta cijevi, a malo ciljničkih spravica. Nakon toga je krenula proizvodnja ostalih tipova ciljničkih sprava za minobacače i netrzajne topove.

Ciljnik UN-1 za minobacač (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i većina članova Vlade RH u svibnju 1992. godine posjetili su SUS i obišli proizvodnju proizvoda specijalne namjene uključujući i proizvodnju Strijele-10 CRO. Izrazili su zadovoljstvo s viđenim i dali potporu daljnjem razvoju Strijele-10 CRO i ostalih projekata.

Predsjednik Franjo Tuđman i Ministar Gojko Šušak u posjeti SUS-u, u svibnju 1992. godine.  (Izvor slike: knjiga Ime trajnog sjaja)

Nova Strijela na oklopnom vozilu na kotačima

Nakon što je SUS osnovan i kada su došli prvi novci nastavljena je proizvodnja samohodnog raketnog lansera (SRL) „Strijela“, ali uz mnoga unapređenja i poboljšanja. U jesen i zimi 1991., PZO postrojbe HV-a imale su uglavnom topove malih kalibara i prijenosne lake lansere Strela-2M za lansiranje s ramena te nekoliko, pretežno starijih, samohodnih lansera s raketama S-1. Ruske Strele-10M2J na oklopnom vozilu 9A34M, isporučene iz KONČAR-a, bile su HV-u najsuvremenija sredstva. Zbog činjenice da bi raketni sustav Strijele-10 znatno pojačao PZO HV-a, odlučeno je da se nastavi razvoj i usvajanje proizvodnje.

Radi financijske pomoći SUS-u u studenom 1991. godine potpisan je prvi ugovor između MORH-a (SRPZR -Sektor za razvoj, proizvodnju i znanost) i KONČAR-SUS-a za kompletiranje i stavljanje u funkciju tri originalna lansera Strijela-S10 na oklopljenom vozilu.

Tijekom proizvodnje mehaničkih dijelova prototipne serije „Strijele“ u SUS-u je napravljen jedan lanser više (četvrti lansirni uređaj) s namjerom da ga koriste za interna ispitivanja i modernizaciju. Tako je početkom Domovinskog rata u SUS-u bio jedan lanser „viška“, ali nisu imali borbeno vozilo.

U izradi kompliciranog sustava sudjelovali softveraši, elektroničari, električari, zavarivači, tokari, glodači, tehnolozi, ispitivači, lakireri….

Modificirana vozila M80 iz tvornice „FAMOS“ iz Sarajeva nisu više bila dostupna. Tada je u studenom 1991. godine, oslobođena vojarna u Jastrebarskom i susovci su tamo zatekli jednu šasiju TAM-150, s kotačima i motorom u vrlo lošem stanju. Kočnice su bile neispravne, neki kotači oštećeni i skinuta mjenjačka kutija. U nedostatku boljega, šasija je otpremljena u servis i nakon popravka dovezena u prostor KONČAR-SUS-a krajem 11. mjeseca 1991. godine, a do 4. mjeseca 1992., napravljen je kompletan oklop. Ljudi u SUS-u su radili „dan i noć“, u subote i nedjelje, svaki dan do 10 sati navečer. Imali su po 300 sati prekovremenog.

U izradi tako kompliciranog sustava surađivali su kolege od softveraša, elektroničara, električara, zavarivača, tokara, glodača, tehnologa, ispitivača, lakirera….

U oklopno vozilo trebalo je smjestiti lanser, tri ili četiri člana posade (vozač, zapovjednik vozila i operator sustava ili po potrebi da bude zapovjedno vozilo, još jednog člana) i spremište za jedan borbeni komplet (4 rakete) u stražnjem dijelu vozila. Visina vozila je trebala biti oko 2 m, pa su vozač i zapovjednik smješteni ispred prednjih kotača.

Najprije je korišten ruski pancir lim kojeg je trebalo zakaliti, a onda je pancir lim HPA-10 kupiljen u Krmelju, u Sloveniji. Kamione za ostale proizvedene SRL S-10 CRO kupovali su u poduzeću TAM u Mariboru.

Najuočljivija promjena na „Strijeli“ bila je zamjena gusjenica kotačima. Korištena je šasija s kotačima i motorom vozila TAM 150. Prototip nove „Strijele“ na kotačima dobio je oznaku SRL S-10CRO.

Prototip Strijele-10CRO 001 dovršen je u proljeće 1992. godine.

Prototip modernizirane Strijele-10CRO na kotačima u radionici SUS-a, montaža lansera. (Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)

Prototip je ispitan na više lokacija. Vozilo je testirano u Zagrebu, na pisti ispred ZTZ-a (Zrakoplovno tehnički zavod) Velika Gorica i na poligonu u Jastrebarskom, a lansirni uređaj na poligonu „Gakovo“ na Bilogori. Završno ispitivanje s gađanjem provedeno je na poligonu rta Kamenjak nedaleko Pule.

Slika lijevo: Lansiranje rakete na sustavu S-10CRO A1 na Rtu Kamenjak (Izvor: prospekt „Strijela 10 CRO A1“) / Slika desno: Rt Kamenjak, SRL S-10CRO/A1, plotun (Izvor: arhiva Dalibora Burnaća)

Ekipa končarevaca iz SUS-a na gađanju na Rtu Kamenjak 1993. godine.  (Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)

Proizvodnja nove, modernije Strijele – SRL S-10 CRO/A1

Tijekom rata konstantno se radilo na razvoju i poboljšavanju cjelovitog sustava Strijele S-10 CRO, uvođena su nova i modernija tehnička rješenja i zadnja A1 serija ulazi u rang najboljih raketnih sustava u to vrijeme u svijetu. A1 serija se od raketnih sustava iz serije S-10 CRO razlikovala izmijenjenim oblikom prednjeg i stražnjeg kraja oklopnog tijela. To je učinjeno radi ugradnje nove opreme. U prednjem dijelu poboljšan je prostor vozača, a na mjestu zapovjednika ugrađen je pult zapovjednika, monitor, video-rekorder, dodatna radio-stanica (uz onu za komunikaciju među posadom, druga za primanje „naznaka“ s osmatračkog radara o dolasku zrakoplova), GPS uređaj i kompas, te inklinomjer za nagib vozila. Vozilo je opremljeno dodatnom radio-stanicom, za primanje podataka (naznake cilja) s motrilačkog radara uz računalo zapovjednika.

Najvažnije poboljšanje A1 u odnosu na prva dva vozila bilo je preuzimanje naznake o cilju s radara i automatsko pozicioniranje lansera na cilj. Za to je moderniziran i lansirni uređaj. Dotadašnji optički ciljnik zamijenjen je televizijskom kamerom (s monitorom i „zumom“ kod operatera) i ugrađeni su enkoder i računalo operatera. Na lansirni uređaj postavljen je radarski daljinomjer koji je razvila tvrtka „RADAR-ING“, iz Tehnološkog parka Zagreb. Uz to usvojen je glavni ležaj lansirnog uređaja, te radarski daljinomjer. Treba napomenuti da su rađena ispitivanja sa termovizijskom kamerom i laserskim daljinomjerom, ali to nije realizirano.

Iz domaćih poduzeća stigli su i dijelovi središnjeg računala, sustav pogona za pozicioniranje lansera i komunikacijski sustav. U suradnji s poduzećem „Radaring“ modernizirana su tri motrilačko-akvizicijska radara Mk IV, kao i automatizirana vizualna postaja. Sustav je uspješno ispitan i na rtu Kamenjak.

Unutrašnjost vozila, mjesto operatera slikano iz sredine vozila.  (Izvor slike: arhiva autora)

Prestanak rata smanjio je interes MORH-a za raketnim sustavom. Zbog toga su s kašnjenjem proizvedena još samo tri modernizirane Strijele iz serije SRL S-10CRO/A1 – po jedna u proljeće 1997., u proljeće 1998. i u proljeće 1999. godine.

Ugovori s MORH-om raskinuti su 1999.godine.

– Nastavak slijedi –


* Izvorna, šira inačica teksta je objavljena na mrežnoj stranici www.sveopoduzetnistvu.com