Osjećaj blagostanja i sreće polako gubi izravnu vezu s bogatstvom

(Ilustracija: Pixabay)

Prema izvještaju UN-a blagostanje polako gubi direktnu vezu s bogatstvom i na značaju dobiva glavna poruka izvještaja “da su socijalna podrška, velikodušnost ljudi jednih prema drugima i poštenje vlade ključni za blagostanje” i osjećaj sreće. Zar je moguće da su po osjećaju sreće ispred nas stanovnici Kosova i Srbije?

Dr.-Ing: Viktor Simončič

Svaki osvajački rat za slobodoljubive je ljude „naš rat“, jer ne postoji tako nešto kao što je tuđa sloboda. Sloboda svakog čovjeka na svijetu naša je sloboda. (Boris Dežulović)

Ponašajte se samo prema onoj maksimi kroz koju u isto vrijeme možete željeti da to postane opći zakon. (Immanuel Kant)

Danas se sve mjeri. Drugo je pitanje je li ono što se mjeri i mjerljivo. Tako se i na osnovi osobnog osjećaja i na bazi društvenih i ekonomskih pokazatelja rangiraju države prema sreći stanovnika. Prema godišnjem indeksu izvještaja koji se izrađuje pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda (UN) najsretniji, između 146 anketiranih država, su stanovnici 20 najbogatijih država svijeta, a već drugu godinu zaredom Finci, koji jesu bogati, ali nisu i najbogatiji, su najsretniji. Na 22. mjestu su stanovnici Slovenije, koji također ne spadaju među najbogatije.

Onda blagostanje polako gubi direktnu vezu s bogatstvom i na značaju dobiva glavna poruka izvještaja „da su socijalna podrška, velikodušnost ljudi jednih prema drugima i poštenje vlade ključni za blagostanje“ i osjećaj sreće. S područja bivše nam zajedničke države, nakon Slovenije, najsretniji su stanovnici Kosova, na 32. mjestu, pa Srbije, na 43. mjestu. Mi smo iza njih – na 47. mjestu. Čudite se? Odmahujete glavom kako je nemoguće da su po osjećaju zadovoljstva ispred nas u prosjeku puno siromašniji Kosovari i barem dvostruko siromašniji Srbi. Ispada da je moguće, jer osjećaj sreće ne izvire (samo) iz hrpe para. BiH je prema „sreći“ na 67., Crna Gora 75. i Sjeverna Makedonija na 89. mjestu.

Ako nema najizravnije povezanosti s bogatstvom, osjećaj sreće je više nego jednoznačno povezan s ratom. Na dnu ljestvice je već duže Afganistan, koji je dodatno doživio pogoršanje humanitarne krize od kada su talibani došli na vlast prošlog kolovoza. UNICEF procjenjuje da bi milijun djece mlađe od pet godina moglo umrijeti od gladi ove zime ne ukaže li im se pomoć. A pomoći kao da nema. Bogati su okrenuli glavu od Afganistana. Da budem sarkastičan, tko je kriv Afganistancima da se nisu dali pobijediti.

Mudri i manje mudri političari

Rat u Ukrajini me i dalje pogađa. Mislim da me ništa do sada nije tako teško pogodilo. Za razliku od rata u Ukrajini, koji me dovodi u stanje žalosti i tugom stvorenog osjećaja bespomoćnosti, rat kod nas je na mane djelovao upravo suprotno. U meni je razvio prkos, na najvišu razinu podigao sva čula kao kod životinje koja se, satjerana u kut, sprema na obranu.

Davno sam shvatio da najvažniju ulogu za blagostanje naroda imaju političari. Oni mudri, uz stvaranje uvjeta za blagostanje, u stanju su sačuvati narod i od rata. Oni manje mudri to nisu u stanju, pa je tada važno imati dobre generale, da se žrtve smanje na najmanju mjeru. Ipak, ispred njih bi vodeću ulogu dao intelektualcima, koji bi morali stvarati takvu klimu u društvu da nitko ni ne pomisli na rat. Takvi znaju da nema nikoga tko bi »prvi smio baciti kamen«. Takvi znaju da povijest uvijek pišu pobjednici, koji vješto prebace sve krivnje pobijeđenima.

I opet pozdravljam mudrost pobjednika u 2. svjetskom ratu, koji su u Nürnbergu i Tokiju sudili pojedincima, a ne narodu Njemačke i Japana, kao cjelini. Nažalost, tih takvih, kojima empatija nije prostorno, vjerski i rasno ograničena, ima premalo. Malo je onih koji u stradanjima u Ukrajini vide i ona u Afganistanu, Jemenu…

Imali smo priliku za vječni mir, ali nedostajalo je razuma

Mi, Europejci, bi se morali zabrinuti zašto smo dozvolili da dođe do rata u Ukrajini. Spremnošću SSSR-a da se uz pjesmu https://www.youtube.com/watch?v=n4RjJKxsamQ sruši Berlinski zid dobili smo povijesnu priliku da se na našem kontinentu stvori vječni mir. Mir, u kojem bi od oružja trebali još samo lovačke puške. Nismo imali dovoljno razuma. Rane bezbrojnih međusobnih ratova nisu nam omogućile da potvrdimo kako spadamo u razumska bića.

Stalno smo se vraćali, za ljudski rod, na besramne dijelove zajedničke povijesti. Novi pobjednik je uzeo pravo da sa sebe skine teret, kojeg mu je naložio neki raniji pobjednik, i natovario ga na pleća novom gubitniku. Kada će novi vjetar promjena, kada neće biti ni pobjednika niti pobijeđenih? Nakon događanja u Ukrajini bojim se da će si vrijeme ponovno uzeti jako puno vremena.

Moram priznati da ne razumijem zašto mi Europejci nismo dozvolili drugu cijev plinovoda iz Rusije, dok je još vlada »idila«? Isto tako ne razumijem kakav učinak će na rat u Ukrajini imati zabrane trgovanja dijamantima i izvoza luksuzne robe i Rolex satova u Rusiju. Razumijem pragmatični egoizam kada se i dalje dozvoljava uvoz plina, nafte i ugljena, ali ga ne razumijem kao moralnu kategoriju. Iako sam protiv sankcija, kao instrumenta da se nekoga obuzda, koje nemaju učinka, što nam desetljećima potvrđuju sankcije od Kube pa dalje, volio bih vidjeti petlju Europejaca da odmah, od danas zatvore ventile za naftu i plin iz Rusije.

Dijamanti i Rolexi

Lako je s dijamantima i Rolexima lupati po trnju, hajde da probano s plinom. Naravno da bi takva zabrana bila još jedan promašaj i ludost u nizu sličnih. Čak bi bila na štetu današnje žrtve Ukrajinaca, jer bi ih, pitanje bi bilo samo vremena, već za gubitak i najmanje pogodnosti, kada opet ne bi bilo dovoljno ulja na policama bogatih, počeli za taj mali gubitak komoditeta, osuđivati danas tako velikodušni domaćini.

Rusi nisu spadali među najsretnije narode svijeta i prije ovog rata. Rekao bih gotovo od pamtivijeka. Na 80. su mjestu. Nesretniji i od njih su, još barem dva pamtivijeka, Ukrajinci, na 98. mjestu.

Bjelosvjetska konzultantska bolumenta nam radi štetu

Ne znam kako će izgledati sljedeća tablica. Znam da ćemo svi u Europi biti dugo manje sretni nakon grozota ovoga rata. Manje sretnih svakom novom žrtvom, svakom izbjeglicom, svakom srušenom zgradom. Rane kod svih nas, i onima koji su žrtve i nama slobodoljubivima, kojima je svaki osvajački rat i naš rat, zatomljuju osobni osjećaj sreće. Normalno je očekivati da „se sve sretne države pomjere na budućoj skali sretnih barem za jedno mjesto naniže“ (parafrazirani Balašević), a manje sretne Rusija i Ukrajina će se boriti za neko mjesto oko Afganistana.

Iako već četvrti poučak posvećujem strahotama u Ukrajini, i dalje se borim da ne izgubimo EU novac za regionalne centre gospodarenja s otpadom. Iz EK sam dobio još jedan klasičan odgovor kako EK ne može biti kriva iako bez njene potvrde krivnja nije (bila) moguća. Odgovorio sam. Čekam odgovor, ako me EK ne odluči ignorirati. Žao mi je da u Hrvatskoj nema baš nikoga tko je na mojoj strani, na strani (tehničkog) razuma i tko vidi kako nam ujedinjena bjelosvjetska konzultantska bolumenta radi štetu. Sa stanjem je upoznat cijeli politički pozicijski i opozicijski vrh. Kod ovog problema među njima nema „ideološke“ razlika i vrijedi ona Andrićeva. „sve je to jedno, sve je to svejedno“.

Zar je moguće da su po osjećaju sreće ispred nas stanovnici Kosova i Srbije? Dalo mi je misliti…