Oporezivanje plastičnih proizvoda u Europi – mit i činjenice

Oporezivanje plastičnih proizvoda u Europi – mit i činjenice

(Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel u Bruxellesu / Foto: EU)

Na sastanku Vijeća Europe održanom od 17. do 21. srpnja 2020. odlučeno je da se kao jedan od i načina prikupljanja EU novčanih sredstava uvede porez na neoporabljeni plastični otpad. I to od 1. siječnja 2021. Taj novi izvor prihoda Europske unije sastojao bi se od pojedinih nacionalnih doprinosa izračunatih na osnovi mase neoporabljenih plastičnih pakovanja u iznosu od 0,8 eura po kilogramu. Jednostavnije rečeno, svih 27 članica Europske unije suglasilo se kako će povećati svoj pojedinačni godišnji doprinos europskome proračunu s obzirom na količinu neoporabljenih plastičnih pakovanja u pojedinoj zemlji članici.

 Kako je Europski parlament već prihvatio osnovni prijedlog proračuna Europske unije za očekivati je kako će se rasprava između Parlamenta i Vijeća nastaviti tijekom jeseni. Prije usuglašavanja završnog oblika EU proračuna. K tome, ministri financija svih zemalja članica, nakon konzultacija sa članovima Parlamenta moraju jednoglasno odobriti najavljeni porez na neoporabljenu otpadnu plastiku kao dio izvora financiranja EU proračuna. No, prijedlog mora proći i ratifikaciju u svim nacionalnim parlamentima zemalja članica.

Makar se osnove same ideje o porezu na neoporabljenu otpadnu plastiku nisu promijenile od njene pojave 2018. godine postoje mnogi mitovi vezani uz ovaj porez koji se, prije svega, odnose na njegovu svrhu i učinke. Slijedi prikaz uobičajenih mitova koji prate spomenuti porez, ali i činjenica koje ih dovode u pitanje!

1. Uvođenje poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku ubrzat će uvođenje oporabe i kružnog gospodarstva.

Netočno. Sama ideja i njena provedba od pojedinih zemalja traži trenutno ulaganje znatnih investicijskih sredstava u poboljšanje sustava razvrstavanja i oporabe plastičnoga otpada. S obzirom kako sama ideja poreza na plastiku nije povezana s njegovom namjenom, niti ulaganja u infrastrukturu za oporabu plastičnoga otpada nisu provođena putem EU proračuna. Poboljšanje sustava oporabe plastičnoga otpada zahtjeva znatna ulaganja u inovativne materijale, novu opremu i dizajn plastičnih pakovanja. Sve se to odnosi većinom na srednje velike tvrtke. Te investicije nisu provedive sve dok donositelji političkih odluka ne donose dovoljno sigurne planove i stvore zakonski okvir na osnovu kojega će se one doista isplatiti.

2. Prikupljeni prihod od poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku doprinijeti će lakšem prikupljanju financijskih sredstava za EU Fond za oporavak od korone.

Netočno, jer prema izvornom prijedlogu iz veljače 2020. godine, naglašeno je kako prihod od poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku ne smije biti korišten za plaćanje zajmova od kojih će se moći doći preko EU sljedeće generacije – Fonda za oporavak Europske unije nakon pandemije. Već će se slijevati u proračun EU bez posebno određene namjene tih sredstava. Čini se kako je upravo ta činjenica prilično nejasno iznesena od strane Europske komisije što je mnoge navelo na pogrešne zaključke. Prema jasnom zaključku Vijeća Europe, samo novi vlastiti izvori sredstava uvedeni nakon 2021. mogu biti strogo namjenski (pa i za vraćanje dugova za oporavak) što se ne odnosi na porez na neoporabljenu otpadnu plastiku koji postaje operativan s 1. siječnjem 2021.

3. Porez na neoporabljenu otpadnu plastiku je zapravo porez za Brexit.

Točno, jer odluka o uvođenju ovoga poreza slijedi izvorni prijedlog Europske komisije iz 2018. godine, kada je je porez na neoporabljenu otpadnu plastiku bio predložen kako bi se njime pokrila rupa u EU proračunu nastala zbog Brexita. Ideja je puštena u javnost ponovno početkom 2020., dakle prije pandemije koronavirusa, ovaj puta s točnim iznosom od 800 EUR-a po toni neoporabljenoga plastičnoga otpada. Neto doprinos Velike Britanije EU proračunu je oko 12 milijardi EUR-a godišnje. Europska komisija se obvezala kako će polovinu iznosa pokriti uštedama u EU proračunu, dok se druga polovina treba popuniti dodatnim prihodima, tj. višim doprinosima pojedinih zemalja članica iz novih izvora prihoda. Kao što je to npr. porez na neoporabljenu otpadnu plastiku. Uštede nisu provedene, dok se procjenjuje kako će porez na otpadnu plastiku doprinijeti sa barem 6 milijardi EUR-a EU proračunu.

4. Prihod od poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku bit će prilično malen.

Netočno, jer prema postojećim podatcima iz Eurostata, te na osnovi procjena porez na otpadnu plastiku iznosio bi ukupno 6 do 8 milijardi eura godišnje. Njemačka i Francuska doprinosile bi najviše jer su se obje složile da plate barem milijardu eura godišnje na osnovi poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku. Postoje zemlje koje će imati koristi od rabatnoga mehanizma. Koji je predstavljen još u veljači 2020. i uključen je u prijedlog odluke Vijeća Europe o smanjenju godišnjega paušala za one EU članice u kojima je BPD po stanovniku u 2017. niži od EU prosjeka. Smanjenje je u visini od 3,8 kg neoporabljenoga plastičnoga otpada umnoženoga s brojem stanovnika konkretne EU članice u 2017. godini! Uzevši u obzir navedeno Hrvatska bi na osnovi navedenoga dodatno doprinosila EU proračunu sa oko 18,3 milijuna eura godišnje.

Djelomično je točno kako su Europska komisija te nacionalni političari mišljenja da porez na neoporabljeni plastični otpad nije u stvarnosti porez. Kako ne opterećuje poslovanje i potrošnju. Točno je da taj novi prihod EU proračuna izravno pogađa same države članice. Držeći se žargona EU proračun prijedlog poreza na neoporabljenu otapdnu plastiku vlastiti je doprinos pojedine članice EU proračunu. Ukoliko bi EU bila država i ukoliko bi se spomenuti porez odnosio na poduzeća, tada bi se moglo doista govoriti o porezu. No, njegovi obveznici ne bi dobili ništa zauzvrat i porez nema svoju namjenu već ide izravno u EU proračun.

5. Porez na neoporabljeni plastični otpad dovesti će do manipulacije statističkim pokazateljima.

Točno, jer je već opće poznato među stručnjacima koji se bave otpadom kako u osnova za obračun poreza na neoporabljeni plastični otpad podatci Eurostata, koji nisu usporedivi s obzirom na zemlju izvora. Naime postoje bitne razlike u načinu njihova prikupljanja i prikaza u pojedinim EU članicama. Teško je prihvatiti kako su, prema posljednjim dostupnim podatcima Eurostata, zemlje sa najvišim udjelom oporabljenih otpadnih plastičnih pakovanja Litva, Bugarska i Cipar, a slijede ih Slovenija, Češka i Slovačka (Hrvatska je ispod prosjeka EU, na 16. mjestu!).

Do sada, nacionalno postavljeni ciljevi u području oporabe nemaju nikakvih utjecaja – bitno je dosegnuti one europske! S izravnim utjecajem udjela oporabljene otpadne plastike na nacionalne doprinose EU proračunu, prijavljeni udio oporabljenog plastičnog otpada, upravo kako su stručnjaci i očekivali, naglo je porastao, kao i kreativnost članica EU u statističkom obuhvatu količina oporabljenoga plastičnoga otpada. Time je izgubljena mogućost usporedbe podataka iz pojedinih zemalja, ali i prenošenje znanja iz zemalja koje doista oporabljuju velike udjele plastičnoga otpada.

6. Porez na neoporabljenu otpadnu plastiku je neproporcionalno visok.

Prihod od poreza na neoporabljenu otpadnu plastiku nadmašuje godišnju vrijednost ulaganja u bolju oporabu otpadne plastike u svim članicama EU za desetak puta. Najavljena ulaganja u sustave za oporabu otpadnih plastičnih pakovanja u razdoblju od 2021. do 2027. su oko 6 milijardi EUR-a, što je oko 800 milijuna EUR-a godišnje, ili desetina planiranoga prihoda od najavljenoga poreza.

7. EU porez na neoporabljenu otpadnu plastiku diskriminacijski je.

Točno, kako se odnosi samo na nerecikliranu otpadnu plastiku taj je porez diskriminacijski za plastiku u odnosu na otpadne proizvode načinjene od drugih oporabljivih, ali neoporabljenih materijala. To je potpuno nerazumno, posebice kade se uzmu u obzir sve prednosti koje plastična pakovanja imaju u odnosu na ambalažu načinjenu od drugih materijala.

(Prema M. Engelmann: Eu Plastics facts – Myths and Facts priredila G. Barić)

Komentiraj

*