“Ono što…” – nova pošast u hrvatskome jeziku
(Foto: HDZ)
Relativno nova poštapalica* koja se zavukla u hrvatski jezik te ju imamo prilike svakodnevno čuti u javnom diskursu jest jezična konstrukcija »ono što…«. I to na mjestima gdje ona baš i nema nekakvog smisla. Ustvari, radi se o komunikološkom triku. Mahom ga koriste političari koji si dodavanjem nepotrebnih riječi kupuju onaj dragocjeni djelić vremena dok smišljaju izjavu za novinare. Poznati do sada korišteni primjeri su riječi poput dakle…, ovaj…, pa…, međutim... i sl.
U trenutcima javnog nastupa šutnja, odnosno zastajkivanje u izjavi može stvarati dojam neupućenosti i/li nekompetentnosti govornika, jednako kao i uzimanje pauza ispuštanjem određenih glasova poput mmm… i sl. To je nepoželjna pojava te se govornici stoga radije odlučuju na ubacivanje makar i nepotrebnih riječi.
Među istaknutim osobama koji često koriste novu kovanicu »ono što« je i predsjednik Vlade Republike Hrvatske:
“Još ne znamo zasigurno odakle je letjelica lansirana (…) Ono što znamo jest da je ušla u zračni prostor EU-a (…)”, navodi Plenković u pismu. (Hina, 11. 3. 2022.)
“Plenković: Ono što smo se nadali da se neće i ne može dogoditi u Europi 21. stoljeća, jutros se nažalost počelo događati”. (Nacional, 24. 2. 2022.)
U potonjem primjeru »ono što« je kao nešto vrlo važno završilo čak i u naslovu, a primjerice nikakav smisao ne bi bio narušen da je rečenica glasila: Nadali smo se da se (to) neće i ne može dogoditi u Europi 21 stoljeća (…)
Ne možemo točno ustanoviti tko je uveo ovu novu zamjenu za dakle, ovaj, onaj, međutim, ali ona se raširila te je koriste i potpredsjednici Vlade, predsjednik i zastupnici Sabora, zagrebački gradonačelnik i dr. Pokazala se »zahvalnom« i kad u radijskim i TV emisijama gostuju politički analitičari, gospodarstvenici, liječnici i razni stručnjaci.
“Ono što je dobro i važno spomenuti, obnova je krenula.” (Boris Milošević, N1 televizija, 17. 12. 2021.)
Nepoželjna praksa
Iako to nije poželjna praksa te govornici za ovom (i drugim) poštapalicama najčešće posežu iz nužde, ne bi li načas sabrali misli, daleko nepoželjnije je što su ju kolege novinari bezrezervno usvojili te ju prenose kao važan, čak neizostavan dio izjave. Ispada kako treba prenijeti i zabilježiti doslovno svako slovo koje je netko izgovorio. A zar nije posao novinara i da uredi i prilagodi izjavu, odnosno svede prilog na njegov najvažniji dio, odnosno bit za krajnjeg primatelja informacije?
Svojevremeno su nas novinare podučavali kako u izražavanju treba biti jasan i koncizan, kako treba štedjeti medijski prostor, a ne razbacivati se s viškom riječi koje nepotrebno opterećuju tekst.
Stoga odavde upućujemo apel da se malo poradi na novinarskim standardima koji su već ozbiljno narušeni. Također, apeliramo i na novinare i urednike da nam iz dnevnika i sličnih ozbiljnih emisija više ne donose »priče« (eng. stories). Priče su za djecu i njihovo pričanje treba prepustiti bakama, roditeljima, tetama u vrtiću. Na novinarima je da se obraćaju s javljanjima, donose priloge, reportaže, intervjue i izvještavaju. Neka tragedija, npr. pogibija ljudi u palom zrakoplovi ili ratno stradavanje, nije nikakva »priča«. Ako jest u Americi, nama u Hrvatskoj ne bi trebala biti.
Boris Jagačić
*Poštapalica, pren. riječ kojom se netko često koristi u govoru bez potrebe (ovaj, pa i sl.), Rječnik hrvatskoga jezika, Vladimir Anić, Novi Liber d.o.o. 2007.