„Oluja“ u sjećanju dvojice suboraca i prijatelja

„Onda se dogodila prekrasna stvar. Završetak Oluje, a mi se 14. kolovoza vraćamo za Zagreb. Kolona je bila organizirana od sela Trgovi, kroz Glinu, a kad smo ušli u Petrinju, Sisak, Veliku Goricu ljudi su nas dočekivali i pljeskali. Mase ljudi uz cestu. Sjećam se da je ganut ostao i naš vozač Drago, gromada od čovjeka, tada je plakao kao dijete. U Zagrebu nam je svečani doček bio priređen na livadi u Gajnicama, koja se danas zove Park 101. brigade…“, prisjeća se dana ponosa Balaband

Valentina Vukoje

Ima li što god ljepše od slobode? O njoj su vjekovima maštali pojedinci i narodi. O njoj su se pisale pjesme, romani, ona je tema brojnih filmova. Naš pjesnik Ivan Gundulić zove ju lijepom, dragom i slatkom. O njoj piše: „Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! U jedinstvu, u ljubavi neka draži dan izlazi, ovdi našim skladnim glasi’ sloboda se draga slavi!“

Na današnji dan prisjećamo se Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja kada su Hrvatska vojska i policija u Vojno redarstvenoj akciji Oluja, oslobodile 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske, okupiranog teritorija. Riječ je o najvećoj akciji hrvatske vojske, u kojoj je sudjelovalo oko 200 000 vojnika i dobrovoljaca. Među njima je bila i 101. brigada hrvatske vojske, koja je osnovana 11. lipnja 1991. godine. Ova je brigada postrojena 31. kolovoza, a mobilizirana je 17./18. rujna 1991. godine. Bojno je djelovala na zagrebačkom, zagrebačkom-banovinskom, zapadnoslavonskom, istočnoslavonskom i banovinskom bojištu.

Dio 101. brigade bili su i naši sugovornici Vladimir Šavor i Stjepan Balaband. Ovo je njihova priča, priča o ratu, o neizvjesnosti, o Oluji i ponosu. Šavor se 1991. godine odlučio prijaviti u općinu Gajnice u slučaju potrebe za mobilizacijom, u trenucima kada su počeli prvi napadi srpskih ekstremista i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Hrvatsku. Reći će da je tada mislio da će biti potrebne samo straže. Slično je razmišljao i njegov prijatelj Stjepan Balaband. Šavor je tada imao 36 godina, bio je oženjen i imao je dvoje djece, a Balaband je imao 40 godina, također je bio u braku i imao je dvoje djece. Svoje su živote i budućnost tih 90-ih godina odlučili izložiti za slobodu domovine.

Od Podsusedskog mosta do Slavonije

Već početkom 90-ih godina 101. brigada je organizirano držala straže na nekim prilazima u Zagrebu. Jedan od takvih prilaza bio je i Podsusedski most, koji je trebalo štiti budući da se u tom periodu vojska JNA povlačila iz vojarni u Sloveniji. Pravi mobilizacijski poziv, koji je Šavor dobio uslijedio je 18. rujna 1991. godine. Upravo se taj dan slavi kao dan mobilizacije 101. brigade. Bio je pripadnik 3. satnije 2. bojne, a sa suborcima tada je otišao na teren kod vojnog skladišta u Malu Bunu.

„Moj prvi dodir s ratom, agresijom i ostalim strahotama bio je sredinom listopada 1991. g. u Desnom Sredičkom, maleno mjesto pokraj Lasinja. To je naše prvo ratište na kojem smo mi pokušali braniti Jamničku Kiselicu. Mi smo tada bili na desnoj obali Kupe, na prostoru koji je bio pod njihovom kontrolom. Sjećam se kako je u jednom trenutku na prostor koji smo mi branili ušla jedna grupa četnika. Zarobili smo dvojicu od njih, a jedan je bio njihov komandant i kod njega su nađeni papiri s detaljnim planom napada na Zagreb i na prostor na kojem smo se borili. Nažalost Desno Sredičko je palo, a nakon toga i Jamnička Kiselica“, prisjetio se Šavor. Reći će kako je u tom trenutku srpska vojska bila bolje opremljena za razliku od naše vojske, koja tada nije imala opremu.

Šavor i njegovi suborci iz treće satnije 2. bojne kontrolirali su i autoput Zagreb-Karlovac jer se strahovalo od mogućeg spajanja vojske JNA iz vojarne Maršalka s tenkovskim jedinicama iz Jastrebarskog. Uslijedio je odlazak u Slavoniju, u blizinu mjesta Ivanovec i Antunovac. „Tu doživite prasak granata, fijukanje metaka, ranjavanja suboraca. Nakon što je pao Vukovar osječko područje je bio pod stalnim pritiskom JNA. Njihova namjera je bila da presjeku cestu Osijek-Đakovo, ne bi li zauzeli i Osijek. Prva, druga i treća bojna 101. brigade je zauzela područje oko Paulin Dvora. Tu smo ostali do 7. prosinca 1991. godine“, prisjetio se Šavor.

„Ne znam što me čeka, ali ako se nešto i desi neću te zvati“

Uslijedio je odlazak na područje Vladislavaca i Hrastina, koje je 101. brigada branila do lipnja 1992. godine. Nakon toga Šavor se sa suborcima vratio kući u Zagreb gdje ga je čekala supruga s djecom i posao komercijaliste u tvrtci u kojoj je do tada radio. Svi su iščekivali da se vrate svojim kućama. „Nije se uvijek znalo kada idemo kući. Ja sam svojoj supruzi rekao: „Ja idem tu di idem, ne znam što me čeka, ali ako se nešto i desi neću te zvati. Situacija je bila takva da u jednom dijelu dana možete piti kavu, a u drugom morate trčati na položaj i paziti da vas pritom ne pogodi granata. Tako da je bilo glupo zvati suprugu i govoriti joj da je sve u redu, kad već za par minuta mogu poginuti“, objašnjava Šavor.

Njegov suborac i prijatelj Stjepan također potvrđuje s kakvom neizvjesnošću su obitelji očekivale vijesti s ratišta. „Kada sad razmišljam naše su žene odradile veliki dio posla. Sve je ostalo na njima i obitelj i briga i sve. Slavonija je bila iznimno teško ratište, ravno područje na kojem su nas spašavali rovovi“, priznaje Balaband. On je bio dio 1. bojne koja je na početku rata bila na ratištu u Novskoj.

Priča o velikom Miroslavu Miliću

Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sanitetske torbe vadio zavoje i ostalu opremu, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu svi drugi ranjeni i poginuli branitelji

Balaband se prisjetio jednog tužnog ratnog događaja, koji mu se duboko urezao u sjećanje. „U košmaru sveopćeg neprijateljskog napada na naše položaje, kad su tenkovske granate rovale cestu, pomiješane s reskim zvukovima minobacača i automatskog oružja, kad su tijela ranjenih i umirućih branitelja bila razbacana uokrug, 27. studenog 1991. godine, sjećam se posljednjih riječi Miroslava Milića, bolničara 1. satnije, kojega smo zvali Dok. Iako teško ranjen, gelerom minobacačke granate, taj mršavi dragi čovjek, prislonjen i skvrčan uza zid, sabrano i odlučno zapovijeda nama, njemu nadređenima, dajući upute o zbrinjavanju svakog ranjenog branitelja.

Ne imajući dovoljno nosila, po njegovoj zapovijedi, skidamo vrata obližnjih kuća polažemo ranjene i poginule, koje potom, pod žestokom vatrom neprijatelja, s prve crte odvoze sanitetska i sva druga raspoloživa vozila. Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto na donjem dijelu tijela po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sanitetske torbe vadio zavoje i ostalu opremu i to nabacivao u širokom luku, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu svi drugi ranjeni i poginuli branitelji.

U zadnjem vozilu, onako skvrčen, odlazi i Miroslav. S nadom da će se izvući, ispratili smo ga suznih pogleda. Tog dana odbijen je neprijateljski napad, uz velike žrtve branitelja 101. brigade. Večer smo dočekali u zebnji za ranjene i s tugom za poginule dečke. Oko ponoći stigla je tužna vijest da je Miroslav Milić preminuo od posljedica ranjavanja…“, prisjetio se Balaband.

„Naviru mi sjećanja na njegov mršavi, dugi, mladenački lik, tih i neprimjetan, čak i pomalo sramežljiv u komunikaciji s ostalim pripadnicima satnije. Znali smo malo o njemu, dečko iz kvarta, bolesni otac, gotovo ništa. Nije bilo vremena za bolje upoznavanje. Često kada šećem ulicom heroja, hrvatskog viteza Miroslava Milića, gledam mladost, veselje, ljepotu novog zagrebačkog naselja Špansko-Oranice. S tugom u srcu i suzama u očima, tada mi naviru misli i sjećanja, na vremena prkosa, stradanja i pobjede. Pitam se, pomalo i s osjećajem krivnje, zna li itko od stanovnika ovog naselja, zašto njihova ulica nosi ime Miroslava Milića?“

Privikavanje na život izvan ratišta i pripreme za Oluju

Naši sugovornici priznaju kako nije bilo jednostavno priviknuti se na život izvan ratišta. Priznaju kako su često panično reagirali kada bi šetali centrom Zagreba i kada bi se u podne oglasio Grički top. Zvukovi autobusa često su im se pričinjali kao granate.

„Početkom 1995. godine očekivalo se da se nešto sprema, no nitko nije znao što će to biti. Mi nismo čekali da dobijemo poziv, već smo sami otišli u Gornje Vrapče u tamošnju osnovnu školu da se prijavimo za odlazak“, prisjetio se Šavor. Uslijedio je 31. srpanj 1995. godine kada je započela mobilizacija za Oluju i 101. brigada odlazi u Dječje selo Lekenik, a 4. kolovoza odlaze u Komarevo.

„To je bio potpuno nepoznat teren za nas. Bio sam zapovjednik 3. satnije 2. bojne i mi smo dobili zadaću da budemo pričuva u Komarevu. Tada kreće cijela operacija Oluja. Srpski vojnici koji su bili na tom području uglavnom su bili s tog područja, tako da su dobro poznavali teren, svaku jamu, prečicu, skrovište, sve. Oni su se dobro utvrdili na svim svojim pozicijama. Nažalost, oni su nam postavili jednu zamku. Da bi se došlo do njihovih rovova moralo se u jednom dijelu sići u jedan prostor, korito suhog potoka. Tamo su stradala petorica naših suboraca, a jedan se još uvijek smatra nestalim. Taj smo dan imali 13 ranjenih. Mislim da se radilo o grešci našeg zapovjednika Ivana Basarca, koji je krivo postupio, smatrajući da s druge strane ne postoji velika prijetnja za naše vojnike. To je bio razlog zašto je on već drugog dana Oluje bio smijenjen i na njegovo je mjesto došao general Petar Stipetić“, pojašnjava Šavor.

Smrt suboraca bila je teška za sve pripadnike 101. brigade, a naši sugovornici priznaju da su se te slike duboko urezale u njihovo sjećanje. Balaband kaže kako su znali da je Knin oslobođen 5. kolovoza, no na njihovom bojištu još uvijek se vodila borba. Dan poslije, 6. kolovoza došlo je do povlačenja srpske vojske iz Knina, a postrojbe 101. brigada krenule su za njima od Komareva do Dvora na Uni.

Veliki u bitkama, još veći u pobjedi

Snaga i veličina vojnika 101. brigade nije se očitovala samo u ratnim djelovanjima. Svoju veličinu i ljudskost oni su pokazali i tijekom kontrole oslobođenog područja, kada su pregledavali kuće i druge objekte kako bi bili sigurni da nema bojazni od neprijatelja. „Tada smo shvatili kako su oni ostavljali svoje stare, nemoćne i bolesne sugrađane. Mi smo ih iz tih kuća vadili, prenosili do autobusa, koji su ih prevozili u prihvatne centre. Imali smo slučajeva da nam u susret dolaze ljudi, koji su očekivali da im u susret dolaze krvave ustaše, koje će ih ubiti. No, kad su nas vidjeli, nisu mogli vjerovati da im nećemo ništa učiniti“, prisjećaju se naši sugovornici.

Postrojbe 101. brigade 11. kolovoza dolaze na granice Hrvatske i stavljaju pod hrvatsku kontrolu cijeli prostor Petrinje, Gline i Banovine. Tih dana, ali i u godinama prije za vrijeme rata naši sugovornici priznaju kako su često razmišljali o tome da li će im narod prirediti doček, poput onih koje imaju američki vojnici kada se vraćaju s ratišta. „Onda se dogodila prekrasna stvar. Završetak Oluje, a mi se 14. kolovoza vraćamo za Zagreb. Kolona je bila organizirana od sela Trgovi, kroz Glinu, a kad smo ušli u Petrinju, Sisak, Veliku Goricu ljudi su nas dočekivali i pljeskali. Mase ljudi uz cestu. Naš vozač Drago, gromada od čovjeka je plakao kao dijete. U Zagrebu nam je svečani doček bio priređen na livadi u Gajnicama, koja se danas zove Park 101. brigade. Osjećaji koji su nas tada obuzeli ne mogu se opisati riječima“, prisjeća se dana ponosa Balaband.

Danas drže predavanja školarcima o Oluji

Ponosni na sudjelovanje u akciji Oluja i na oslobađanje hrvatskog teritorija, naši sugovornici kažu da su još ponosniji na činjenicu kako brigada nema „mrlje“ na svom ratnom putu.

„Kada sam rekao supruzi da idem u rat ona je reagirala vrlo mirno. Sjećam se da mi je tada rekla: „Nemoj samo raditi ratne zločine.“ No, ja sam ponosan na 101. brigadu i na činjenicu da nemamo mrlja. Brigada je 2011. godine bila na prijemu kod predsjednika Josipovića, a tom prigodom i predsjednik Josipović potvrdio je kako pripadnici 101. brigada nikada nisu počinili ratni zločin“, ponosan je Balaband. Ovaj hrabri čovjek reći će kako danas kod njega prevladava optimizam. Kaže da mu je žao što su se za vrijeme rata događale ružne stvari izvan bojište, kada su mnogi iskoristili rat za osobno bogaćenje.

Balaband i Šavor danas su članovi Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade, koja je izdala i Monografiju 101. brigada HV-a te Zbornik izabranih literarnih i likovnih radova učenika osnovnih škola zagrebačkih gradskih četvrti Podsused-Vrapče i Stenjevec. Naši sugovornici priznaju kako su u ratu nastala neka nova prijateljstva, koja oni i danas, 23 godine od početka rata i dalje njeguju. Danas članovi Udruge drže predavanja o Domovinskom ratu po osnovnim školama na zapadnom dijelu grada u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata. „Prošlu školsku godinu smo držali predavanja i djeca su to odlično prihvatila. Mi smo se iznenadili razinom njihovog znanja o Domovinskom ratu i Oluji. Mislili smo da oni to baš i ne znaju s obzirom da su rođeni mnogo godina poslije završetka Domovinskog rata. Vjerujemo kako će se ovaj projekt nastaviti i ove školske godine“, zaključio je Balaband.