Održavajte veze

Održavajte veze

Zašto ova priča? Sve više osoba živi samo i osamljeno. Nikada se ne zna kada se može nešto slično dogoditi. Potrebno je uspostaviti svakodnevne veze s nekim od poznanika

Igor Čatić

Postala je svjesna. Pred njom su dani i tjedni. A ne, mjeseci i godine. Počela je sastavljati popise i pisati oproštajna pisma. Jedno je pronašao godinu dana otkako je otišla. Jedan od popisa sadržavao je imena njezinih kolegice i prijateljica koje je poznavao. Željela je da zadrži s njima i dalje vezu. Dok ne odu one – ili on.

Jedna od njih bila je ljubiteljica koncerata. Upoznala ga je s njom na Ljetnim igrama u Dubrovniku. Kada Dubrovnik još nije bio tako popularan u svijetu. Viđali su se kasnije na koncertima u Zagrebu. Pa i kada ih je više bilo. Telefonom su izmjenjivali dojmove i razmišljanja o održanim ili najavljenim koncertima.

Jednom su razgovarali uoči gostovanja glasovitog orkestra. Bio je to njihov zadnji razgovor. Nazvao ju je sljedeći dan. Želio joj je prenijeti dojmove s tog prekrasnog koncerta. Nije se javila. Nazivao ju je još dva dana za redom. No, bez odziva. Živjela je sama.

Nazvao je policiju: »Znate, suprug sam gospođine prijateljice iz škole. Ne javlja se tri dana.« Začudili se tom predstavljanju. No, poslušali su ga. Otišli do stana i našli ju na podu. Okruženu svojim ljubimicama. Nigdje nisu ništa našli što je upućivalo koga trebaju obavijestiti. Čak nisu našli ni osobnu iskaznicu. Tijelo je prevezeno na sudsku medicinu. Nazvali su ga i zadužili da on preuzme brigu. Krenulo se putem, nema rodbine. Troškove će snositi grad. Kojem će pripasti stan.

Došao nasljednik iz druge zemlje

Nazvao je jednu drugu prijateljicu s popisa, koja je nekoliko mjeseci ranije imala sličan slučaj. Dala mu je adresu pogrebnog poduzeća, specijaliziranog za takve slučajeve. Ljudi stručni i vrlo susretljivi. Davali su mu sve potrebne upute kako riješiti pitanje pogreba u zajedničku grobnicu. On je obavijestio sve kolegice sa spiska do kojih je dopro kada je predviđen oproštaj u Maloj dvorani Krematorija. Očekivala se nazočnost nekoliko osoba.

I onda mu sine. Ona je kao umirovljenica bila u bivšem poduzeću zadužena da i dalje savjetuje posebne mušterije. Imao je slučajno adresu jedne osobe u poduzeću i obavijestio ju o događaju. Kada je došao nešto ranije na oproštaj imao je što vidjeti. Došao je na oproštaj nasljednik iz druge zemlje, odakle su njezini roditelji došli živjeti u Zagreb. Ali i njezina brojna rodbina. Solidno ispunjena Mala dvorana. I lijepi prigodni govor iz poduzeća u kojem je vrijedno radila niz godina.

Poslije oproštaja, upoznao je rodbinu. Ispričao im je razvoj događaja. Došao je na polaganje urne, ali u obiteljski grob. I time je završila njegova briga od toj njezinoj prijateljici. Što je sve poduzela rodbina nikada nije saznao. Jedino mu je vraćen novac koji je platio kao predujam pogrebnom poduzeću…

Zašto ova priča? Sve više osoba živi samo i osamljeno. Nikada se ne zna kada se može nešto slično dogoditi. Potrebno je uspostaviti svakodnevne veze s nekim od poznanika s kojima će se biti stalno u vezi. Koji će znati o vama najpotrebnije za takav slučaj. A postoje i profesionalna poduzeća koja mogu o vama voditi računa. A ne da se predstavljate policiji, »znate suprug sam njezine školske kolegice«…

Komentiraj

*