Odražavajući svjetlo

Odražavajući svjetlo

Danas, u vrijednosnoj, moralnoj i duhovnoj krizi sebi i drugima možemo „svijetliti” upravo Biblijom

Saša Zavrtnik

U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ (Knjiga Postanka 1:1) Bog je stvoritelj svega. Kad kažemo svega, to ništa ne isključuje. „U početku bijaše Riječ… Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.“ (Evanđelje po Ivanu 1:1,3) Bog je stvarao posredstvom svoje svemoćne riječi. Ta se riječ ostvarila, materijalizirala, on je dozvao sve u postojanje. Njegova je Riječ sam utjelovljeni Bog. Biblija o njemu ne nagađa ni ne raspravlja. Ona joj je temelj. Od samog početka suočeni smo, bez nekog uvodnog izlaganja ili uvertire, s postojanjem Boga kao sa činjenicom. Ovo je ključno za pristupanje Bogu i shvaćanje Božje riječi kao i njega samoga. Tako možemo doći do odgovora na pitanje podrijetla i svrhe osobnog postojanja kao i smisla našeg života.

Jedna od mnogih poruka za nas u Božjem stvorenju i Bibliji je ona o položaju i ulozi vjernika kršćana s obzirom na svijet. Razmotrimo poruku sadržanu u Knjizi Postanka. Bog je izvor svjetlosti i ona od njega potječe. „I reče Bog: ’Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.“ (Knjiga Postanka 1:3) On je pružatelj svjetla, on ga je dozvao u postojanje raspršivši tako tamu. „Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu.“ (1. Ivanova poslanica 1:5) Samo jedan postojeći izvor svjetlosti može zapaliti neki drugi i isto tako je samo Bog u početku mogao stvoriti, „zapaliti“ ostale izvore svjetlosti.

Spominjući svjetlost, mislimo i na sjaj, toplinu, jasnoću, čistoću, red, život, radost, svetost, izražajnost, ljepotu… S druge strane, razmišljajući o tami pomišljamo na mrak, hladnoću, bezobličnost, skrivenost, izgubljenost, kaos, smrt, strah, monotonost, zlo… Tako nam svjetlost ukazuje na ono što Bog jest u svojoj biti, dok tama označava ono suprotno, što ne pripada Bogu, odvojenje od svega onoga što Bog jest.

Postavlja nam se pitanje kako je moguće da Bog već pri stvaranju daje naznake o sebi i svojim vjernima kad onda još nikoga nije ni bilo? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se prisjetiti da je Bog vječan, van vremena, nije sputan njime. „On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.“ (Poslanica Efežanima 1:4-6) Evo, zato je moguće da je Bog mislio na nas i na svoju poruku nama još kad ništa nije bilo stvoreno. Od vječnosti nas je volio i u svom predznanju za sebe odredio. „Zbilja, Bog koji je zapovjedio: ’Neka iz tame zasvijetli svjetlo’, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.“ (2. poslanica Korinćanima 4:6) Taj isti Bog i dan danas može rasvijetliti i rasvjetljuje bilo kakvu tamu našeg srca, naše duše kako bismo ga mogli upoznati i slaviti.

Iz primjera u Postanku, ali i iz svakodnevnog opažanja u prirodi, na temelju položaja Sunca, Mjeseca i Zemlje možemo uvidjeti određeni Božji naum. Sunce se nalazi u središtu Sunčeva sustava, samostalni je izvor svjetlosti i oko njega kruže druga svemirska tijela koja ono obasjava. Potrebno je za održanje života na Zemlji. Naime, biljke fotosintezom pohranjuju energiju koju primaju od Sunca kako bi je i drugi oblici života mogli koristiti. Informacije radi, od Zemlje je udaljeno oko 150 milijuna kilometara, a samo nosi 99,86 % mase čitavog Sunčevog sustava.

Produhovnimo sad ovu spoznaju. Središte duhovnog života jest Isus Krist. On je središnje svjetlo u našim životima. „Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život. (Evanđelje po Ivanu 8:12)Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet. (Evanđelje po Ivanu 1:9) Oko njega se okupljaju vjerni jer on jedini posjeduje i daje vječni život. On nas ispunja životnom snagom. Svatko može biti u njegovoj svjetlosti. Sav je bitak, onaj opće postojeći kao i onaj osobni, koncentriran u njemu.

Nadalje, što se Mjeseca tiče, on reflektira, odražava svjetlost Sunca i nema vlastiti izvor svjetlosti. Sa Zemljom tvori određeni sustav. Noću, kada je dio Zemlje u tami, odražava Sunčeve zrake obasjavajući polutku koja je u mraku. Mjesečina nam tako pomaže pri snalaženju u noći, obasjava nam put iako ju ponekad oblaci i magle sprečavaju da dođe do zemlje. Ako se Mjesec danju vidi, blijed je jer je zasjenjen većim i jačim svjetlom, Suncem. Mjesec je pak od Zemlje udaljen 384 tisuće kilometara, a masa mu je 80 puta manja od Zemljine.

U duhovnom smislu, Mjesec predstavlja Crkvu. Ona nema vlastiti izvor duhovnog svjetla, pa ju stoga mora primati i odražavati od Boga, od Isusa. Dio je svijeta, ali, kao i Mjesec, nije jedno sa svijetom i manja je od njega. Svijet, koji je u tami, Crkva obasjava božanskom svjetlošću. Uloga Crkve je da u sveprisutnom mraku relativizma, materijalizma, individualizma, izvrnutih vrijednosti i besmisla svjetovnosti ukazuje na svjetlo spoznaje koja je u bezvremenskom Logosu – Riječi – Kristu. Crkva treba obasjavati put prema njemu. U samoj njegovoj prisutnosti, ona je zasjenjena jer je Isus, Bog u tijelu, najveće, savršeno svjetlo.

Baš poput oblaka i magli, nedaće, nevolje i pokvarenost ovoga svijeta mogu spriječiti Kristov odraz kroz Crkvu. No to ne bi smjelo biti trajno. Kao što se za pomrčine Mjeseca Zemlja zna ispriječiti između njega i Sunca, moguće je da se i zlo ovoga svijeta ispriječi između Isusa i Crkve. Zato Crkva mora paziti na svoj odgovoran položaj kojem ništa ne smije spriječiti odražavanje Božjeg svjetla.

Svi smo pozvani na život u svjetlu, a o njemu apostol Pavao piše: „Živite kao djeca svjetla; plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine! (Poslanica Efežanima 5:8-9) To je još gotovo tisuću godina prije ustvrdio mudri izraelski kralj Salomon: „A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana. A put je opakih kao mrkli mrak: ne znaju o što će se spotaknuti. (Izreke 4:18-19) O karakteru onih koji hodaju u svjetlu ili tami evanđelist Ivan je kazao: „Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu. (Evanđelje po Ivanu 3:20-21) A svaki bi čovjek kao Božji stvor trebao vapiti: „Pošalji svjetlost svoju i vjernost: nek me vode (Psalam 43:3) Potrebna nam je Božja svjetlost da nas vodi na našem životnom putu u ovom mnogo puta tako mračnom svijetu.

Evo i „mjerila” po kojem možemo uvidjeti gdje se po tom pitanju nalazimo – „Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj. Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu, i u njemu nema sablazni. Ali tko mrzi svoga brata, u tami je; on živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči. (1. Ivanova poslanica 2:9-11)

Danas, u vrijednosnoj, moralnoj i duhovnoj krizi sebi i drugima možemo „svijetliti” upravo Biblijom. „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Objava riječi tvojih prosvjetljuje… (Psalam 119:105,130)Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni. (Izaija 50:10) Pozvani smo da se ravnamo po Božjoj riječi. Ona može biti putokaz vrijednosti i svrhovitosti. Biblija je orijentir ljudske egzistencije – čovjek pomoću nje može saznati od kuda potječe, na kojem se duhovnom polju života nalazi, kamo ide i gdje u konačnici može završiti.

Sjećam se lijepog primjera jednog od mojih profesora. Ispričao nam je kako se prije za nešto što je dobro govorilo „Sjajno!”. Međutim, u današnje vrijeme često se čuje, pogotovo kod mladih, umjesto tog pojma izraz „Mrak!”. To, naravno, nužno ne mora biti loše, ali može biti indikator općeg duhovnog stanja. Nešto što je jednom bilo „sjajno” – svjetlo, toplo, dobro, sada je „mrak”. Ako ništa drugo, dobro je za preispitati se… Uslijed svega iznesenog, položaj Sunce – Mjesec – Zemlja uz pojašnjenje odražavanja svjetla koje dolazi iz određenog izvora te obasjava određeni objekt i primjenu Bog, Isus – Crkva – svijet, dođimo do zaključka: „I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame. (Propovjednik 2:13)

U vrijeme Uskrsa, najvećeg i uopće najsvjetlijeg kršćanskog blagdana božanske pobjede života nad smrću – preispitajmo svoj položaj pred vječnim Svjetlom, bilo kao pojedinac ili kao zajednica, Crkva s povjerenom joj ulogom. Jesmo li svojim mislima, riječima i djelovanjem zapeli u “mraku”, možda se skrivamo u “sjeni” ili uzdignute glave hodamo obasjani Svjetlom ljubavi, praštanja, izmirenja, radosti i cjelokupnog zdravlja? Bio nam svima uistinu blagoslovljen Uskrs!

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.


*Izvorno objavljeno u knjizi „Stvoriteljeva ostavština – Božja objava u Knjizi Prirode“ autora Saše Zavrtnika, 2013. godine, pretisak: Redak, Split, 2018. godina, dostupno na: http://www.webknjizara.hr/knjige/religija-i-duhovnost/stvoriteljeva-ostavstina-bozja-objava-u-knjizi-prirode-sasa-zavrtnik